Petak, 29 Marta, 2024
Rubrika:

Nešto kao fleš: Čista faktografija

piše: Željko Vukmirović

Opcija „ugnjetavanje srpskog nacionalnog bića u Crnoj Gori“ se definitivno može smatrati najizrabljenijom opcijom koju su ikada ponudili srpski nacionalisti na tlu Crne Gore.

O tome, gdje se tačno to ugnjetavanje ili bilo kakva ugroženost dogodila i gdje je tačno stajalo srpsko nacionalno biće dok je bilo to ugnjetavanje, osnovana je pretpostavka da niko nikada neće saznati.

Bez obzira koliko se opcija troši. I bez obzira koliko raspolaže samo gomilom neutemeljenih priča i mitova, tako karakterističnim sadržajem svakog nacionalističkog djelovanja. NIšta dokazi, ništa relevantne činjenice.

Kod nas, to se ponajprije odnosi na opštu odrednicu srpskih nacionalista da crnogorski narod uopšte ne postoji. Baš onako kako je to već ustanovljeno prije 100 godina. A ne postoji ni crnogorska crkva, niti crnogorska crkvena imovina. Piši, isto, 100 godina. O tome kako ne postoje nikakvi zločini koje su srpski nacionalisti u Crnoj Gori sprovodili nad Crnogorcima, to valjda svi znamo. Pa, bez obzira na sve faktografske činjenice koje se uredno dostavljaju na uvid javnosti, baš o tim zločinima.

Nego, ovo sa imovinom je svojstveno srpskim nacionalistima. Čim im kreneš po džepu odmah su tankih živaca. Naročito ako se još sjetite pa ih priupitate – “a šta ćemo sa onim milionima franaka u zlatu koje je na mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. godine dosuđeno Crnoj Gori kao ratna reparacija i koje je pravno neotuđivo?”. Preciznije, a i faktografski, radi se o 100 miliona franaka u zlatu.

Crna Gora te pare nikada nije vidjela svojim očima. Iz prostog razloga što ih se dokopao tadašnji predsjednik srpske Vlade Nikola Pašić. U sadejstvu sa srpskim kraljem iz porodice Karađorđevića, koji se na taj način baš lijepo zahvalio svome đedu, crnogorskom kralju Nikoli.

Pravo na ratnu štetu Crnoj Gori je pripalo po osnovu njenog autonomnog prava, stečenog procjenom njenog razaranja i pustošenja u ratu, te njenim istorijskim i međunarodno verifikovanim zaslugama.

Priče novijeg datuma, o “ugnjetavanju srpskog nacionalnog bića”, ponajprije se odnose na “montirani proces” povodom pokušaja državnog udara.

Valjda su Crnogorci sami protiv sebe pokrenuli najveću kampanju, zauzeli glavnu ulicu sopstvenog glavnog grada, promovisali Vrhovnu komandu kao “najbrojniju vojsku na Balkanu”, potraživali podršku od ruskih dogmatskih političara (u međuvremenu smijenjenih i marginalizovanih), izmislili par ruskih agenata kojima se gubi svaki trag nakon posjete Srbiji prvog čovjeka ruskih bezbjednosnih službi Patruševa, dovukli iz Srbije neke keramičare da avetaju protiv Crne Gore, trabunjali na jednoj privatnoj ruskoj televiziji o “konzervativnoj revoluciji”, a onda sami sebi postavili ultimatum – “još samo deset minuta”. I nestali u noć. Kristalnu, naravno. A na koju ste vi mislili?

Ono što je očigledno iz cijele priče je da se jedan, a za crnogorske prilike, izuzetno finansirani politički projekat raspao, a da tek slijedi ustanovljenje izvora finansiranja srpskih nacionalističkih kružoka. Pa, je li preko onog butika u Danilovgradu ili to bjehu dolari jednog šure, tek će da se ustanovi. A ustanoviće se i ono oko crkvene imovine. Tamo gdje su čak i razvaljivali vrata, ne bi li ušli u crkvu, kao što su to učinili u Podgorici, zauzimajući Dvorsku kapelu, u parku Kruševac.

Čista faktografija.

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve