Petrovdanska vojna ekspedicija crnogorskih rodoljuba u borbi za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore (1919) pod komandom Krsta Zrnova Popovića

Grupa od 130 crnogorskih oficira i vojnika dobili su oružje i novčana sredstva i otputovali za Crnu Goru. Komandant te ekspedicije bio je komandir Krsto Popović. Ekspedicija je bila podijeljena u pet grupa: katunski pod komandom Đura Kape, riječki pod komandom Sava Čelebića, crmnički pod komandom Marka Vučerakovića, nikšićki pod komandom Mata Todorovića i zetski pod komandom Pera Vukovića

za aktuelno.me

Piše: Novak ADŽIĆ, pravnik i istoričar

Komandant crnogorske vojske u egzilu, u Gaeti, general Andrija Raičević je 28 juna/10. jula 1919. godine uputio Službeni dopis Komandi II bataljona crnogorske vojske stacionirane u italijanskom gradu Formija, kojim je pozvao crnogorske oficire: Đura Kapu, Marka Vučerakovića, Mila Lekovića, Iliju Vukmanovića i Todora Borozana da mu se hitno jave u Gaeti, đe je bilo sjedište “Komande crnogorskih trupa”. Pomenuti crnogorski oficiri su se odazvali na upućeni poziv generala Andrije Raičevića  i 28. VI/10. VII 1919. godine u 10 sati ujutro bili su u Gaeti kod njega. General Raičević je njima, kao i oficirima Krstu Popoviću, Andriji Dragutinoviću, Savu Čelebiću, Dušanu Vukoviću, Jovanu Nikoliću, Savu P. Martinoviću, Matu Todoroviću, Peru Vukoviću i Mirku Božoviću saopštio naredbu crnogorskog ministra vojnog iz Nejia kod Pariza divizijara Milutina M. Vučinića, u kojemu je od njega zahtijevao da se izvrši odabir, selekcija, od 130 ljudi iz sastava nacionalne vojske u egzilu i da se od njih formira jedinica, koja će otputovati u Crnu Goru u izvšavanje specijalnih zadataka političkog i vojničkog karaktera. Pristupilo se ažurno i akutno pripremama za realizaciju postavljenog cilja.

Novak Adžić

Grupa od 130 crnogorskih oficira i vojnika dobili su oružje i novčana sredstva i otputovali za Crnu Goru. Komandant te ekspedicije bio je komandir Krsto Popović. Ekspedicija je bila podijeljena u pet grupa: katunski pod komandom Đura Kape, riječki pod komandom Sava Čelebića, crmnički pod komandom Marka Vučerakovića, nikšićki pod komandom Mata Todorovića i zetski pod komandom Pera Vukovića.

Krsto Zrnov Popović

Na Petrovdan 12. jula 1919. godine u 7 sati izjutra crnogorska ekspedicija na čelu sa Krstom Popovićem je željezničkim vozom otputovala iz Formije za pristanište Monopoli, uniformisana crnogorski, i naveče oko ponoći ukrcala se na jedan brod sa jedrima i u osvit zore otplovila za Crnu Goru. Jadranskim morem crnogorska ekspedicija plovila je četiri dana i usljed vrlo nepovoljnih vremenskih prilika (bila je snažna oluja) njeni članovi stigli su, najprije, pod Medovu, a odatle su su se uputili u pravcu Ulcinja i Bara u noći između 18 i 19 jula 1919. godine. Prema izvorima crnogorske vlade u emigraciji, tada je sa Krstom Popovićem u Crnu Goru upalo 69 crnogorskih oficira, sa ciljem podizanja opštenarodnog ustanka protiv srpske okupacije i aneksije Crne Gore i to: komandiri-Petar Lekić, Marko Vučeraković, Krsto Popović, Pero Vuković, Savo Čelebić, Đuro Kapa, Mato Todorović, kapetani-Milo Lekić, Andrija Dragutinović, Niko Kašćelan, Todor Borozan, Dušan Vuković, Krsto Ivanović, Božo Bećir,-poručnici-Jovan Nikolić i Vaso Marković,-potporučnici Mašan Borozan, Petar Lekić, Petar Nikolić, Marko Popović, Majo Vujović, Boško Vujović, Ilija Raičević, Mladen Gluhović, Ilija Konjik, Jovo Kojić, Marko Đ. Popović, Đoko Tomanović, Milovan Kalezić, Niko P. Martinović, Živko  Đurović, Todor Grgur, Ilija Đukić, Milo Đukić, Butor Batrićević, Petar Batrićević, Đuro Popović, Nikola Knežević, Simo Lazetić, Ćetko Jovanović, Ilija Vuković, Savo Pejović, Stevan Radonjić, Boško Vučinić, Đorđije Božarić, Filip Vrbica, Milo Šikmanović, Mašo Borilović, Pero Ivanović, Ferid Abazović, Radovan Turčinović, Petar Perišić, Andrija Pejović, Andrija Popivoda, Krsto Vuković, Đuza Vukmanović, Radisav Nikezić, Niko Niković, Mićo Niković, Stevo Dabanović, Nikola Crnojević, Janko Jovanović, Savo Marković, Jovan Zlatičanin, Ilija Leković, Đoko Račić, Milan Orović, Savo Pavlović i barjaktar Savo Martinović.

Divizijar i ministar vojni Kraljevine Crne Gore Milutin Vučinić

                (Dr Šerbo Rastoder, “Crna Gora u egzilu”, knjiga I, Podgorica, 2004, str. 285-286. O tome vidjeti i: “Suđenje borcima protiv aneksije Crne Gore 1918. godine pred Okružnim sudom na Cetinju 1920. godine” (priredio Dr Radoslav Rotković), izdavač LSCG, Cetinje 1994).  

Komandir Dušan Stankov Vuković

Srpski diplomatski poslanik u Rimu Vojislav Antonijević, izvještavao je srpsku delegaciju u parizu 2. jula 1919. godine o crnogorskom vojnom logoru u Gaeti i namjerama i kretanju crnogorskih ustanika i emigranata, pa navodi da je ekspedicija na čelu sa majorom Krstom Popovićem »pre neki dan otputovala za Crnu Goru« i da se u njoj nalazi »170 Crnogoraca iz Gaete, pod komandom pomenutog Popovića, sa još 16 oficira: Savom Čelebićem, majorom, Dušanom Vukovićem, kapetanom, Nikom Kaščelanom i drugima. Sa njima je i Božidar Bećir kao blagajnik i nosi pola miliona lira«.

Komandir Savo Filipov Čelebić

(Dr Šerbo Rastoder, “Skrivana strana istorije”, Tom I, Bar, 1997. str 476-477).

Potom su preko Lisinja stigli do Rumije i na Sutorman. Odatle su se uputili u razne predjele radi izvršenja dobijenih zadataka.

Komandir Marko Vučeraković

Komandir Krsto Popović je, kao Načelnik Štaba komande crnogorskih trupa u Gaeti, jula 1919. godine bio korifej ekspedicije za izvršenje specijalnih zadataka vojnog i političkog karaktera, koja je brojala 120 ljudi, od kojih je bilo 69 oficira, a koji su se vratili iz Italije u Crnu Goru, đe su izbjegli nakon sloma Božićnjeg ustanka, i iskrcali se na prostoru između Bara i Ulcinja. Krsto Popović se odatle prebacio na Sutorman, sa kojega je, sa svojom gerilskom grupom, otišao u pravcu Cetinja i Katunske nahije sa ciljem podizanja naroda na Ustanak. Od strane crnogorske Vlade u egzilu major Krsto Popović poslat je u Crnu Goru, sa naoružanjem i novčanim sredstvima, da podiže narod na ustanak i da vrši političku propagandu u korist vaspostave Crne Gore, u korist kralja Nikole i dinastije Petrović Njegoš. Naime, kako izveještava crnogorski generalni konzul u Rimu Veljko Ramadanović 7. oktobra 1919. godine predsjedniku crnogorske Vlade Jovanu S. Plamencu, legalni i legitimni predstavnici Crne Gore u progonstvu u drugoj polovini 1919. godine, poslali su u Crnu Goru, radi izvođenja gerilskih oslobodilačkih akcija i vršenja političke propagande za crnogorsku stvar, nekoliko lica, kojima su izdala označena novčana sredstva.  To su: Radojica Nikčević (odnio iz Italije sa sobom 70.000 kruna), Krsto Z. Popović (210. 000 kruna), Mirko Božović (150.000 kruna), Miloš Vučinić (60.000 kruna), Savo Raspopović (125.000 kruna), Pero Vuković (20.000 kruna), Milo Leković (15.000 kruna) i Nikola Nikolić (750.000 kruna – novac koji je trebao da podijeli svim komitskim četovođama u Crnoj Gori).

Komandir Đuro Kapa

(O tome vidjeti: Dr Dimitrije-Dimo Vujović, »Ujedinjenje Crne Gore i Srbije«, Titograd, 1962, str. 443).

Državni tužilac KSHS je 4. avgusta 1920. godine je protiv 137 crnogorskih slobodara i patriota podnio krivičnu tužbu, optužujući borce protiv nasilne aneskije Crne Gore za rušenje pravnog sistema KSHS sa ciljem stvaranja samostalne Crne Gore. U materijalno-pravnoj inkriminaciji te optužnice se kaže, pored ostalog, da su »Đuro Kapa i Mato Todorović sa ostalim oficirima katunskim nastavili put crmničkim planinama do više Boljevića i tu ih je noć zatekla. Poslije malog odmora iste noći su produžili put preko crmničkog polja, ispod Orahova, uz rijeku Oraovšticu, te u zoru stigli kod milina u Podgoru. Odmorili su se i odmah produžili put pravo u Tatinje, gdje ih je noć zatekla. Poslije kratke pauze i oni su se razdijelili, te krenuli u pravcu svojih domova i to: Kapa, Kašćelan i Martinović s njihovim vojnicima na lijevu stranu put uganjske planine, a Todorović i Dušan Vuković, Jovan Nikolić i Andrija Dragutinović sa svojim grupovima produžili Veljom Gorom u pravcu Zabrđa, đe su se 10. jula (po starom kalendaru) oko 9 sati prije podne sudarili sa jednim odjeljenjem vojske i tom prilikom poginuo im jedan vojnik Petar Gajov Nikolić sa Čeva, a jedan Vujošević zarobljen. Krsto Popović je privremeno bio ostao kod Vučerakovića u planini Krajinskoj sa Božom Bećirom i 2-3 vojnika, koji su sačinjavali njegov štab. Mjesto komade bilo mu je na Sutormanu, odakle je otprilike poslije jednog mjesec dana sa štabom oitšao u Cuce. Pet mitraljeza sa municijom ostali su u krajinskoj planini kod Popovića i Vučerakovića, da ih prenese Savo Čelebić, preko blata, pa dodadnu: Đuru Kapi i Niku Kašćelanu po jedan, a Dušanu Vukoviću i Jovanu Nikoliću jedan. Čim su došli u svoja rodna mjesta razvili su živu agitaciju, pozivajući narod na bunui protivu stvorenog stanja u ovoj pokrajini. Uspjeli su da k sebi privuku priličan broj pristalica iz raznih mjesta ovog okruga, većinom one, koji su učestvovali u božićnjem napadu 1918. godine te otpočeli oružane napade«.

Komandir Todor Milov Borozan

(Državni Arhiv Crne Gore, Cetinje, Okružni sud Cetinje 1920, V 144-150, F. 110).

Ilustrativno svjedočanstvo o Božićnjem i Petrovdanskom ustanku 1919. godine  protiv srpske okupacije i aneksije Crne Gore i ulozi Krsta Zrnova Popovića, kao ustanickog vodje i komandanta u tim dramatičnim zbivanjima, je i pismo Jovana Ivova Vučkovića s Ljubotinja svojim sinovima iz SAD. To svjedocenje učesnika tih dogadjaja, u izvodima, glasi:

         Hazleton Pensilvanija U.S.A. 1942. godine, kad sam mislio da neću nikada vidjeti moje sinove, uzrokom moje bolesti i rata, napisao sam ovo pismo.

          Revolucija

         Na Badnji dan 1918. godine naša grupa zelenaši imali su dogovor da dignu ustanak, protivu bjelaša i Srbijanaca koji su bili u Crnu Goru. Vođe zelenaša bili su Jovan Simonov Plamenac i Risto Vidakov Popović. Trebalo je prvo otet Cetinje, i zato je trebalo da mi Ljubotinjani na Božić ujutro budemo na Zagrablje i ufatimo položaj od Kabla do Đinova brda. Ovo je bio raspored komandira Petra Lompara. Kako je ministar Jovan Plamenac na Badnji dan bježeći preko Dubove, promijenio ovu dispoziciju da Ljubotinjani budu oko Rijeke, i čekamo njega dok dođe sa Crmničanima, naš položaj oko Cetinja ostao je prazan. I kad je borba na Božić počela bjelaši iz Cetinja, ovo su iskoristitli, i ovim položajem zašli Konadžijama iza leđa i razbili Katunjane. Sa ovim je izgubljena bitka i naš ustanak je propao. Bilo je pogibije i pljačke među Katunjanima, ali Ljubotinjani su se spasli što smo se sa Rijekom sporazumjeli da se vratimo kućama, a oni će se vratiti vojsku koja je već bila došla na Obzovicu, i da sjutradan pusti se da pljačka po Ljubotinju. Pred ovom vojskom bio je komandijer Vukašin Božović. Istu noć kad smo se vratili kućama, kapetan Luka Dajković je doša na Prekornicu, odaklen sam ja sa njim kao ordonans pošao na Obzovicu. Dajković je saopštio Božoviću da se vrati sa vojskom. Božović kaže : Ja ne primam naređenja sa Rijeke, nego sa Cetinja. Ja sa vojskom idem kud sam krenuo. A Dajković njemu kaže: Ako dođeš u Ljubotinj, nećeš nać samo Ljubotinjane pred sobom, nego svu Riječku nahiju. Ova vojska nije dodila, a mi smo ostali mirni.

         Moje bjekstvo iz Crne Gore

       Pošto je propao naš ustanak i bjelaši sa Srbijancima zaVladali kako su znali i umjeli, nastali su progoni viđenijih ljudi. Osjećao sam nepravdu. Plamenac je pobjegao preko Krajine i Albanije i sa njim šest Ljubotinjana koji su ga pratili. Pobjegli su sa njima i neki Crmničani, još po neko bježi, ne zna se kuda, ali neko kaže da Talijani u Baru daju izruku Crnogorcima koji bježe. U januaru mene pozvaše na Cetinje da služim vojsku, te ja se dogovori sa Jovanom Ilijinim Vučkovićem i Blažom Milovim Banovićem, da bježimo kod Talijana u Bar, pa đe ne oni isprate. Kud god pođemo javićemo se kralju Nikoli i vladi u Pariz. Tako i uradimo. Dođemo u Bar, tu policija uhvati Blaža Banovića, te i mi dva im se javimo da smo sa njim došli zajedno i da on nije bjegunac. Sprovedoše nas kod šefa Žandarmerije u Stari Bar. I kod ovog se lažima oslobodismo i iste noći pobjegosmo u Tuđemile kod rođaka Marka Kušinova. Ovaj nas savjetuje da se doma vratimo, ali mi nećemo, idemo planinom preko Albanije, rekosmo. Pobiće vas Arnauti, reče nam Marko. Neka pobiju, nazad nećemo, rekosmo mi. Ujutro odemo uz Rumiju, pa Krainom. Mal Kola glavar sela Livari, dade nam dva pratioca. Tako smo dva dana pješačili dok smo došli kod Talijana u Beltoj pod Brdicom. Tu smo kod Talijana dobili hrane ali nije bilo konaka osim u jednu crkvu na gole ploče. Nismo se znali razumjet, samo smo znali kazat ko smo i da bježimo kod kralja Nikole. Ujutro dali su nam auto i šofera i poslali nas u San Đovani Du Medovo. Ovde nas srete Stojan Bulatović iz Bara, i predstavi nam se : tumo Crnogorskih trupa pri talijanskoj komandi. Obradovali smo se i zatražili da nas povede među te crnogorske trupe. Dobili smo šatore i slame i talijanske šolice, i odosmo u crnogorske trupe koje su sačinjavala 92 Crnogorca. Komandant trupa bješe brigadir Andrija Raičević iz Lješkopolja. Jovan Plamenac nekoliko dana prije bješe poša za Italiju. Ovđe smo živjeli 3 mjeseca, dok jednog dana dođe naredba od Plamenca da svi idemo u Italiju. Bilo nas je sad 500 ljudi, i na dva parabroda pošli smo za Italiju. U Italiju dobili smo uređene kasarne i podijelili se u dva bataljona. Prvi u Gaetu, Drugi u Formiju. Svi smo dali ispite kakvo je koji  zvanje imao u Crnu Goru. Mnogi su lažno dobili činove, a svaki po propisu jedan čin ili zvanje više nego je imao. Nas tri smo pravo kazali, i tako Jovan i Blažo dobiše čin potporučnika, a ja čin desečara. Znači uz hranu i spavanje u kasarni još 60 lira mjesečno za duvan. Kad smo se razvrstali kojem rodu oružja koji pripada, ja sam otiša u Gaetu na mitraljeze. Nastala je obuka, išli smo na izencir prije i poslje podne. Živjeli smo veselim životom u nadi da će Crna Gora dobiti svoje pravo, i naš kralj sa nama.

         Ekspedecija za propagandu

         Jednog dana pri kraju maja mjeseca 1919. godine poslje podne reče mi kapetan Todor Borozan : Jovane spremi se i uzmi sa sobom što mož od svojih stvari nosit, idemo negđe službeno. Nisam znao kuda ćemo, ali sam se spremio i došao na oDređeno vrijeme. Kad tamo evo još puno Drugih, svi smo ušli u voz i pitamo se kud idemo. Niko neće da kaže. Voz  je poša. Zabranjeno nam je izlazit iz voza ko nema talijansku uniformu. Mi smo svi imali crnogorsku uniformu. Drugi dan ujutro stigli smo u Monopoli, pristanište na JaDransko more. Ušli smo na jedan trgovački brod, digoše se jeDra i mi odosmo na more. Onda nam je komandijer Krsto Zrnov Popović oDržao govor i kazao kuda idemo i zašto.  Idemo u Crnu Goru, da kažemo našoj braći da Crna Gora mora ući u Jugoslovensku zajednicu sa svima svojim pravima. Naš kralj mora doć u Crnu Goru, ako je kome kriv, kriv je nama Crnogorcima, i mi ćemo ga sudit. On od narodnog suda ne bježi. Svak će od vas poći u svoje selo, čuvajte se nemojte koga napadat. Nemojte otimat ili pljačkat, ako vi što ustreba od naroda, ištite i platite, ako nemate da platite, dajte priznanicu pa će naša Vlada sve platit kome se šteta napravi, i.t.d. Pokazao nam je oružje u brodu, bile su tu puške, bombe i 9 mitraljeza. Sve smo to oružje probali na morsku pučinu.

          Putovanje iz Italije

          Bio je prvi juna 1919. godine kad smo se uvezli u more, dan je bio topal, pucali smo bombama, puškama i mitraljezima, pjevali smo bezbrižno ne sluteći šta će se sa kojim dogodit, ili kakve će posljedice naš put donijet narodu u Crnu Goru. Dvije noći i 3 dana smo se vozili na ovom brodu. Prvu veče zahvatila nas je fortuna tako da smo osvanuli negdje ispod Grčke. Kapetan broda tražio je pomoć koju smo treći dan dobili negdje ispod Drača. Talijanska podmornica srela je naš brod i odvezla ga u Medovski zaliv. Tu smo ostali cijelu noć i dan. Drugu veče naš brod podmornica je dovela pod Možurom đe smo se Barkama iskrcali na suvo sa svom našom opremom. Bilo nas je 150. Predanili smo u Možuri, a uveče pošli uz Lisinj. 150 ljudi sa svom vojničkom opremom i svojim prtljagom, nosili smo sa sobom 9 mitraljeza, noću, stranputicom ići kroz nepoznata mjesta, sa ovolikim teretom na leđa, lako je znat kako su se ljudi mučili. U Pepiće smo se podijelili na grupe po plemenima, nas je bilo 6 iz Ljubotinja, i to : Milo M. Drecun, Dušan i Petar S. Knežević, Mićko J. i Stevo N. Jovetić i ja. Naš starješina bio je kapetan Todor Borozan, on je ispod Žabljaka pošao sa dvojicom njegovih Bokovljana za Bokovo, a mi šestorica za Ljubotinj. Na Katunjane koji su išli od Crmnice preko Obzovice, u Zabrđe napali su bjelaši, jednog su ubili a jednog ranili i buna je nastala u svu Crnu Goru. Ovo se dogodilo istog dana kada smo mi bili na putu i pod Žabljak danili. Kad smo stigli na Ljubotinj, sve je bilo na nogama i bilo je opasno da će sela bjelaši opalit ako se javno pokažemo. Iste noći probili smo se na vrh Košćela između straže i pošli na Bokovo, đe smo se krili 15 dana sa Borozanom, pa opet došli na Ljubotinj. Drecun sa dva Jovetića ostali su da se kriju na Dubovu, a ja i dva Kneževića došli smo na Prekornicu. Svi viđeniji Ljubotinjani koji nisu bili bjelaši, bili su odvedeni u zatvore na Rijeku i Cetinje. Skoro dva mjeseca krio sam se sa ove dva Kneževića u jednu jamu za Vuče ŽDrijelo. Majka, i ostali Vučkovići i Banovići u koje sam imao povjerenja donosili su nam noću hrane i vode. U septembru smo izašli iz skrivenica, vodile su se borbe svuda po Crnoj Gori. Nazvali su nas komitima. Priskakali su nam ljudi iz sela i odmetali se, tako da je Krsto Popović u decembru imao oko 3500 ljudi koji su živjeli po šumama, i tadar smo bili slobodni kretati se po planinama i selima. Stojeća vojska nije se voljela s nama biti. Kad je Beograd vidio da bi mi mogli zagospodarit Crnom Gorom, poslao je Stojana Popovića, pukovnika sa Solunskog fronta, i dao mu naredbu da mora pokorit i umirit Crnu Goru. Ovaj Popović (rodom Kuč), skupio je vojsku i počeo čistit komite od Nikšića preko Čeva, Cuca, Ćeklića i Njeguša, došao je na Cetinje. Nije birao sredstva, mučio je, vješao je, šibikova, kuće palio i ubijao. Komiti su se predavali, ginuli, a neki bježali put Albanije i Italije, kako je ko znao i mogao se spasiti. Kad je red došao na Riječku nahiju, Borozan je sa nekolicinom umaka za Albaniju, planinama noću. Nekolicina se njegovih ljudi predalo jer je u njegovu grupu u posljednje vrijeme bilo više od 20 ljudi, bilo je i žena. Ja nisam davao nikom iz Prekornice da ostavlja kuću i tako nas je uvijek bilo 6 dok dođe red i na Ljubotinj, da budu pljačkani, paljeni i zlostavljani, to jest, ovi četiri sela Dubova, Boguti, Građani i Prekornica. Onda se dva Jovetića i dva Kneževića predadoše da spasu kuće od paljevine i familije od zatvora. Ja i Drecun pobjegli smo u Maine, kod Nikole Ivova Franete, koji nas primi u svoju kuću i Drža nas 63 dana, dok zazeleni gora. Onda se vratio na Prekornicu. Sve je bilo mirno, komita više nije bilo, vojska Stojana Popovića nije dodila na Ljubotinj, zato što su se Jovetići i Kneževići predali, a od nas dvojice Blažo je dobio crnogorske post-karte sa poštanskim žigom iz Italije, i te post-karte odnio i prijavio u Načelstvo, te time uvjerio vlast da smo prešli u Italiju. Tražili smo kako da pobjegnemo, i našli smo ljude Crmničani koji su nas za dobru platu i prijateljstvo prevezli preko Skadarskog jezera do u Vraku. I ovo je bio prvi juna 1920. godine kad smo se zavezli u Skadarsko jezero. Bilo je muke strašne, cijelu noć vijala nas je fortuna po jezeru. Vozari su bili dobri i hrabri pa su nas spasli. Ujutro smo osvanuli blizu Plavnice. Znali smo da je straža na jezeru, bojali smo se dnevno vozit, a ovđe nije bilo stajanja. Riješimo da idemo, ali da se ne predamo živi ako napane na nas straža. I Crmničani, dva Lekića su pristali. Na prolazu Humskog blata opazila nas je patrola i pošla za nama u poćer, ali mi smo bili blizu arbanaške granice i kad smo skrenuli kraju, patrola se vratila a mi smo produžili i uveče stigli u Vraku. Za ovu vožnju Blažo je platio 3.500 dinara, u zlatu 5 napoliona, a mi od Vrake do Drima 60 perpera u srebru pratiocu. Oko Drima su Turci, bješe im Ramazan pa neće da nas prevezu preko Drima. Traže da im damo oružje koje smo imali, za prevoz. Mi nećemo, ne damo oružje i tako srećom naiđemo na jednog (mislim da je bio hrišćanin) kojemu ponudismo nekoliko srebrnog novca, i nešto perpera što nam bješe preostalo sa nekim austrijskim krunama. Uz to Drecun mu dava i svoj sahat, a ja moj prsten, dajemo sve samo ne oružje. Ovaj se Turčin ili Latinin smilova i preveze nas za ono para što imasmo, a sahat i prsten nam je vratio. Sad već nismo imali kalauza, sami smo se orjentisali prema Brdici i nastavili put poljem, padala je kiša, bili smo mokri kao kokoške, ali smo nastavili bez odmora put za selo Beltoj koje sam ja poznava iz prvog bjekstva, đe smo mislili da ćemo naći Talijane kao i prije kad sam bježa. U Beltoj sad nije bilo Talijana, išćerali ih Arbanasi. Talijani su bili samo u gradove. Arbanaška policija u SkaDru bila je potplaćena od jugoslovenskog konsulata da nas bjegunce fata i predaje u Skadar konsulu. Kod Beltoja napali su nas Arnauti, i da se tun nije desio katolički pop iz Beltoja, možda bi nas i ubili, ili u najmanju ruku razoružali i u Skadar konsulu predali. Pop nas je spasio i dvojici Bušatlija prolaznika nas preporučio da nas doprate do Bušata. Sa ovima pratiocima smo konačili u Bušat, i nagodili se da nas prate do Medova. Tako smo sjutra dan u pratnji ove dvojice sretno stigli na sigurno mjesto u San Đovani du Medovo, i osjetili se slobodni i mirni poslije godinu dana muke, patnje, stradanja i nekad krvave borbe na koju smo uvijek bili primorani je primit u odbranu života, kao na primjer u Prašne dolove na vrh Debeljaka, itd. Kako ne, kad za punu godinu dana na Prekornicu su u kuću Joka Đuraševa Laličića živjeli devet kontra komita naoružani do zuba, primali Državni tain i žandarsku platu da bi mene ubili ili uhvatili, (bio sam ucijenjen 20.000 dinara) pa kad to nisu mogli opljačkali su Iliju Nikolina Ratkovića, i najpotlje na Uskrs 1920. godine su ga ubili zato što je kaza i žalio se da su ga opljačkali. I Ilija je zamojenio se pri pogibiji, ubio je… Dušana Mihaljevića, i ranio Vasa J. Laličića. Da nije bilo ove pogibije poslje koje je došao sud, vlasti su nastojavale da pljačku nametnu mene ili mome Društvu. I radi ovog događaja ostao sam u šumu dva mjeseca više nego smo računali i mislili.

            Opet u Italiju

            U Medovu smo ostali 4-5 dana dok smo od Talijana dobili prevoz za Italiju. Stigli smo u Gaetu odakle smo prije godinu dana pošli«.

(Pismo je integralno objavljeno u časopisu »Matica«, broj 27/28, jesen/zima 2006. str. 399-443.

Komandir Krsto Popović kao »Šef svih ustaša« iz šume 27. septembra 1919. godine podnio kraljevskom crnogorskom generalnom konzulu u Rimu g. Veljku Ramadanoviću opširan izvještaj, u kojemu stoji sljedeće:

Šuma, 27. septembra 1919. g.

Kr. Cr. Generalnom Konsulu

gospodinu Veljku Ramadanoviću

                                            -Rim

»Naš izaslanik kazao mi je da nijeste primili nijedan moj izvještraj, koje sam uputio sa Sutormana- njih je bilo 6- i to: 18, 23, 24, 25, 29 jula i 2. avgusta ov. god. po novom. Sve pomenute izvještaje predao sam na Sutormanu italijanskoj komandi, gdje je bio jedan italijanski potporučnik. Mislio sam da će svaki izvještaj doći Vama u ruke, kao što su mi bili i obećali. Ja, kao što znate nijesam imao na raspoloženje aeroplana, telefonsku i telegrafsku liniju da s Vama direktno komuniciram. Nikakvo čudo nije zašto nijesu izvještaji tamo stigli, nego je više čudo, kako je od nas ijedan mogao živ izaći na našu teritoriju, kada ste onako lijepo uredili komunikaciju sa odnosnim italijanskim komandantima.

Pri meni nemam kopija od ranijih izvještaja, ali ću Vam ovdje navesti sadržinu istih kao što slijedi:

  1. jula u 3 sata izjutra ukrcali smo se na brod Jedrenjaku pod Monopoli. Od naše pratnje tražio sam da se iskrcamo između Bara i Budve, kako bismo se što prije uhvatili Lovćenskih šuma i uputili određenom cilju. Istodobno upozorio sam ih da mi tim bordom ne možemo u određeno vrijeme na željeno mjesto stići, našto mi je odgovoreno: da će brod- Jedrenjaku-neki parabrod privući do obale za iskrcavanje. Tom prilikom g. Baldaći obećao mi je, da će doći na Vir Pazaru naročiti Kralj. Italijanski poslanik za naše poslove sa kojim imam komunicirati i od kojega za naše pristalice imam tražiti i primiti: oružje, municiju i novac, kao i sve ostale potrebite nam stvari. Ovaj povjerenik, prema njihovom kazivanju, imao je stići na Viru prvoga dana našega stupanja na crnogorsku teritoriju, ali od svega toga ne bi ništa što je upropastilo uspjeh, kojega sam prvih dana mogao učiniti. Jedrenjakom smo otplovili i usljed velike morske bure lutali po Jadranskom moru, te smo 16. jula u jutro osvanuli pod Drač, a odatle za Medovo i da italijanska posada iz Drača nije javila italijanskoj komandi na Medovu da nas spasavaju i Mi i naša Jedrenjaka bili bismo pod vodom, te tako, sa dvije torpiljerke stigosno u 11 sati noću u Meduanski zaliv. Čim sam se iskrcao pošao sam kod Komandanta mjesta i kazao mu u čemu je stvar pošto mu o našem dolasku nije bilo ništa ranije poznato. Istoga sam molio da nam dade sredstva da se iskrcamo između Bara i Budve, na šta mi je odgovorio da to nije njegov Sektor, pa niti može niti smije to bez prethodnog naređenja učiniti, a da će nam pomoći da se od Bara do Ušća Bojane iskrcamo gdje ja hoću. Da se ne bi gubilo vrijeme na to sam pristao i tražio da nas prevezu na obalu kod Starog Ulcinja pod Mrkojeviće, kako bih se što prije uhvatio planinskog lanca između Bara i Skadarskog blata, te tako jedva 18. jula u 4 sati popodne krenuli smo iz Medova na određeno mjesto, a 19 u 3 sata u jutro prevezli smo se kraju i iskrcali.

Obzirom na iznurenost vojnika koji su, usljed rđavog putovanja, bili veoma u slaboj moći, kao i pogledom na ukrivenost kretanja upotrijebio sam dan za odmor, a noć za kretanje i kako bi se na taj način mogao brže i što sakrivenije prodrijeti u unutrašnjost Crne Gore.

Neprijatelj je saznao o našem iskrcavanju, ali nije znao za našu snagu i pravac prodiranja, usljed čega je nastala od strane našeg neprijetelja velika komešancija i priprema. Srbijanska vojska iz Boke-Kotorske, Hercegovine i Sandžaka forsiranim maršom hitala je za Crnu Goru sa cijelom ratnom opremom, a u Crnu Goru na cijeloj teritoriji srbijanske vlasti u zajednici sa našim domaćim izdajnicima, preduzeli su najhitnije mjere mobilizacije i koncentracije trupa. Sve naše pristalice silom su namoravali da uzmu oružje i da se bore protivu nas. Koji nije htio to učiniti oni su ga ubijali ili zatvarali, imanje mu pljačkali, kuće palili, familije zatvarali i internirali, ili gole i bose nesretnje po šumama razagnali, toljagama ih prebijali i primoravali ih. Takvih familija i sada ima po šumama gdje krepavaju, a koje se ne smiju niti imaju kud povratiti. Uputili smo se preko Mrkojevića, Rumije, Bijele Skele i 21. jula došli u Krajinu kod sela Gureze.

Da nebi sa onako malim i iznurenim brojem vojnika zapao u kritičan položaj i time se osujetila naša dalja akcija, a da bi se crnogorskim plemenima dao vidni znak našeg dolaska- i oficire i vojnike podijelio sam u pet grupova, i pošto sam svijema na okupu objasnio ulogu i zadatak uputio sam ih na svoja mjesta, a ono malo novca dao starješinama grupova sa instrukcijama, na kakve ih svrhe imaju trošiti i sa njima udesio način za komuniciranje i organizaciju dotadanjih u Crnu Goru ustaša, kao i onih koji bi se nam pridružili. Katunski grup pod komandom kom. Kape, da noću prijeđe Crmnicu, lati se Lovćenske šume sa glavnim objektom Cetinje. Sa njime sam uputio i nikšićki grup sa kom. Todorovićem. Riječko-lješanski grup sa kom. Čelebićem preko blata za Bobiju i Lješansku nahiju. Zetski grup sa kom. Vukovićem preko blata za Zetu i Pipere. Primorsko crmnički grup sa kom. Vučerakovićem ostao je u svome mjestu. Svijema je preporučena čvrsta međusobna veza, saglasnost i aktivnost. Iz Medova nam se pridružio kapetan Krsto Ivanović sa 12 druga, a plemenski kap. Mićo Ivović, kao bolestan vratio se natrag.

Pri prelazu preko Crmnice, od nikšićkog grupa ostao je bio na putu Marko S. Martinović, kojega su naši neprijatelji uhvatili i predali srbijanskoj komandi na Viru. Martinović im je ispričao imena sviju oficira koji su došli u Crnu Goru, broj vojnika, kudijen je ko pošao i iz kojih su mjesta, kao i sve ostalo što je god znao o nama i našoj vojsci.

Na taj način našim neprijateljima bilo je jasno o svemu našemu radu.

Katunski grup naišao je nenadno na zasjedu vojske kod Obzovice i š njima stupio u borbu. Poslije poduže borbe grup je bio razbijen, te tako kako je koji mogao. Skrenuo je i hitao u unutrašnjost Katunske nahije tek su se poslije poduže vremena skupili i organizovali. U borbi kod Obzovice sa naše strane zarobljen je Niša Vujošević iz Bjelica a Petar Gajov Nikolić s Čeva, kao junak, sa dvije bombe bombardovao je i sebe i dva neprijateljska vojskina, koji su ga bili uhvatili da ga vode. Svi trojica u komadima pošli su u vazduh.

Po mom dolasku 22./7. na Sutorman obratio sam se italijanskoj komandi na Viru radi veze, ali bez uspjeha. Zatim sam se obratio Komandantu u Baru pismeno i preko naročitog objasnio mu stvar u koliko je trebalo i tražio da se sa njim sastanem, kako bi na taj način utanačio komunikaciju i snabdijevanje ustaša. Sastanak nikako nije mogao biti, a obećao mi je da će mi šiljati u koliko mu bude moguće, oružja, municije i  taina što je faktično i učinio u koliko su dozvoljavale prilike. Poslao mi je 26 pušaka, viši broj municije kao i nešto taina. Za pisma (izvještaje) koja budem ja Vama upućivao, molio sam ga da ih ne šilje nadležnim komandama na cenzuru, nego ako mu je potrebno, da on to učini, pa da ih direktno i najhitnije upućuje Vama što mi je i obećao.

Kad sam došao na Sutormanu počeo sam na brzu ruku pozivati prvake i naše jednomišljenike iz Donje Crmnice i Krajine š njima se savjetovao i naredio da se popišu svi naši jednomišljenici i učini se potrebna organizacija. Ovaj poziv otpravljanja bio je u najvišoj tajnosti. Naši neprijatelji organizovani i spremni preduzeli su odmah akciju u Primorsko-Crmničku oblast. Ustali su da nas gone: iz Bara, jedan srbijanski bataljon (jurišni); iz Budve dvije čete, iz Krajine jedna četa i posada srbijanska sa Vira, sa našim domaćim izdajnicima. Svi su bili naoružani i snabdijeveni artiljerijom, mitraljezima, mašinskim puškama, bombama i.t.d. Gonjenje su otpočeli 25. jula prije no je svanulo. Sva sela naših pristalica posjeli su i počeli vršiti nad njima teror. U Limljanima ubili su od naših pristalica četvoricu: Mitra Špadijera, dva rođaka Šorojevića, jednog Boškovića, a jednog ranili, zbog toga što nijesu htjeli primiti oružje protivu nas.

Gonjenje je trajalo za svo vrijeme moga boravka u Sutormanu, te smo tih dana trpjeli od svega nesnosnih muka. Naši neprijatelji počinili su od stanovništva najgroznije tirjanstvo pred kojim događajima i Neron i Ivan grozni, bi se od čuda skamanili.

Dok sam ja bio tamo izgorjeli su kuće i sve njihove imovine uništili: ministru predsjedniku g. Jovanu S. Plamencu i Svetozaru Plamencu u Boljevićima, bar. Joku Androvu i Niku Nikovićima, kom. Marku, Tomu i Blažu Vučerakovićima iz Krnjica. Osim toga opljačkali su ne, pojedan put, naše jednomišljenike: Limljane, Krajinjane, Barane, Mrkojeviće i.t.d. Krajinskih familija ima mnogo prebjeglih u Skadru i Albaniju. Dalje su životinjski i nemilosrdno sve poništili Vranjinašima, Zećanima, a i da ne govorim za katunsku i nikšićku oblast, gdje su srbijanske vlasti i vojska počinile najgroznije strahote od stanovništva i njihove imovine, o čemu ste ranije izviješteni.

U Katunskoj nahiji opaljeno je od strane neprijatelja mnogo kuća, a ostale su sve opljačkane.

Ja sam primoran silom okolnosti, a najviše zbog toga, što nijesam mogao dalje komunicirati sa Sutormana noću između 5 i 6 avgusta s mukom uspio prevesti se preko blata, pa preko Zete i Lješanske nahije došao u Katunsku nahiju, gdje sam učinio reorganizaciju katunskih ustaša i udesila se veza složnost i potpomaganje sa ustašama iz nikšićke oblasti, a preko ovih i sa ostalima u Crnoj Gori.

G. Ramadanoviću,

Od crnogorskog stanovništva jedva jedna šestina politički stoji i još zavedena za izvjesnim degenerisanim crnogorksim individuama. Svi ostali koji služe srbijanske vlasti- služe ih pod silom oružja srbijanskog kao n.p.r. regruti, od kojih ima viši dio što nije po voltovima, žandarmi i gardisti.

Srbijanska vlada naoružana neobjašnjivom mržnjom prema Crnoj Gori i njenim moralnim i materijalnim bitnim interesima, a potpomognuta na sramotu i stid od naših Saveznika, u prvom redu zvanične Francuske, sa svojom vojskom čini takva zvjerstva od ničim nezaštićenog crnogorskog naroda, kakva se nikada ni od koga činila nijesu.

Ovo je istorijski sramni stid za čitavo Čovječanstvo, koje je prašina bezobzirne srbijanske politike obmanula i zaslijepila da niti vide niti znadu što se radi u Crnoj Gori od nesretnjeg naroda.

Za sažaljenje su svi oni političari i predstavnici Saveznika koje bi francusko-srbijanska politika u Crnoj Gori mogla i još obmanjivati. Oni treba da znadu da je Podgorička skupština mitom i silom sakupljena ne pitajući narod crnogorski. Ona je po sve nezakonita i lažna i upravo skupština srbijanskih ageneta.

Molim Vas, saopštite našoj kralj. vladi, ako članovi Konferencije svjetskog mira žele doznati želju crnogorskog naroda, neka narede da srbijanska vlast i vojska odmah napušte crnogorsku teritoriju, a prepuste crnogorskom narodu da taj obračun učini među sobom, pa će u kratskom vremenu vidjeti želje i težnje crnogorskog naroda.

Sve Komisije koje su saveznici u Crnoj Gori izašiljali, pretpostavljam, da nijesu mogle ni iz daleka upoznati se sa željama crnogorskog naroda, naročito stoga, što su im srbijanske vlasti većinom činili prepreke i smetnje da ne dođu u dodir sa našim narodom i ustašima.

Kroz Crnu Goru vode se najkrvavije borbe u stvari sa srbijanskom vojskom. Narod crnogorski u mukama se davi a Saveznici su do njega zanijeli glavu.

Crnogorski narod u mukama i patnjama da veći se pita: Zar su naši Saveznici zaboravili da je njihova diplomacija oduzela nam one zemlje koje su naši predci od neprijatelja svojom krvlju oslobodili kao Boku Kotorsku, Sjevernu Albaniju i Skadar pod čijim zidinama leži 10.000 crnogorskih vitezova.

Ovoga puta kad je crnogorski narod dao sve što smrtni mogu dati za slobodu naroda, Saveznici odobravaju i ravnodušno posmatraju gdje narod crnogorski srbijanski bajonet davi potpomognut zvaničnom Francuskom.

Mi pozivamo svakoga pravoga Crnogorca koji je u inostranstvo da hita u svoju domovinu da branimo čast i ponos Crne Gore, našu egzistenciju i suverenitet koja je krvlju i mukom crnogorskom stečena nizom šest vjekova.

Nedamo nikome da je oskrnavi, ma ko i koliko bilo naših neprijatelja dok ijednoga pravoga Crnogorca ustraje.

Molim Vas, g. Ramadanoviću, izvolite ovaj akt hitno uputiti našoj Vladi po naročitom kuriru.

           

                                                                    Šef svih ustaša.

                                                               komandir Krsto Popović

Cuce 30.IX 1919«.   

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje obajavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta.  

Komentari

avatar