Mitomanija kao istorija

Srbija se kao država i narod zanavljala u XIX stoljeću, stanovništvo se obnavljalo masovnim naseljavanjem pridošlica iz okolnih zemalja

za aktuelno.me

piše Slobodan Jovanović

Postoji jedna zapisana crtica iz života poznatog srpskog pravnika, sasvim slučajno mog imenjaka i prezimenjaka, dr. Slobodana Jovanovića, koji je pitao svog oca Vladimira za razlog tolikog proizvođenja istorije, zasnovane na svježe stvorenim mitovima. Odgovor njegovog oca je bio – pa nijesmo imali ništa. I zaista, Srbija se kao država i narod zanavljala u XIX stoljeću, stanovništvo se obnavljalo masovnim naseljavanjem pridošlica iz okolnih zemalja. U naučnoj literaturi je poznato da nijedna moderna nacija nije stvorena bez aktivnog učešća političkih, kulturnih i naučnih elita, kakve god da su, na stvaranju nacionalne svijesti i indentiteta, pa se to odnosi i na Srbiju.

Slobodan Jovanović

Mitovi su najdjelotvorniji u  stvaranju nacionalne svijesti i njihovim produkovanjem prestaje da bude važno da li ti mitovi imaju uporište u istorijskim činjenicama ili su, najčešće, plod fikcije. Shodno tome, recimo, Ilija Garašanin, ministar „unutrašnjih dela i spoljnih poslova“ Srbije, u svom poznatom djelu „Načertanije“, objavljenom 1844. g, piše: „…Na ovo delo treba osobito vnimanije obratiti i istoriju o kojoj je gore reč dati napisati črez čoveka vrlo sposobnog i duboko pronicavajućeg…”

Kad smo kod „Načertanija“, Garašanin u svom djelu smatra da Crnogorce treba novcem pridobiti, pominjući Ruse i njihovu novčanu pomoć Crnoj Gori kao primjer. Nije tada imao internet, tabloide i društvene mreže, pa mu se to činilo najprobitačnije da dopre do tadašnjih običnih Crnogoraca, koje, po svim putopiscima koji su posjećivali Crnu Goru, Srbija se nije uopšte doticala. Uglavnom su bili privrženi Rusiji.

Vrlo je specifična pozicija kada se ozbiljno bavite pručavanjem istorije naroda kome pripadate cio život, poštujući vrijeme i okolnosti pojedinih istorijskih perioda, a okruženi ste gomilom falsifikatora i „istoričara“ koji istoriju shvataju kao istrument za hegemonističku politiku, izvlačeći iz nje isključivo ono što je podobno za manipulaciju i svemu dajući željeni smisao, preskačući sve ono što stvara drugu sliku. I to se produkuje svakodnevno preko svih vrsta medija, publikacija i drugih vrsta komunikacije. Po potrebi dodajući ideološke orjentire, poput ustaše, Šiptari, Pavelić, Tači, Haradinaj, … ako se usudite da dirnete u stvorene satereotipe i nametnute „istine“ konstantnim ispiranjem mozgova.

Nije mi namjera da upoređujem Njemačku u doba Hitlera sa Srbijom potonjih tri desetljeća, da ne bi to neko zloupotrijebio, ono što me motiviše na njeno pominjanje jeste to da sam se čitavu mladost pitao kako je moguće jedan tako veliki narod, sa takvim velikanima u svim oblastima, kao što je njemački, u toj mjeri zaluđeti izopačenom ideologijom, stvorenom na ulozi žrtve i međunarodne zavjere, da su bili spremni na ogormne žrtve, zločine i razaranja? A onda su došle devedesete i slično vrijeme u zemlji u kojoj živim, u kojem su doktor nauka i tamvandžija, poznati i priznati režiser, ili pisac, i „baba sera“, počeli dijeliti iste poglede na svoju prošlost, položaj i značaj svoje zemlje, prava na teritorije, odnos sa suśedima, njihovo nacionalno izjašnjavanje i odnos međunarodne zajednice prema njoj. Čak da je teško tu utvrditi ko je od koga učio. Najveća naučna imena, svjetski priznata i poznata, kad dođu na nacionalne teme pretvaraju se u svoju suprotnost. Time je njihova odgovornost, uz crkvu, najveća, jer su preko institucija i svojim značajem doprinjeli sunovratu svog naroda najtribalnijim podsticanjem podjela, mržnji, ośećanja žrtve, nepravde, osvjetničkih ośećanja, …

Iako je nauka odavno ustvrdila da su nacije tvorevina novijeg doba i da u Srednjem vijeku imamo feudalne države, sa primarno interesom feudalaca, a ne nacionalne tvorevine, umjesto pravila koje važi u čitavom civilizovanom svijetu da su feudalne države naslijeđe savremenih država na čijoj teritoriji su se nalazile, mi danas na Balkanu imamo pseudonauku koja u dalekim vremenima traže argumentaciju za posezanjem za tuđim teritorijama. Čak se u tu svrhu pribjegava falsifikatima pa se, recimo, riječ na latinskom Sclavo, koja ima isključivo značenje Sloven, prevodi kao Srbin, poput navoda u knjizi „Pisci srednjevjekovnog Latiniteta“, iz 1996, đe je riječ Sclavo prevedena sa – Srbin, a riječ Sclavoniae rječju Srbija (vidi slike). Ili obmana nadristoričara Čedomira Antića, koji piše da u De Administrando Imperio, vizantijskog cara Konstantina Porfirogenita (913-959), piše da u tadašnjoj Duklji žive Srbi, iako o tome u DAI nema ni pomena. Naprotiv, govori se samo o – Dukljanima. I tako dalje, i tako dalje.

Ono što se mora odati počast jeste djelovanje pojedinih Srba u Crnoj Gori, takozvanih izvanjaca, koji su, izuzetno vješto, kroz istoriju ubacivali crve koji danas dobro služe kao argumenti u iskrivljavanju crnogorske istorije. Śetimo se primjera „Danilovog zakonika“ iz 1855, u koji je, učlanu 92, Milorad Medaković, odnijevši tekst Zakona na štampanje u Novi Sad, ubacio „I ako u ovoj zemlji nema nikakve druge narodnosti do jedine srbske i nikakve druge vjere do jedine pravoslavne istočne..“( U originalnom rukopisu u glavi 92. stoji:”I ako u ovoj zemlji nema nikakve druge narodnosti i nikakve druge vjere do jedine pravoslavne…”). I da nije pronađen originalni rukopis Zakona, samo manipulanti mogu povjerovati da se ne radi o svjesnoj manipulaciji, jer u kojem to zakoniku se pitanje naroda koji živi u državi, što se obično navodi u preambuli, stavlja čak u 92. član. i to član koji se bavi „inoplemenicima“ i „inovjercima“? I nije to jedini primjer. Naprotiv. Ali navođenje svih bi tražilo mnogo veći prostor.

I sve je lijepo dok mogu u javnom prostoru Srbije da obmanjuju svoju publiku, koja ionako sve što je srbovanje sa odobravanjem prihvata, i sama želeći da je obmanjuju u pravljenju slike koja se permanentno stvarala, posebno u posljednje tri decenije. Naravno i ranije, prije Drugog svjetskog rata, dok je to u socijalizmu bilo privilegija pojedinih disidenata i provlačenja među redove. A sve u skladu sa izjavom Dobrice Ćosića, „oca nacije“, kako između istine i Srbije bira Srbiju!

Problem je kad ti istoričari, koji sa naukom imaju vrlo malo veze, gostuju na crnogorskim televizijama i kad se sretnu sa konkretnim pitanjima i faktima. Lako je po Srbiji prodavati „Srbiju do Tokija“ i kako srpska vojska ne može biti osvajač i okupator teritorija druge države, muka je kad se podastru naučne definicije i činjenice koje ogoljuju svu suštinu. Pošto je to najčešće predmet manipulacija u Srbiji, nije samo Živojin Mišić pominjao „okupiranu teritoriju“ nakon ulaska srpskih trupa u Crnu Goru 1918, to se provlači kroz mnoštvo depeša  Vrhovne komande srpske vojske u to vrijeme. Recimo, „major Mirko Milinović (je) izvjestio vrhovnu komandu iz Soluna 14.X/27.X, “najhitnije”, da Charpy (general Charles Charpy, načelnik štaba F. d’Esperey, prim SJ) iznova upozorava Mišića da što prije treba okupirati Crnu Goru srpskim trupama, kako bi se izbjegle kasnije političke komplikacije, “štetne po srpske ineterese”.“ Zanimljivo je kako se opravdanje za traljavo obavljeno prisajedinjenje Crne Gore Srbiji, u kojem nema ni zrno prava, ni demokratskih principa, nalazi u strahu da Italijani „žele pomoći Crnogorskog Kralja Nikolu da se vrati u Crnu Goru…“, kao da je legitimni suveren Crne Gore strani okupator, a ne oni koji bez njegovog odobrenja ulaze sa svojom vojskom na teritoriju oslobođene Crne Gore! Neću dalje. Dovoljno je ono što je Darko Šuković uradio u Živoj istini. Mislim na poniženje „istoričara“ i socijaliste koji se bavi time ko je đe pokopan, valjda misleći, kao pravi ljevičar, da onaj ko je pokopan uz „Miraša“, kako ga tendenciozno naziva, neće stići do raja. Ne zna čo’ek da ključevi raja nijesu tamo đe on misli, već, naprotiv, tamo su samo ključevi pakla.

2
Komentari

avatar
Najnoviji Najstariji Najpopularniji
flamantes
Gost
flamantes

Jednom prilikom sam pokušao naći neki citet iz jedne ozbiljne istorijske knjige u originalnom dokumentu. Zašpanjioo sam se kad citirano nijesam mogao naći. Odonda sam svaki citat i svaku referencu provjeravao. Bio sam zapanjen, ni jedan jedini put u bezbrojnim knjigama nije korektno naveden cititirani navod. Tad sam shvatio da je njihova istorija carica laži.

GRAĐANSKI
Gost
GRAĐANSKI

Samo tako i dalje g-dine Jovanoviću! Jedan važan detalj iz Vašega teksta me je inspirisa’ da svim onim, koji Vam ne vjeruju da Konstantin Porfirogenit u svojem djelu ”De Administrando Imperio” niđe (ni jednijem slovom) ne spominje Srbalje u Duklji, no zbori-piše isključivo o Dukljanima, a kojijema se ne da i nemaju skoposti pročitat-proučit cijelo ovo izuzetno važno djelo vizantijskog cara (i tako provjerit – istinu u knjizi), upućujem na tekst u dnevnom listu ”Politika” od 23. avgusta 1993. god., u kojem srpski povjesničari (pravi naučnici) – pošteno – citiraju Porfirogenit-a, ne ”mećući” mu usta ništa od onoga što nije… Pročitaj više »