za aktuelno.me
Piše: Novak ADŽIĆ, pravnik i istoričar
Predsjednik Vlade Kraljevine Crne Gore u izgnanstvu i njen ministar spoljnih poslova Jovan Simonov Plamenac je 30. oktobra 1920. godine iz Rima uputio notu Vladama: Francuske, Velike Britanije, Italije, Sjedinjenih američkih država i Japana, u kojoj ističe, pored ostalog, i ovo:
» Kada je novembra 1918. godine srbijanska vojska, kao dio savezničke vojske, koja se nalazaše pod komandom francuskog generala Venela, odnosno, generala Franše d’ Esperea pogazila suverenitet savezničke Crne Gore i proglasila brutalno njenu aneksiju Srbiji, okupacione trupe Srbije zatvorile su jedan veliki broj crnogorskih patriota. Broj zatvorenih Crnogoraca od strane Srbijanaca zbog čisto političkih razloga dostigao je do 4.000 osoba, ali on nije uvijek jedan isti, jer su neki držani po nekoliko mjeseci ili godinu i više dana pa oslobođeni, a na njihovo mjesto dolazili su drugi. Među zatvorenim bilo je, a ima i sada, i djece i žena, čak i trudnih, koje su se u zatvorima porađale, a koje su zatvarane samo zbog represalija prema njihovim muževima, odnosno roditeljima, koji nijesu htjeli priznati zločin nasilne aneksije Crne Gore, nego su njenu čast i pravo branili sa oružjem u ruci«. U ovoj noti Palmenac navodi » da je jedan veliki broj onih koji su zatvoreni još u decembru 1919. godine«, te da se među zatvorenicima nalaze »nekolika bivša ministra« crnogorska, kao i »jedan veliki broj poslanika, viših oficira i činovnika, sveštenika, zatim generala, koji su u ovom ratu pobjeđivali neprijatelja i čije su vojske svojim herojstvom i požrtvovanjem spasle koncem 1915. godine od sigurnog i potpunog ropstva ostatke razbjene i razoružane vojske srbijanske, koja je preko Crne Gore i Albanije bježala ka obalama Jadrana, da odatle bude prevezena od savezničke vojske na Krf. Veći dio od ovih zatvorenih patriota zatvoren je samo s toga, što je pokušao da nasilno proglašenoj aneksiji Crne Gore uputi, zbog toga međunarodnog zločina, pismen protest Konferenciji mira, ili na sličan način manifestovati svoje negodovanje zbog toga nasilja. Samo jedan dio zatvoren je stoga, što je uzeo učešća u ustanku protiv felonske savezničke, odnosno, srbijanske vojske. Stanje ovih patriota, a naročito njihovih porodica je očajno, jer su lišene svojih očeva i hranitelja već pet godina (tri godine austrijskog i dvije godine srbijanskog ropstva). To je odlučilo 80 od njih, koji se nalazahu zatvoreni u nekom od odjeljenja jednog improvizovanog zatvora na Cetinju, da se pokušaju spasti bjegstvom. Taj svoj pokušaj oni su izveli u julu ove godine. Jednom prilikom kad je srbijanska straža radi pregleda otvorila vrata od odjeljenja, u kom su zatvorenici bili zbijeni »jedan do drugog« oni su jurnuli ka vratima. Straža ih je dočekala i ubijala ih »kao zečeve«, prema ekspresiji srbijanskog komandanta na Cetinju. Tom prilikom ubijeno ih je 23 i među njima bivši pod-prefekt Simo Krivokapić, jedan dio je pao u ruke Srbijanaca, a jedva jedna polovina spasla se bjegstvom u obližnja brda, i pridružila se ustanicima, odlučena, kao i čitav crnogorski narod, da se do smrti bori protivu nečuvene nepravde i varvara u XX vijeku.Svi ovi zločini i sve ove žrtve nijesu bile dovoljne, da zadovolje krvožednu ćud vlade i princa-regenta Srbije, čiji je presto-kao što se zna- umrljan toliko puta krvlju nevinih žrtava. Patrioti crnogorski, o kojima je riječ, izvedeni su ovih dana pred srbijanskim prijekim sudovima u Podgorici i na Cetinju za veleizdaju, dok general Vešović sa svojim mladim sinom zatvoren u biogradskoj tvrđavi, odgovara za istu »krivicu« pred sudom u Beogradu. Treba napomenuti, da je ovo onaj isti general Vešović, bivši crnogorski ministar vojni, koji je 1916. i 1917. vodio gerilski rat protivu austrijskih okupacionih trupa i zbog čega mu je u ime represalija obješen nevin brat, student prava, a stari otac i dvije kćeri zatvorene, koji je zločin tada izazvao opštu indignaciju kod čitavog civilizovanog svijeta« – pisao je Jovan Simonov Plamenac.
(Državni Arhiv Crne Gore, Cetinje, Fond izbjegličke Vlade Crne Gore, Ministarstvo spoljnih poslova 1920-1922, fascikla br. 107)
Krajem oktobra 1920. godine crnogorska vlada je uputila delegaciju, na čelu sa diplomiranim inžjenjerom Pavlom Mihailovim Popovićem, u Ženevu na zasijedanje Prve generalne skupštine Društva naroda (održane od 15. XI do 18 XII 1920.) sa ciljem da traži prijem Kraljevine Crne Gore u Društvo naroda. Ali, ti zahtjevi nijesu donijeli plodonosni rezultat, niti je crnogorska delegacija učestvovala u radu generalne skupštine Društva naroda. Popovićev angažman u Ženevi bio je predan i posvećen ostvarenju zadataka koje mu je povjerila crnogorska vlada, ali on nije bio od uticaja da se velike sile privole da podrže zahtjeve Kraljevine Crne Gore.
Predsjednik vlade i ministar spoljnih poslova Kraljevine Crne Gore Jovan S. Plamenac je iz Rima 15. novembra 1920. godine poslao notu generalnom sekretaru Društva naroda, u kojoj je kao priloge dostavio zvanične publikacije pod naslovima „Crna Gora pred Društvom naroda“, „Dokumenta o srpskim zvjerstvima u Crnoj Gori“ i cirkularnu notu poslatu tim povodom vladama Velikih sila, te „Memorandum o izvođenju crnogorskih rodoljuba pred srpski prijeki sud“. Između ostalog, Plamenac u toj noti, navodi i sljedeće: „Na kraju, Kraljevska vlada, moli Vas, gospodine generalni sekretare, da budete izuzetno dobri i obezbijedite dobronaklon prijem kao i do sada i omogućite da pred Visokim društvom bude saslušan crnogorski predstavnik gospodin Pavle Popović, direktor u Ministarstvu spoljnih poslova, zadužen da Vam predstavi navedena dokumenta“. Plamenac je iz Rima, istoga dana (15. novembra 1920.) poslao notu predsjedniku Narodne skupštine Italije Enriku de Nikoli u uvjerenju, kako je kazao, „da će Vaša ekselencija braniti pravednu i svetu stvar crnogorskog naroda pred Društvom naroda“ i, u kojoj je, između ostalog, naveo da će crnogorska vlada „u tom cilju delegirati u Ženevu gospodina Pavla Popovića, direktora Ministarstva spoljnih poslova, koji će biti zadužen da donese memorandum, specijalno pisan za Društvo naroda, u kojem su ukratko izloženi crnogorsko pitanje i nepravde učinjene crnogorskom narodu“. Plamenac navodi da će „naš delegat imati uza se sva dokumenta koja će dokazati svima koji žele da vide istinu da zločin počinjen nad Crnom Gorom prevazilazi po užasu sve zločine koji su se zbili tokom ovog rata i da je to logična posljedica neshvatljivih i neoprostivih djelovanja velikih sila prema njoj“. On moli predsjednika italijanske skupštine za podršku crnogorskim zahtjevima i da, pored ostalog, „obezbijedi dobronamjeran prijem našeg delegata, da ga preporuči cijenjenoj italijanskoj delegaciji, koja će, sa svoje strane, imati obavezu da mu pomogne i da ga pouči svojim kompetentnim upustvima“.
(Navedeno prema: dr Šerbo Rastoder, „Crna Gora u egzilu 1918-1925“, knjiga 2, Podgorica, 2004, dok. br. 70 i 71, str. 342-345).
U crnogorskoj vladi u egzilu, na čijem se čelu nalazio divizijar Milutin M. Vučinić (koja je imenovana dekretom kraljice Milene Petrović-Njegoš 15/28. juna 1921) inženjer Pavle Popović je bio direktor Ministarstva spoljnih poslova, dok je ministar spoljnih poslova bio dr Pero Đ. Šoć. Popović je tu funkciju obavljao sve do smrti Milutina Vučinića krajem avgusta 1922. godine. U svojstvu opunomoćenog ministra, Pavle Popović je bio član delegacija crnogorske vlade, koje su pokušale, ali bezuspješno, pred Društvom naroda u Ženevi pokrenuti crnogorsko pitanje, odnosno, izdejstvovati da Crna Gora opstane kao nezavisna država i da kao takva postane članica Društva naroda (Lige Nacija).
Drugo zasijedanje Generalne skupštine Društva naroda održano je u Ženevi od 5. septembra do 5. oktobra 1921. godine. Crnogorska vlada na čelu sa divizijarom Milutinom Vučinićem poslala je u Ženevi svoje delegate Pavla Popovića i Andriju Prlju da djeluju u pravcu kako bi se na zasijedanju Društva naroda postavilo crnogorsko pitanje. Pavle Popović je u izvršenju određene mu misije, stigao u Ženevu 8. septembra 1921. godine, dok mu se Prlja priključio nekoliko dana kasnije (13/14 istog mjeseca). Popović i Prlja intenzivno i predano su insistirali da se delegati brojnih država u Društvu naroda založe za prava Crne Gore. O radu crnogorske delegacije pred Društvom naroda Pavle Popović je, iz Ženeve 23. septembra 1921. godine, podnio opširan izvještaj ministru spoljnih poslova Kraljevine Crne Gore dr Peru Đ. Šoću. (Taj izvještaj objavio je dr Šerbo Rastoder, „Crna Gora u egzilu 1918-1925“, knjiga 2, Podgorica, 2004, dok. br. 106, str. 460-467.)
Pavle Popović u tome izvještaju objašnjava da je 9. septembra 1921. godine predao Sekretarijatu Društva naroda notu crnogorske vlade sa pratećim dokumentima i da je imao susrete sa predstavnicima brojnih delegacija u Ženevi. Susreo se sa italijanskim delegatima Vitorijom Šalojom i Anzilotijem, stalnim podsekretarom Društva naroda i sa njima vodio razgovore o crnogorskom pitanju. Posjetio je i kanadske delegate Dohertu i Perleja i predao im zvanična dokumenta vlade Kraljevine Crne Gore. Zatim se susreo i vodio razgovore sa delegacijom Južne Afrike i pokušao je da se poveže i razgovora sa britanskim delegatom ser Robertom Sesilom, ali nije uspio u tome. Ostvario je komunikaciju sa bugarskom delegacijom i bio primljen od strane drugog delegata i opunomoćenog ministra Bugarske u Vašingtonu Panaretofa. Rad crnogorske delegacije na čelu sa Popovićem, inteziviran je dolaskom u Ženevu drugog crnogorskog pretstavnika Andrije Prlje. Crnogorski predstavnici zatim su ostvarili susrete: sa Paljanom, italijanskim predstavnikom; te članom političkog odjeljenja Sekretarijata Društva naroda Englezom, Abrahamom. Andrija Prlja je 13. septembra razgovarao sa albanskim delegatom vladikom Fan Nolijem, a potom je Pavle Popović obavio duži razgovor sa glavnim bugarskim predstavnikom Aleksandrom Stambolijskim. Uspjeli su crnogorski emisari da ostvare kontakte sa brojnim drugim uticajnim i važnim ličnostima i delegatima, među kojima i sa holandskim predstavnicima, a imali su susret i sa Pol Mantuom, generalnim sekretarom Društva naroda itd. Međutim, to nije doprinijelo da se crnogorsko pitanje postavi pred Društvo naroda, odnosno, nije se uspjelo u namjeri i akciji crnogorske vlade da Kraljevina Crna Gora postane njegov član.
Patriotska djelatnost, dosljednost, erudicijska odvažnost i upornost Pavla Popovića u odbrani Crne Gore i njenog prava na samostalnu državnu egzistenciju- uprkos svim nevoljama, problemima i spletom okolnosti koje su bile nepovoljne po Crnu Goru- nije jenjavala. Raskoli u crnogorskoj političkoj emigraciji su dodatno slabili ionako krhke nade i očekivanja u obnovu državnosti Crne Gore, a Popović se u tim diobama svrstao, od 1922. godine, poput drugih istaknutih crnogorskih egzilanata, protiv Jovana S. Plamenca i njegove politike.
Inženjer Popović je, boreći se za povrijeđena prava svoje otadžbine i domovine, iz Rima 27. marta 1922. godine, uputio apel francuskom poslaniku u Parizu Ernestu Utreju, u kojemu je izložio stavove povodom politike Francuske prema Crnoj Gori. U tome apelu Popović govori o sudbini koju je doživjela Crna Gora i, između ostalog, upućuje žestoke kritike na držanje zvanične Francuske prema Crnoj Gori. Govoreći o odnosu Srbije prema Crnoj Gori i francuskoj politici podrške Srbiji, Pavle Popović konstatuje: „Srbija, štićena strana vaših političkih i diplomatskih faktora, bacila je milijarde vašeg novca po svijetu da bi mogla da uništi našu malu državu. Vaša diplomatija je učinila sve što je mogla, i više od toga, da joj pomogne“. (Dr Šerbo Rastoder, c.d. dok. br. 115, str. 489).
Potom optužuje Francusku za povredu međunarodnog prava u slučaju Crne Gore, tvrdeći „da nijedna zemlja na svijetu nije tako očigledno povrijedila međunarodno pravo kao što je to učinila vaša zemlja da bi podržala užasne srpske mahinacije“. Popović poručuje „da mi izbjeglice i prognani umrijećemo a nećemo napustiti našu stvar“. On pozva poslanika Utreja da rasvijetli ponašanje Francuske prema Crnoj Gori „jer će svijet tada vidjeti da ni parlament, ni štampa, ni plemeniti narod Vaše zemlje, nijesu saučesnici, već, naprotiv, da su žrtve koje traže istinu i pravdu čim ona nasluti nepravdu…Jedna parlamentarna komisija koja će proučiti dokumenta te dvolične i užasne afere oduzimanja slobode jednog saveznika Francuske mogla bi se najprije poslužiti primjerom koji je tipičan“. Popović konstatuje da je vlada Francuske priznala „nasilno prisajedinjenje Crne Gore Srbiji“ 20. decembra 1920. godine, ali da je ministar Žorž Lejg dva mjeseca „nakon zvaničnog priznanja aneksije“, dakle, 25. februara 1921. godine poslao pismo ministru spoljnih poslova Crne Gore izjavljujući u ime predsjednika parlamentarne komisije za spoljne poslove što ga ne može primiti da svjedoči „jer im ovlašćenja koja su oni (članovi) dobili od parlamenta ne dopuštaju da ulaze u neposredni odnos sa članovima neke strane vlade“. Drugim riječima, nakon što su poništili Crnu Goru, oni priznaju postojanje vlade te zemlje“, navodi Popović. On preporučuje poslaniku Utreju da prouči knjigu „Uloga Francuske u nasilnoj aneksiji Crne Gore“, zvaničnu publikaciju crnogorske vlade i tvrdi da ga to dvostruko boli, kako kaže, „kad Vam govorim o nepravdama koje je Francuska učinila prema nama: s jedne strane, zato što su one okrutne i tiču se moje domovine i, s druge strane, zbog toga što se tiču lijepe Francuske, u kojoj sam kao student proveo najljepše dane moje mladosti“. (Ibidem, str. 490-491).
Delegacija crnogorske vlade, u sastavu: divizijar i ministar predsjednik Milutin M. Vučinić, dr Pero Šoć, ministar spoljnih poslova, general Anto Gvozdenović, izvanredni poslanik i opunomoćeni ministar i inžinjer Pavle Popović, opunomoćeni ministar, otišla je na međunarodnu konferenciju u Đenovi (održanu od 10. aprila do 19. maja 1922.), sa ciljem da na istoj pokuša da se aktuelizuje crnogorsko pitanje. Delegacija se vratila iz Đenove u Rim 28. maja 1922. godine razočarana, jer nije uspjela u svojim namjerama i akcijama u pogledu borbe za vaspostavu nezavisne Crne Gore.