Četvrtak, 28 Marta, 2024
Rubrika:

Može se očekivati da se “Srpska kuća” preimenuje u “Četnička kuća”

Identitet ima određene osobine, a to je da se menja tokom vremena, da je heterogen, da postoji na nivou zajednice, ali i na ličnom planu. Tako npr. identitet Srba iz perioda Dušanovog carstva kada su postojali Srbi vlastela, meropsi i robovi, nije isti kao identitet Srba u XXI veku

za aktuelno.me

piše Vlatko Sekulović

Svaki identitet ljudskog bića je proizvod ljudskog uma, dakle on je „veštački“ ako se pravi razlika između nečega prirodnog, odnosno svojstvenog prirodi i onoga što u prirodi ne postoji, a što je proizvod ljudskog duha, ili ako je nekom tako draže, ljudskog uma.

Identitet ima određene osobine, a to je da se menja tokom vremena, da je heterogen, da postoji na nivou zajednice, ali i na ličnom planu. Tako npr. identitet Srba iz perioda Dušanovog carstva kada su postojali Srbi vlastela, meropsi i robovi, nije isti kao identitet Srba u XXI veku.

Danas bi retko koji Srbin pristao da ga neki tajkun, a nekadašnji vlastelin, osmudi zbog psovanja. Identitet jedne zajednice je heterogen i svaki pojedinac može imati više identiteta prema nekom svojstvu, kao pripadnik nacije, vere, fudbalskog kluba, ljubitelja rok muzike, itd. Jedna osoba može iskazivati da ima više identiteta koji se preklapaju, poput Karima Nurmagomedova, čuvenog MMA borca, koji se izjašnjava i kao Rus, i kao Dagestanac i kao Avar i sve to može postojati u jednoj osobi i ima ljudsko pravo da bude sve to istovremeno, da bude nešto od toga, da menja identitete ili da ne bude ništa od svega toga već nešto četvrto.

Sličan je primer i Novaka Đokovića koji često ne pravi razliku između srpskog i hrvatskog identiteta, poštujući oba. Verski identitet može prevazilaziti i nacionalni, pa je tako, prema rečima moskovskog patrijarha Kirila, Ruska pravoslavna crkva multietnička. Suočeni sa ovakvim osobinama identiteta ljudskog bića, na nivou Ujedinjenih nacija su usvojene brojne konvencije koje obavezuju sve članice, a kojima se štite identiteti i garantuje, između ostalih, i osnovno ljudsko pravo na nacionalnost, odnosno pravo na nacionalno izjašnjavanje.

Jedan od najznačajnijih akata u tom smislu je i Konvencija o zabrani svih oblika rasne diskriminacije, uključujući i nacionalnu, iz 1965. godine. U konkretnoj primeni ovog međunarodnog akta od strane pojedinih država slikovit je primer statističkih zavoda koji su obavezni da registruju svaku naciju kojom se neko izjasni, te tako popisuju i pojedince koji su po nacionalnosti pingvini, vanzemaljci, ili šta god.

Ako neko tvrdi da jedna nacija ili narod ne postoji, onda se u suštini osporava jedno od osnovnih ljudskih prava, a to je da se pojedinac izjašnjava kako želi po nacionalosti. Šta više, u tom osporavanju se može završiti u Holokaustu, jer može se priznati da postoji jedna nacija ili narod, ali im osporiti pravo na postojanje.

U slučaju osporavanja uopšte mogućnosti identifikacije određenog naroda/nacije, onda se ab initio pojedincima koji žele tako da se izjasne opet osporava pravo na postojanje. Klasičan primer za osporavanje u prvom slučaju jeste odnos nacista prema Jevrejima ili Slovenima shodno njihovoj nacionalističkoj ideologiji, kamufliranoj u teoriju o rasama.

Drugi primer jeste odnos hrvatskih ili srpskih nacionalista prema Bošnjacima, odnosno onim ljudima koji se zbog svoje vere i/ili običaja osećaju drugačijima od drugih naroda sa kojima dele isti životni prostor. Hrvatski nacionalisti, iliti ustaše poput Budaka, su za Muslimane govorili da su cveće hrvatstva, istovremeno im podilazeći i negirajući njihov identitet u nacionalnom smislu, a sa druge strane za srpske nacionaliste poput Dodika, Muslimani ili Bošnjaci ne postoje, već se radi o Srbima muslimanske veroispovesti.

Pravosnažno osuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić nedavno se uključio telefonski u razgovor o identitetu, osporavajući postojanje crnogorskog nacionalnog identiteta, prilikom neke opskurne rasprave organizovane u tzv. Srpskoj kući u Podgorici.

Ovaj čin ima najmanje dva bitna aspekta. Prvi je taj da je tzv. Srpska kuća u Podgorici iskorišćena radi širenja ideologije koju zastupa osuđeni ratni zločinac, a koja se u konkretnom slučaju svodi na osećanje superiornosti i u odnosu na crnogorsku naciju čije se pravo na postojanje negira. Drugi aspekt je taj da ovakav čin organizatora predstavlja kršenje odredbi već pomenute Konvencije Ujedinjenih nacija, a koje je recipirao i Krivični zakonik Crne Gore.

Dakle,izgleda da se ne radi o ustanovi koja radi na očuvanju identiteta srpskog naroda u Crnoj Gori, već o ustanovi koja svojim aktivnostima pokušava da menja identitet srpskog naroda i da u isti ugradi i osporavanje drugih nacionalnih identiteta, između ostalih i crnogorskog.

Ove aktivnosti su na liniji četničke ideologije koju zastupa vojvoda Šešelj, a to je da su Crnogorci izmišljena nacija, kao da druge nisu, a taj narativ je i suština političke platforme Demokratskog fronta koji predvodi drugi četnički vojvoda Mandić. Karadžić i njemu slični zloupotrebljavajući ovu „kuću“ u suštini osporavaju ono što personifikuju kako Đoković tako i Nurmagomedov, a to je da svako ima pravo da se izjasni kojoj god nacionalnosti želi da pripada, pa čak i kombinaciji istih, makar se radilo o Rusima, Dagestancima, Avarima, Ukrajincima, Srbima, Crnogorcima, Hrvatima, Bošnjacima ili nekoj drugoj „izmišljenoj“ naciji.

U tom smislu, može se očekivati da se tzv. Srpska kuća u Podgorici, uskoro preimenuje u „Četnička kuća“ imajući u vidu ideologiju koja se u istoj propagira, pri čemu se organizatori ne libe da biraju za glasnogovornike lica osuđena za ratne zločine od strane Ujedinjenih nacija, odnosno Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, a koji, uz sva osporavanja, i dalje priznaju sve članice UN, uključujući Srbiju, Rusiju i Crnu Goru.

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve