Crnogorska državljanka Ana Pekić – Pantić već godinama živi u gradiću Gumersbah, u blizini Kelna. Tu je i zatekla pandemija korona virusa. Ona za Pobjedu priča da se moćna Njemačka borbi sa ovim najvećim izazovom od Drugog svjetskog rata oštrim mjerama, ali da je kod discipinovanih građana ove države svakodnevna tema kako živjeti i preživjeti koronu.
– Sad nema vanškolskih aktivnosti, nema sporta, bazena, klizanja, Meka, bioskopa, teretane. Sjedi se kod kuće i niko nije nezadovoljan, razočaran i ljut – priča Ana Pekić-Pantić.
Dilema i pitanja kod običnih građana ima i ovdje, nastavlja ona, poput onih da li je ili nije potrebno kupovati rezerve hrane i kućnih potrepština, da li je dobra ili nije potpuna zabrana izlaska, kao u Italiji, koliko će dugo škole biti zatvorene, kakve će posljedice ostaviti na Njemačku ekonomiju…
Ana je diplomirani filolog, ali u Njemačkoj trenutno završava srednju medicinsku školu i uporedo u jednoj lokalnoj bolnici u Gummersbachu obavlja radnu praksu. Kako kaže, za nju dani teku gotovo uobičajenom dinamikom, osim što je u lokalnoj bolnici manje standradnih bolničkih procedura, jer smo prošle nedjelje pripremali ambulantu za korona slučajeve.
– Pacijenata je manje nego uobičajeno, jer apelujemo na njih da ostanu kod kuće. Zovu dežurne telefone i dolaze samo u hitnim slučajevima. Ipak, posla se uvijek nađe – priča Ana.
Jedan broj zaposlenih u Njemačkoj, kako kaže naša sagovornica, radi od kuće, a jedan broj je, dodaje, prošao najgore jer su ostali bez posla.
– Neki koriste vrijeme djelimičnog ograničenja kretanja da se zbliže sa porodicom, neki koriste slobodno vrijeme da srede davno zapostavljene obaveze ili za proljećno čišćenje – kazala je Ana Pekić-Pantić i dodala da je sve zatvoreno, osim apoteka i prodavnica prehrane.
Naša sagovornica priča da se „novog nepoznatog neprijatelja“, u zemlji moćne industrije, neki panično plaše, dok drugi poput nje doživljavaju je kao svaku drugu bolest.
– Ponekad, dok čitam neke novinske članke u ovdašnjim novinama, smijem se, jer dobijam informacije, koje sam ja učila kao dijete, onako usput, od moje pokojne bake – na primjer da se brašno, ulje i šećer ne kvare, da ruke treba prati sapunom i prije i poslije jela, i prije pripreme jela, da se veš pere na najmanje 60 stepeni… Možda se zbog tog ne plašim korone, jer to za mene nisu vanredne, već svakodnevne mjere. Opušteno je čekam snagom hazardera, koji je naučio da se bori sa nedaćama života noseći osmijeh na licu – priča Ana Pekić-Pantić.
Ipak, kako kaže, ne prepušta sve slučaju. Na poslu nosi masku i rukavice, a u svakodnevnom ophođenju izbjegava fizički kontakt sa drugim ljudima i odlazak u kupovinu. Posljedica odrastanja na Balkanu je, dodaje, što nije morala da kupuje i skladišti namirnice, što opet nije slučaj sa njenim sugrađanima.
Prazne ulice Gumersbaha
– Meni je ostava uvijek puna za naredna tri mjeseca. Drugarica mi šalje fotografije iz marketa – nema sapuna na rafovima. Prijatelji mi pričaju da mogu da kupe najviše dva pakovanja toalet papira, 5 kg brašna i dva litra mlijeka. Sad je trenutno nestašica germe. Podsjeća malo na ratno stanje 90-ih i sankcije – ispričala je naša sagovornica.
Ona kaže da je sve to pomalo zabavlja, ,,jer rafovi se pune svakog dana“ i zna da su državne rezerve pune.
– Ne idem u kupovinu, jer ću tako najlakše pokupiti virus u kontaktu sa nepoznatim ljudima. U toj panici i strahu od nepoznatog, ljudi su pronašli utjehu u kupovini toalet papira. Korona nije stomačni virus – našalila se, kako kaže, Pekić-Pantić sa prijateljem, koji je kupio više od 20 velikih pakovanja.
Njemci, u početku, kako nam objašnajva Ana, korona virus nijesu doživljavali kao neku veliku opasnost. Međuti, nakon što se kancelarka, Angela Merkel, obratila naciji i odredila mjere predostrožnosti, počeli su da skladište rezerve, a „kapitalisti u njima počeli su da računaju gubitke“.
– Vlasnici manjih firmi davali su otkaze pomoćnim radnicima. U međusobnim razgovorima Njemci ne pričaju o koroni kao bolesti, već šta će ona da uradi Njemačkoj ekonomiji, malom čovjeku – naglašava Ana Pekić-Pantić.
Ona kaže da se stariji dio populacije umjereno plaši, ali ih možemo sresti na ulici, pred kućom.
– Ovdje se ne nose maske i rukavice, pridržavate se odstojanja od 2 metra, i ako priđete bliže, neko će vas već posjetiti da držite odstojanje, više kao neko pravilo koje treba poštovati – kaže Ana.
U ambulanti u kojoj radi, čekaju, spremni. Broj pacijenata je sveden na minimum, na bolničkom liječenju se zadržavaju samo oni koji moraju, a obavljaju se samo hitne operacije, dok su posjete ukinute.
– Imamo posebnu ambulantu, samo za bolesnike sa koronom ili sa sumnjom na koronu. Isto tako i odjeljenja. Pacijenti leže, za sad, po jedan u sobi, kod nas bolest još nije dostigla vrhunac. Za dvije nedjelje očekujemo veći broj oboljelih. Svakom pacijentu mjerimo temperaturu po prijemu i na nekih pola do sat vremena poslije, ako postoji iole sumnje na bolest, uzimamo bris i šaljemo uzorak na testiranje. U sobu sa pacijentom ulazi što manje osoblja, ljekar, sestra i druga koja čeka ispred vrata u slučaju da treba nešto dodati, uzeti, dezinfikovati – navodi Ana.
Na njemačkim ulicama, često ćete, priča on, ovih dana čuti riječ solidarnost. Apeluje se na solidarnost, da mladi misle na stare, da ponude pomoć i td. Na ulicama je kaže, iz dana u dan sve manje ljudi, uglavnom stranci, azilanti.
– Njemci su ili na poslu ili se disciplinovano pridržavaju samoizilacije – naglasila je Ana.
Slobodne dane, priča ona, provodi uživajući, i zamišlja da je brdo u koje gleda na dalekom zapadu, ono koje stoji pred njenom kućom u Sutomoru.
– Kako ja provodim vrijeme, kad ne radim? Uživam, sjedim na suncem okupanom balkonu, jer otkad vlada korona dani su sunčani kao nikada prije, zamišljam da je brdo u koje gledam Sozina i pijem kafu. Spakujem djecu i idemo u šumu na piknik, tamo nema ljudi, u šumama nema prodavnica. Nije ni sve tako crno ili kako moj tata kaže misli pozitivno, pa će i biti pozitivno – zaključuje vedro naša sagovornica.