Od kraja Drugog svjetskog rata vojni analitičari i istoričari smatrali su da je američka vojska najjača vojna sila u povijesti. Za vrijeme hladnog rata Sovjetski Savez se pokušao suprotstaviti američkoj snazi, ali je nakon njegovog raspada skepticizam u američku vojnu nadmoć postao dio prošlosti.
I pored toga, na sastanku američkog predsjednika sa njegovim ministrima početkom ove godine, Donald Trump je postavio neugodno pitanje kada je rekao:
„Zašto Amerika više ne pobjeđuje u svojim ratovima?“
Američki razočaravajući dosije zaista izgleda začuđujuće kada su u pitanju ishodi ratova.
Ako se uzmu u obzir savremeni ratovi Sjedinjenih Američkih Država, među kojima su Vijetnam, Afganistan, rat u Koreji i drugi, vojni ciljevi najmoćnije svjetske vojske nisu ostvareni. Za razliku od vojne analize, postoje lekcije iz istorije i promjene moći u moderno doba koje ostavljaju traga na koncept pobjede i mogućnost njenog postizanja u osnovi.
Različiti pogledi na pitanje pobjede
„Spektar ovih naizgled beskrajnih ratova tjera nas na preispitivanje ima li pojam pobjede neku posebnu i drugačiju konotaciju u savremenom ratovanju“, kaže Cian O'Driscoll, politolog sa Univerziteta u Glasgowu u Škotskoj.
„Provodeći najbolji dio vremena u posljednjoj dekadi u razmišljanju o ovom pitanju, počeo sam vjerovati da ideja o pobjedi u savremenom ratu nije ništa drugo nego mit“, dodao je u tekstu objavljenom na portalu “The Conversation”.
Prema njegovim riječima, vrijeme je da ponovo razmislimo, još dublje nego prije, o značenju pobjede u današnjim ratovima.
U svojoj novoobjavljenoj knjizi Pobjeda: trijumf i tragedija pravednog rata (Victory: The Triumph and Tragedy of Just War) O'Driscoll upoređuje koncept pobjede u govorima tri posljednja predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, koji nude vrlo različite poglede na pitanje pobjede. Ističe da predsjednik Trump taj izraz veoma često koristi u svojim govorima i masovnim okupljanjima, čak i za opisivanje ekonomskih dostignuća. Bivši američki predsjednik George Bush također je često koristio termin pobjeda u svojim izjavama, a jedne prilike je predstavio i dokument pod nazivom „Naša nacionalna strategija za pobjedu u Iraku“.
S druge strane, Obama je imao sasvim drugačije gledište, jer je smatrao da je termin pobjeda retrogradan način da se govori o tome kako se završavaju moderni ratovi. Smatrao je da taj izraz nije od pomoći jer potiče grube asocijacije na osvajanja i trijumfalizam, pa ga je pokušao izbjeći u strateškom diskursu SAD-a, prema piščevom praćenju i analizi.
‘Nema pobjednika, postoji samo uništenje’
O'Driscoll smatra da razlika između Trumpa, Busha i Obame seže dublje od pukog neslaganja u retoričkom stilu, jer odražava duboke sumnje u prikladnost koncepta pobjede za opisivanje modernog rata.
Od početka dvadesetog stoljeća pojavilo se mišljenje da, kada je u pitanju moderno ratovanje zasnovano na mehaniziranom masovnom pokolju, niko ne može odnijeti odlučujuću pobjedu. Aristide Briand, francuski političar i državnik koji je šest puta obavljao premijersku dužnost, čak i za vrijeme Prvog svjetskog rata, kazao je da „u modernom ratu nema pobjednika. Poraz pruža svoju tešku ruku do dalekih krajeva zemlje i stavlja svoje breme na pobjednika i pobijeđene podjednako“.
Bao Ninh, veteran vojske Sjevernog Vijetnama i autor jednog od najzanimljivijih ratnih romana 20. vijeka, Tuga rata (The Sorrow Of War), iznio je gotovo isti argument, ali rečen na jednostavniji način:
„U ratu nema pobjednika i gubitnika. Postoji samo uništenje.“
Autor kaže da su moderni ratovi toliko užasni i razarajući da nikada ne mogu dovesti do nečega što bi se moglo nazvati pobjedom. Bilo koji uspjeh ostvaren na bojnom polju toliko je krvav i toliko skup da se i sama ideja nazivanja istog „pobjedom“ čini ironičnom.
Međutim, tu je još jedan aspekt priče na koji se mora obratiti pažnja. Drugi svjetski rat je uzrokovao velike gubitke, ali je istovremeno zaustavio i okončao nacizam, što bi moglo značiti da je ta ideja netačna.
‘Žestoke bitke su stvar prošlosti’
Autor kaže da je poenta jednostavna: iako cijena pobjede u modernom ratu može biti izrazito visoka, njom se uvijek postiže znatno manje od očekivanih rezultata, naglašavajući da u savremenim bitkama nema odlučujuće pobjede.
O'Driscoll smatra da moderni oružani sukobi imaju duge i produžene završetke, a upoređujući ih sa ratovima u prošlosti kaže:
„Ako su drevni ratovi završavali žestokom bitkom, to je sada stvar prošlosti. Ta ideja više nije prikladna za ratove ovog vijeka.“
Ovaj akademik, koji proučava etiku rata, vjeruje da se koncept drevne pobjede vrti oko ustaljene forme u književnosti, medijima, umjetnosti i kinu o ratu kao nizu sukoba koji kulminiraju odlučujućom bitkom, ali povijesna stvarnost nije takva, jer se izrazito mali broj ratova tokom stoljeća završio na ovaj odlučujući i nerealističan način.
I pored toga, ideja o odlučnoj pobjedi je igrala veliku ulogu u narodnoj mašti, pa je korištena kao savršena ideja za motivaciju i glavni cilj radi kojeg se vršilo okupljanje i pokretanje vojske, rekao je američki vojni istoričar Victor Davis Hanson, zbog čega je više pripadala svijetu politike nego modernom vojnom kontekstu.
Kontroverzni istoričar Hanson, koji se u svojoj doktorskoj disertaciji bavio pitanjem pobjede u borbama drevne Grčke, smatra da je ideja o slanju građanskih armija da se suprotstave jedne drugima na otvorenom bojnom polju bila preovlađujuća ideja u davnim vremenima, jer se time na ratištu ne testiraju samo hrabrost i vojna vještina, nego i vrijednosti za koje se bore u ratu, kako je to zabilježio u svojoj knjizi Rat i poljoprivreda u klasičnoj Grčkoj, koju je objavila izdavačka kuća Univerziteta California.
Ratovi se uglavnom ne vode između država
S druge strane, vojne prevare, taktiziranja i obmane bili su predmet ismijavanja vojnih vođa. U 4. stoljeću prije nove ere, Aleksandar Veliki je ostvario svoje pobjede izravnim sučeljavanjem u žestokim bitkama. Na prijedlog svog savjetnika i vođe Parmeniona o postavljanju noćne zasjede neprijateljima odgovorio je s prezirom, rekavši:
„Politika koju predlažete je politika lopova i razbojnika… Insistiram na otvorenom napadu tokom dnevne svjetlosti. Radije bih se žalio na svoju sreću, umjesto da se stidim svoje pobjede.“
Međutim, savremeni ratovi preferiraju taktiziranje i manevriranje. U njima prevladavaju upotrebe gerilskih taktika, bespilotnih letjelica i ostalog. Sada se ti ratovi uglavnom ne vode između država. Ovi moderni koncepti – za razliku od poštene borbe na otvorenom ratištu na stari način – sprečavaju odlučujuću pobjedu na terenu. Rat je previše tup instrument da bi ponudio tako čist kraj.
Autor na kraju zaključuje da nije moguće živjeti bez sna o konačnoj pobjedi, iako je ona nerealna. Međutim, izazov koji proizlazi iz toga jeste da preispitamo šta mislimo pod pobjedom u savremenim vremenima. Kao što je jednom poznati britanski istoričar Christopher Hill napisao, svaka generacija mora iznova ispisati svoju istoriju, a stalno mijenjanje prirode rata zahtijeva da svaka generacija takođe mora preispitati svoje razumijevanje vojne pobjede.