Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinskom zlu) (85): Četvrti putnik (3)

Dokumentarni roman "Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinjskom zlu)", autora Marka Vešovića i Šekija Radončića

ČETVRTI PUTNIK (3)

Andrej kaže dalje: Balša mi je rekao “da sam dao Danima da je štampaju za iste pare. Tako je, rekao sam, ali Vijestima svejedno ne dam. I nisam dao, dakle. Jer je u isto vrijeme Jutarnji list štampao ediciju savremenih hrvatskih romana i autorima plaćao 8 do 10 posto, što sam saznao od Nenada Popovića iz Durieuxa. Tih osam posto je standardno, toliko daju i po Evropi, standardno potpisujem takve ugovore. Vijesti su prodavale knjige po 4 eura, tačnije 3,99. Balšina Privatnagalerija je treća u ediciji. Otvoriš knjigu, piše: ‘pokrovitelj CKB’.Tiraž: 18 000. Pa ti sad računaj. 18 000 puta 4 eura, to mu dođe 72 000. Deset posto autoru, od toga, to mu dođe 7 200. Pa sam mislio: znam da bi Vijesti od crnogorskih pisaca mogle tražiti da oni njima plate par hiljada, na ime toga što će imati čast da budu uvršteni među najbolje.

Balša Brković – “Ješo mali” – tako ga u svom dokumentarnom romanu “Miško Kesedžija i njegove bize/ esej o montenegrinskom zlu”, zovu Marko Vešović i Šeki Radončić

Mogli su tražiti i dobili bi. Uzeli bi pisci kredit kod CKB-a i platili za tu čast. Ali Vijesti to nisu tražile, što je nesumnjivo bio džentlmenski gest. Nego su piscima platili po 500 eura za njihove romane, na kojima su zarađivali po 72 000. Ali je meni bilo svejedno što me neće biti među najboljima, pa sam uljudno odbio“.

Zahvalio sam Andreju na iscrpnom objašnjenju i pitao ima li napomena “Otvoriš knjigu, piše: ‘pokrovitelj CKB’“ značenje koje meni nije dostupno? “Ma meni je to trebalo“, veli Andrej,  “da bih kasnije poentirao kako bi pisci, ne bi li zadovoljili svoju taštinu, bili spremni uzeti kredit od CKB-a, dakle od Miška, da bi ih Miškova izdavačka kuća uvrstila među najbolje“.

  1. Balšin roman Paranoja u Podgorici pokušavao sam čitati, ali bez uspjeha. To je nešto kao Momo Kapor čije sam knjige ostavljao nedočitane: ne poričem im svaku vrijednost, ni knjizi podgoričkog Kapora, ali to nije literatura koja me zanima. Na kraju, odlomak iz Balšinog remek-djela:

“ ’A hoćeš da čuješ jedan iz Beograda?’

’Nikako to ne bih propustio…’

’Znaš li kako Crnogorac masturbira?’

’Ne znam, dovraga, mogu govoriti samo o sebi… Kao i uvijek.’

’Ma, daj, opusti se, ovo je – vic. Kapiraš – vic…’

’Zbilja, kako Crnogorci masturbiraju. To me baš živo zanima…’

’Zakopaju ga u zemlju i čekaju zemljotres’, kaže moja draga i kikoće se nekako ljupko, zadirkujuće“.

Vrlo je zabavna književna laž kojom Balša filuje ovaj vic: na banalno pitanje njegove drage daje filosofski odgovor koji liči na “tomahavk“ ispaljen u komarca. Uz to, smije se draga koja je vic ispričala (možda i zato da ko ne pomisli da dragi ima nešta protiv Crnogoraca), što podsjeća na onaj vic: čovjek ide ulicom i čas se smije, čas odmahne rukom. Prolaznik pita: “Čemu se smiješ?“ “Pričam sebi viceve“. “A što odmahuješ rukom“ “Taj vic sam već čuo“. U Balšinom remek-djelu draga je ispričala vic koji nije čula, zato se i kikoće.  No to su sitnice, ali Balša nam servira vic s bradom, što ne čudi: on, koji se spajdašio sa četnicima, kakve bi viceve mogao pričati ako ne s bradom?

Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinskom zlu) (84): Četvrti putnik (2)

Komentari

avatar