piše: Željko Vukmirović
Svijet je malo mjesto. Balkan je tek provaljen. Bez naročitog iznenađenja.
Vijest glasi, sastali se popovi carigradske i beogradske Patrijaršije. Imaju nešto da pričaju. Naročito o Crnoj Gori. Naročito o tamošnjim nepokretnostima. Naročito o parama. Naročito o tome kako da postojeći korisnici zadrže tuđe. Naročito da tim povodom nema greške. Naročito da svi budu dobri u tom dilu.
Amfilohije, pa ma kakav uticaj imao, upao je u zamku. Protiv bivšeg ekonoma manastira Ostrog, sadašnjeg patrijarha Irineja, nema šanse. Znate već, puno je tu para…
A Amfilohije se nalazi u situaciji prema kojoj će obavljati posao za tuđi zadnji dio leđa. Sa sve pratnjom od nižih sveštnika i pridošlih monaha. Sa licencom učesnika u ratovima s kraja prošlog vijeka. A trebalo je da bude vezista. Čista desetka. Da on dijeli lopte. Da bude glavni. Zvijezda večeri.
Crna Gora, kao država, u ovom slučaju treba “samo” da potvrdi svoju nezavisnost. I da crnogorska kulturna dobra, a bogami i nepokretnosti, ostanu u njenom vlasništvu. Pa ma koliko vitlali prijetnjama srpski sveštenici. Ili se bunili srpski političari.
Pa? Jesmo li stvarno nezavisna država?
Ili da se vratimo prvobitnoj definiciji.
Ne daj se mala.