piše: Goran Popović
Svjedoci smo, već izvjesno vrijeme, istorijski retrogradnih pokušaja da se građanska država Crna Gora “prekvalifikuje” u nekakvu zajednicu naciona, ne bi li se tako uvukla u priču o tome kako njeno, više puta pozitivno povijesno verifikovano skladno multinacionalno i multikonfesionalno tkivo nije njen kvalitet, već, naprotiv, kod koji će “joj doći glave”.
Promoteri ove teze su, prije svega, srpski nacionalisti i Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori, uz pridružene im p(r)očetnike nacifikatorske provenijencije u vidu infantilnih političara sa crvenim kravatama.
Pokušaj nacifikacije modernog crnogorskog društva postao je, naime, osnovni alat Andrije Mandića, Rista Radovića i Alekse Bečića, zbog očiglednog deficita građanskih opcija za njihovu promociju na ovdašnjoj političkoj sceni.
U prilog ovoj (hipo)tezi navešćemo nekoliko vrlo svježih primjera nacifikatorske nastrojenosti pomenutih likova. Recimo, četnički vojvoda Andrija Mandić je minulih dana u crnogorskom parlamentu više puta prebrojavao po nacionalnoj pripadnosti poslanike i članove vlade. Imao je, na primjer, ozbiljnu primjedbu, što mu opomene izriče jedan Albanac, po imenu Genci Nimanbegu, samo zato što je prijetio drugom Albancu Ljuiđu Škrelji da će mu prebiti i drugu nogu. Pa je, zatim, konstatovao kako su nezavisnu i međunarodno priznatu Crnu Goru na referendumu 2006. izglasali samo Bošnjaci (Muslimani) i Albanci, a ne “tradicionalna petrovićevska Crna Gora”. U prevodu: Ako nije srpska, Crna Gora ne treba da postoji! Pa je, onda, Mandić “zamolio” odbornike islamske i rimokatoličke vjere da se ne miješaju u “pravoslavne stvari” i ne podrže vladin Prijedlog zakona o slobodi vjeroispovijesti, ignorišući tako ustavno sekularno i građansko određene ove nam države. No, od jednog četnika, ništa drugo se i ne očekuje.
Kao što smo od Amfilohija mogli očekivati izjavu da će na “posljednju večeru” pozvati “predstavnike svih političkih partija, bilo da su muslimani, katolici, Albanci ili Crnogorci.” Ova “širokogrudost” mitropolita iz Morače definitivni su pečat za nacifikatorske namjere srpskog kleronacionalističkog korpusa u Crnoj Gori. Kao što su krajem prošle godine to bili performansi o “srpskoj Boki” i “srpskom moru”…
Otud i svakoliko posrnuće pokreta “Odupri se”. Nacionalisti, koji su potpisali “Sporazum o budućnosti” više ne dolaze na njihove skupove, a Bečić ih je izostavio i iz svog koncepta “prelazne vlade”, jer predlaže da tamo budu samo “predstavnici vlasti i opozicije” za građane mjesta nema!
Iako su jednoglasni u ocjeni da “režim” produkuje podjele, upravo oni te podjele intenzivno forsiraju. Jer, suština njihovog djelovanja na više frontova je da Crnu Goru, kao građansku državu međunacionalnog sklada, ako je ikako moguće, pretvore u konglomerat naciona koji će se nekako međusobno trpjeti, ali i u potaji mrzjeti. Ili, voljeti, ako bi im zajednički cilj bio gašenje Crne Gore. No, za tu priču srpski kleronacionalisti nemaju dovoljno sagovornika među građanima ove države, bilo koje vjere i nacije bili.
P.S. Američki geopolitičar Džordž Fridman je već rekao kako “u politici danas više nema smisla govoriti o sukobu kroz binome liberali konzervativci, ili ljevica desnica, već o sukobu na matrici internacionalisti nacionalisti.” Tome treba dodati kako su svi nacionalisti na istoj strani. Ili, što bi rekao bosanskohercegovački kolega Dragan Bursać: Rado četnik ide u ustaše!