Piše: Zorana Šuvaković

Kraj građanskog rata u Americi mogao je da bude proglašen kada je Barak Obama 2008. izabran za prvog crnog predsjednika u istoriji države. Vjerovalo se da je Amerika, sa novim predsjednikom, sinom crnca iz Kenije i bijele majke iz Kanzasa, najzad ušla u postratno vrijeme.

Dvanaest godina pošto se nastanio u Bijeloj kući koju su gradili crni robovi, i gotovo četiri godine pošto se iz nje iselio, evo ga Barak Obama kraj kovčega svog starijeg prijatelja kongresmena Džona Luisa (John Lewis), veterana u bici protiv rasnih predrasuda i beskompromisnog borca za ljudska prava.

Bivši predsjednik našao se u Baptističkoj crkvi u Alabami da sa iste one predikaonice sa koje je propovjedao Martin Luter King oda počast Džonu Luisu i njegovoj neumornoj borbi za ispunjenje američkog sna dok se život u obećanoj zemlji preokrenuo u košmar.

Manje od sto dana pred izbore, zemlja kojoj je Tramp obećao da će joj vratiti slavu i postaviti je na prvo mjesto, zaista je prva u svijetu -po broju preminulih od korona virusa. Ekonomija je u slobodnom padu, milioni ljudi su ostali bez posla, antirasni nemiri otpočeti povodom brutalne policijske sile nad crnim sugrađanima, su se raširili po cijeloj zemlji… Kao u nekom hibridnom režimu Tramp na protestante šalje naoružanu federalnu vojsku na svako mjesto gdje vlast drže članovi Demokratske stranke.

Budućnost visi o koncu

Dok Trampu opada rejting iz dana u dan, Amerika u rasulu dočekuje predsjedničke izbore koji će zbog epidemije, po svemu sudeći morati da se obave poštom, što će dodatno odložiti objavu preciznih rezultata, pa i pobjednika.

Suzavac, pendreci, policajci koji koljenom pritiskaju vrat crnog građanina, predsjednik koji podstiče bijele ultradesničare da se obračunaju sa “ljevičarskim teroristima” to je slika koju je Obama zatekao kada je stao za govornicu crkve u Alabami.

Kao govornik kome nema premca među političkim liderima u SAD, Obama je današnju Ameriku uporedio sa stanjem šezdesetih kada su zloglasni rasisti ubijali antirasističke marševe u kojima je još kao dijete učestvovao preminuli osamdesetogodišnji kongresmen Džon Luis.

“Budućnost naše zemlje visi o koncu”, ocijenio je bivši predsjednik koji i danas uživa veću javnu podršku od svih živih prethodnika. I Obama je bio sklon da se poput njih, posveti pisanju memoara, izgradnji centra sa dokumentacijom iz vremena predsjednikovanja i povremenim predavanjima pred uvaženim skupovima za koje se dobijaju astronomski honorari.

Dramatično vrijeme, kao i Trampove uzastopne tviterske poruke da ovako “lažirane izbore” neće priznati, natjerali su Obamu da se vrati u orbitu predsjedničke kampanje. Obama poziva građane svih političkih boja da učestvuju u demokratskom procesu, bez obzira što će se listići slati poštom, zbog čega će prebrojavanje glasova trajati možda i nedjeljama. Izbori u Americi nikad do sada nisu odlagani ni u vrijeme građanskog rata niti usred svjetskih ratova. Obama traži od Kongresa da pojednostavi proceduru prijavljivanja i ogluši se o pokušaje predsjednika Trampa da unaprijed obezvrijedi i obesmisli novembarske izbore.

Od prije neki dan Obama je počeo otvoreno da podržava svog bivšeg potpredsjednika Džoa Bajdena koji je poslije unutarstranačkih izbora izašao kao jedini protiv kandidat Trampu za predsjedničko mjesto. Uz Bajdena Obama je pružio snažniju podršku mnogim demokratskim kandidatima koji se bore za senatorska mjesta.

Mnogi analitičari zaključuju da će Obamini govori, i njegov određeniji izlazak u javnost, presudno uticati na ishod glasanja u SAD i da će Tramp biti primoran da ispoštuje rezultate izbora ma kako se trudio da ih obesmisli i prikaže nevažećim. Računaju da će institucije preživjeti jedan Trampov mandat ali nikako ako po drugi put bude izabran za predsjednika. Ukoliko većinu u Senatu preuzmu demokrate, uz Kongres koji se i sada nalazi u rukama Demokratske stranke, budućem predsjedniku neće biti lako da vlada po svojim hirovitim ćudima.

Javnost se priprema i za slučaj da Tramp odbije da se vrati u jedno od svojih luksuznih nebodera u Njujorku, ili na imanje u Floridi gdje mu je zvanično mjesto prebivališta koje je izabrao zbog manjeg oporezivanja njegovog basnoslovnog imetka. Mnogo se danas u Americi citira knjiga (“Hoće li otići? Tramp i dolazeći izborni slom 2020.) Lorensa Daglasa (Lawrence Douglas) profesora prava na Koledžu Amherst, koja detaljno razrađuje scenarije koje će navodno primjeniti Tramp da uprkos porazu ostane na čelu zemlje.

Postizborna Twitter oluja

Zanimljivo je Daglasovo zapažanje o tome dokle je u urušavanju demokratskih procesa stigao Tramp. On ocjenjuje da Trampova očevidna riješenost da ostane na funkciji, bez obzira na volju birača, zapravo i nije najprimjereniji indikator štete koju je napravio i moći koju je stekao. Daglas ga upoređuje sa nekim “imaginarnim” moćnijim autoritarnim vladarom koji “ne bi dopustio da se nađe u ovakvoj situaciji i dosad bi već toliko korumpirao čitav proces da bi izgledi za izborni poraz bili praktično eliminisani“. Autor ocjenjuje da je prema standardima autokrata sa dužim stažom “Trampova kontrola nad polugama vlasti je ipak ograničena”.

Ipak jutro poslije izbora, kada glasovi budu ukazivali na pobjedu Bajdena , Daglas očekuje Trampovu “Tviter oluju” sa optužbama da demokrate kradu izbore, I da im neće uspeti “najveća prevara u istoriji” . Mogao bi da se napravi igrokaz u režiji Trampovih navijača o “ustavnoj krizi bez presedana”.

Tramp takve lažne ustavne drame često priziva. Veliki dio svog šefovanja , Tramp je posvetio ružeći prethodnika. Obamu po pravilu naziva “nelegalnim predsjednikom” . Uporno protura teorije zavjere, tvrdeći da je krštenica prvog crnog predsjednika falsifikovana i da se on nije rodio na tlu SAD pa prema tome nije ni mogao da obavlja najvišu funkciju u zemlji. Koliko god besmislena, često pominjana laž o mjestu Obaminog rođenja, ima sljedbenika, naročito onih koji ne mogu da se pomire sa činjenicom da crni predsjednik može da vlada bijelom Amerikom.

Šta najviše boli Obamu

Baraka Obamu svakako mnogo više bole manje glasne kritike koje dolaze iz progresivnijih krugova, i iz redova afroameričkih intelektualaca. Ni za vrijeme svog predsjednikovanja, pa ni sada, Obama se nije usudio da pokrene korjenitu diskusiju o sistemskim predrasudama i nejednakostima prema obojenim sugrađanima, smatraju kritičari.

Obamina oklijevanja da se, kao ličnost koja se uvažava, jasnije izrazi o istorijskim korijenima policijske sile nad crncima naročito smeta sve brojnijem pokretu koji traži da se američke snage reda rasformiraju i da se počne sa izgradnjom primjerenije institucije koja neće biti opterećena bojom kože ili dubinom džepa.

U pismu Baraku Obami, profesor sa Rutgers univerziteta, zamjera bivšem predsjedniku što je obmanuo studente i iznio neistinitu ocjenu o američkoj policiji kao o ljudima čiji je posao i zadatak da zaštite sve građane od nasilja. I što je počinioce rasističkog divljanja nad crnim stanovništvom, pokušao da predstavi kao neke odmetnike koji odstupaju od posla za koji su plaćeni.

Profesor Chenjeraji Kumanyika piše bivšem predsjedniku: “Frustirajuće je videti vas, izuzetno uticajnu afroameričku javnu ličnost, koja odbija da se uhvati u koštac s ozbiljijim istorijskim i političkim objašnjenjem zašto zapravo i kako policija doprinosi našem ugnjetavanju. Za razliku od Obame koji smatra da su za policijska ubistva Afroamerikanaca, po Kumanyiku “zadatak policije ostao je isti i prije i poslije građanskog rata, da ojača rasistički društveni poredak.”

Slično misli I profesorka prava Aleksandra Natapof (Natapoff) koja u knjizi “Kazna bez zločina” navodeći niz primjera iz Baltimora, konstatuje da moderne stanice policije nisu osnovane kako bi štitile građane. Naprotiv “One su osnovane kako bi silom sačuvale red unutar opresivne društvene hijerarhije”.

Od najpoletnijeg do najdepresivnijeg mjesta na svijetu

Nemoguće je zaboraviti kakvom snagom duha i lirike je odisala američka prijestonica prvih dana januara 2009. pred inauguraciju 44 američkog predsjednika. Izbor Baraka Obame, činjenica da je jednom mladom sposobnom, elokventnom, obrazovanom Afroamerikancu pružena šansa da vodi najmoćniju zemlju na svijetu probudila je nadu koja je preplavila Vašington, i ljekovito podmazala poluge zarđalog sistema prethodno zaškripalog osmogodišnjim vođstvom Džordža Buša juniora.

Amerika je, činilo se, počela da se iskupljuje, ne samo za višestoljetno ropstvo nad svojim tamnoputim sunarodnicima, već i za ratne pohode i podjarmivanje drugih naroda, za opustošene indijanske rezervate gdje su voljom takozvanog Novog svijeta, smješteni starosjedelački narodi, za Gvantanamo… U Bijelu kuću, taj ogromni simbol nadmoći, uskoro se useljava crna porodica, a prva dama kao i njena majka gospođa Robinson su potomci robova čiji su ih vlasnici iznajmili za izgradnju predsjedničke rezidencije.

Bio je to siloviti znak preokreta koji su proslavljali svi studenti i profesori na Hauardu (Howard), jednom od najstarijih i najvećih crnih univerziteta u SAD, osnovanom još šezdesetih 19. veka odmah poslije Građanskog rata kada je ukinuto ropstvo, ali su ostali segregacija i podvajanje. Sa njima sam otišla da se, kao strani dopisnik, družim tih desetak dana januara pred Obaminu inauguraciju.

Moja koleginica i prijateljica iz Beča (Julieta Rudich) pravila je za austrijsku televiziju kratak dokumentarac o njihovom orkestru koji se prvi put u istoriji uvježbavao za učešće u paradi povodom ulaska novog 44. predsjednika SAD u Bijelu kuću. Ja sam za pisane medije radila reportaže na istu temu. Nas dvije bjelkinje, u tom moru nasmijanih užurbanih crnih lica, osjećale smo se dobro. Primili su nas kao svoje.

Ali se nisu iščuđavali što nas usred slavlja, zanima baš tema koja dodiruje istorijsko nasleđe rasnih predrasuda. Učitelj i dugogodišnji selektor studenata muzičara, stari Džon Njuson držao je cijelu tu armiju studenata pod očinskim kontrolnim okom. Dvije stotine akademaca se uz udaranje u bubnjeve, doboše, duvanje u trube, bombardone saksofone, pikole i flaute, naizmenično razdvajalo po sekcijama i spajalo u cjelinu, zaposjedalo hodnike i košarkaške sale.

Koga god sam uhvatila da govori za novine, rado je odgovarao: Sada znam da mogu da postanem šta god hoću i da moja boja kože ne predstavlja više prepreku do životnog cilja… Državu će voditi čovjek koji izgleda kao ja… Njuson je bio malo uzdržaniji, sjećao se dana kad su u gradskom prevozu sjedišta bila rezervisana samo za belce i kad obojeni nisu smjeli da piju vodu iz iste česme sa bijelim sunarodnicima. Ali strahovao je da se prevelika nada koju je probudio Barak Obama ne pretvori u razočarenje…

U svim drugim dijelovima grada, van grandioznih simbola američke sile, vrvjelo je od dobrog raspoloženja: U sinagogi na ćošku ulica šest i Aj,nedavno preminula nobelovka Toni Morison, predstavljala je novu knjigu “Milost”uz aplauze uparađene tamnopute publike, u Ulici Ju u knjižari Basbojs and Poets diskutovalo se o antologijama vašingtonske crne književnosti, u načičkanim džez klubovima čuli su se zvuci Djuka Elingtona, u obližnjim crkvicama gospel…

Od tada je prošlo nepunih dvanaest godina a Obama je i dalje istorijska ličnost u punoj snazi iako je u penziji. Vašington izgleda potpuno drugačije. Oko Bijele kuće podignuta je dvostruka ojačana ograda.

Murali i natpisi

Najmoćniji čovek svijeta, za kakvog još par meseci važi Donald Tramp ne osjeća se prijatno u prijestonici gdje je za njega 2016. glasalo samo 4,1 odsto građana. Nije mu se mililo ni da se poslije Obame useli u Bijelu kuću, ali mu je mrsko i da iz nje izađe i izgubi mjesto predsjednika. Svuda okolo su protesti zbog rasnog ugnjetavanja. Murali, i natpisi iscrtani na kolovozima avenija upozoravaju da pokret “crni životi su važni” neće utihnuti.

Pošta je ovih dana, potvrdila da je dovoljno jaka, i da može organizaciono da izdrži američke izbore putem pisama. A kako kažu analitičari, kandidat Demokratske stranke Džo Bajden kome ankete daju mnogo veće šanse nego prije nekoliko mjeseci, pomjera se ka lijevom centru. Na to ga je natjeralo planetarno gorko iskustvo sa epidemijom korona virusa. Amerika nema načina da se sa bolestima izbori, ako ne uvede univerzalnu zdravstvenu zaštitu. Nezadovoljstvo će biti veliko i zbog rastuće nezaposlenosti, siromaštva.

Nije veliko iznenađenje, što je u ovakvim uslovima Džo Bajden krenuo znatno lijevo od svih dosadašnjih demokratskih predsjedničkih kandidata, kako u časopisu Atlantik, piše Peter Beinart. Za razliku od Baraka Obame, Bajden podržava ideju da imigranti skraćenim putem steknu državljanstvo i ne traži pojačanje i pooštravanje mjera na granici sa Meksikom. Za razliku od Hilari Klinton, Bajden se bori za mnogo veća ulaganja u škole koje pohađaju djeca u siromašnim kvartovima. On međutim vješto izbjegava da podrži zapaljive ideje najambicioznijih progresivnih ličnosti, da ne bi od sebe udaljio umjerene republikance.

Sjetimo se, prije nekoliko mjeseci, Obama je zamjerio Berniju Sandersu, koji je svojim ljevičarskim idejama privukao mnogo mladih ljudi, da je suviše radikalan, i da “Amerika nije spremna za revolucionarne promjene”. Sada je međutim virus učinio da se neke radikalne promjene hitno sprovedu. To što nije uspio ili nije htio Obama učiniće možda njegov nekadašnji potpredsjednik Džo Bajden.