Dugo je već vremena jedna crkva u, za sekularnu državu, neobičnom, privilegovanom položaju, koji nerijetko ostavlja utisak da ona ne samo da je izvan već i iznad zakona. Otuda je i otpor promjenama koje se moraju desiti očekivan, ocjenjuje u razgovoru za Vikend novine direktor Crnogorske kinoteke Andro Martinović.
Komentarišući brojnost ljudi na litijama, Martinović ističe da u povorkama koje gledamo sigurno ima i nezadovoljnih građana, ali da ne može da razumije izjave koje se plasiraju u javnost da je riječ o građanskom protestima.
“Ne, oni su crkveni i politički, i to podređeni politici koja je opasna po građansko društvo i principe moderniteta”, naglašava Martinović.
VN: Prošlost koja se stalno vraća podsjeća nas na poznati mit u žanru horora i govori nam da je zapravo ona taj vampir koji se ne da upokojiti”. Ovo su Vaše riječi povodom filma “Između dana i noći”, koji je dobitnik brojnih nagrada, a čiji ste Vi reditelj. Da li su aktuelna dešavanja nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, ta prošlost koja se vraća?
MARTINOVIĆ: Izvjesno je da se ova tema jednom morala otvoriti, a status crkve pravno definisati. Jer, osim crkvenih zakona, kanona, postoje i građanski zakoni koje treba poštovati. Dugo je već vremena jedna crkva u, za sekularnu državu, neobičnom, privilegovanom položaju, koji nerijetko ostavlja utisak da ona ne samo da je izvan već i iznad zakona. Otuda je i otpor promjenama koje se moraju desiti očekivan. Premda načelno postoji saglasnost da se dođe do prihvatljivog rješenja, čini mi se da smo uvedeni u deplasiranu priču o imovini, o tome ko će biti titular koje crkve, kome će biti povjerena, najzad, čemu će služiti. Pa i napušten hram, ipak je hram, kaže Ljermontov Sakralni objekti će ostati ono što jesu: za vjerujuće ljude mjesta bogosluženja pokajanja, nade i duhovnog zajedništva a za društvo u cjelini spomenici istorije i kulture, koje treba sačuvati.
No, koji bi predznak Crkva trebalo da ima? Mislim da niko ne može zamisliti pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori koja ne stanuje u Cetinjskom manastiru. A nju čine, između ostalog, i objekti koji su na neki način izdvojeni ovim zakonom. Ta Crkva je postojala kao de facto autokefalna, a ušla je u sastav druge crkve onda kada je i Crna Gora izgubila suverenitet. Kako je Pravoslavna crkva (a valjda bi crkva morala biti jedna) organizovana po pomjesnom principu, i čine je samostalne organizacije, uz jednog patrijarha koji je simbolično prvi među jednakima, zašto se u ovom slučaju to odbija i preduzimaju se sve radnje da se to spriječi?
VN: Zašto?
MARTINOVIĆ: Odgovor je, bojim se, u političkoj ravni. Ako priznate pravo na samostalnost i ime crnogorskoj crkvi, prihvatili ste i samosvojnost Crne Gore i Crnogoraca. Ovako se, iz te druge perspektive, pothranjuje privid o nacionalnom i državnom provizorijumu.
VN: Jeste li iznenađeni brojnošću povorke koju gledamo svakog četvrtka i nedjelje? Da li je to bilo očekivano budući da godinama već u istraživanjima javnog mnjenja upravo Srpska pravoslavna crkva uživa veliko povjerenje?
MARTINOVIĆ: Uticaj Srpske pravoslavne crkve na društvenom planu je rastao, i to se dalo registrovati tokom svih ovih godina u kojima nije bilo adekvatnog odgovora na brojne situacije u kojima se država našla pred izazovom kako da reaguje. Podsjetimo se “prepravljanja” crkava i manastira, uz nerijetku devastaciju arhitektonskog nasljeđa, pravno neuređen status sveštenika, slučaja Rumije, krstionice na Ostrvu cvijeća itd. Sa druge strane, nedostaju nam primjeri kako je moglo i drugačije, poput čudesnog poduhvata preseljenja Pivskog manastira, koji je izveo danas nepostojeći Zavod za zaštitu spomenika kulture.
Vjerujem da su, pak, na brojnost ljudi u povorkama uticala i druga nezadovoljstva, koja potiču iz nagomilanog osjećanja socijalne neravnopravnosti. Nažalost, odabran je pogrešan način da se to osjećanje artikuliše i zaista ne mogu da razumijem ona izjašnjenja koja ove proteste vide kao građanske. Ne, oni su crkveni i politički, i to podređeni politici koja je opasna po građansko društvo i principe moderniteta.
VN: Na šta Vas najviše podsjećaju litije, odnosno, kako Vi kažete manifestacije koje imamo prilike da gledamo četvrtkom i nedjeljom?
MARTINOVIĆ: Manifestacije koje se organizuju podsjećaju na scene iz izvanrednog Ljosinog romana “Rat za smak svijeta”, u kojem čitave porodice slijepo idu za Savjetnikom i njegovim propovijedima. Svaku dalju sličnost treba isključiti, budući da su istinita događanja u Brazilu sa kraja XIX vijeka, koja su Ljosi poslužila kao glavni motiv, završena brutalno.
VN: Sagovornici Dnevnih novina koji su iznosili svoje viđenje aktuelne situacije prozivaju institucije, naučne, kulturne, obrazovne, da nijesu dovoljno uradili na podizanju osjećaja nacionalne svijesti, da upravo litije to pokazuju. Šta Vi mislite?
MARTINOVIĆ: Da bi institucije imale dovoljno autoriteta, prije svega treba da rade svoj posao profesionalno i odgovorno, da budu kredibilne. Za to je potrebno da imaju podršku ne samo nosilaca vlasti već i drugih aktera javnog života. Vjerujem da se osjećanje društvene i nacionalne kohezije stvara kroz obrazovni sistem i kulturu, ali i uređene bolnice, parkove, dječija igrališta. I solidarnost. To, međutim, ne podrazumijeva da svi o svemu misle isto, da treba izbrisati razlike među nama, kao u politički infantilnim parolama.
VN: Vi ste na čelu Crnogorske kinoteke, nacionalnog filmskog arhiva. Koji je najstariji materijal koji čuvate? Šta sve posjeduje Crnogorska kinoteka?
MARTINOVIĆ: Uskoro će biti dvadeset godina od osnivanja Kinoteke i za to vrijeme smo formirali respektabilan filmski fond, značajan u istorijskom i u estetskom smislu. Najstariji materijal je iz perioda Kraljevine Crne Gore, to su krunidbene svečanosti, posjeta kralja Nikole Beču, snimci crnogorskih gradova, žurnali iz Prvog balkanskog rata, sačuvani prolog prvog igranog filma “Voskresenja ne biva bez smrti” iz 1922. godine itd. Kod nas se čuvaju filmovi tri crnogorska filmska preduzeća: Lovćen filma, Filmskog studija Titograd i Zeta filma. Tu su i žurnali Filmskih novosti koji se odnose na Crnu Goru, na čijem objedinjavanju u digitalnoj formi radimo. Izradili smo i nove kopije jednog kruga velikih crnogorskih reditelja: Velja Stojanovića, Živka Nikolića, Vlatka Gilića, Krsta Papića i drugih. Kod nas se čuva i dio arhiva Televizije Titograd (na filmskoj traci), ali i filmovi savremene produkcije.
Opremiti sale i ponuditi dobar program
VN: Kako vratiti kult gledanja filmova u bioskopskim salama?
MARTINOVIĆ: Bilo je jedno vrijeme kada su ugašena svjetla u bioskopskim salama, a i sam film je bio proglašen za nepotreban. Digitalno doba nas je, potom, gotovo vratilo u prapočetke filma, projekcijama za jednog gledaoca. Ipak je neuporediv doživljaj gledati film u bioskopu, na velikom platnu. Interesovanje postoji, treba opremiti sale i ponuditi dobar program.
Posljednji primjer Bara to potvrđuje.
U pripremi igrani film o Knjazu Danilu
VN: Koji je Vaš sljedeći projekat?
MARTINOVIĆ: Radim na pripremi dva filma. Jedan je dokumentarni, o Crnogorcima koji su učestvovali u osnivanju najtrofejnijeg fudbalskog kluba u Turskoj, Galatasaraja, i o nesvakidašnjem prijateljstvu dva vladara, crnogorskog i turskog.
Drugi projekat nastaje u saradnji sa Veljkom Bulajićem i Stevom Koprivicom. To je igrani film o Danilu I, knjazu crnogorskom, koji bi, u izvjesnom smislu, bio i film o Crnoj Gori danas. Nije riječ toliko o varljivim istorijskim analogijama, koliko o presudnoj važnosti nasljeđa ličnosti koja je svoj život podredila ideji stvaranja moderne države. U ne tako dugoj vladavini, postigao je puno: odvajanjem duhovne od svjetovne vlasti, odnosno crkve od države, donošenjem nasušno potrebnog Zakonika, velikom vojnom pobjedom koja je odjeknula daleko izvan granica zemlje i izlaskom Crne Gore na međunarodnu scenu. U pozadini su intrige, sukobi, otpori. Rješavao ih je onako kako je mogao, u duhu vremena u kojem je živio, snatreći o drugačijoj sudbini naroda koji predvodi. Gvozdenom voljom da sve podredi najvišem političkom cilju… A to je, oduvijek, pitanje slobode.