piše: Goran Popović
Logički kontrapunkt dominira agendom velikosrpskih klerika u Crnoj Gori. Tako je vrhovni intelektualac ovdašnje srpske crkve Gojko Perović, rektor bogoslovije, je li, ovih dana izvalio kako je “Crnu Goru napao njen predsjednik Milo Đukanović”?! Perović, inače sklon držanju hrišćanskih propovijedi ispod slike Draže Mihajlovića, jednako kao i njegov mentor Risto Radović, usput je opomenuo i ovdašnjeg četničkog vojvodu Andriju Mandića da mu “ne uređuje litije, da pred kamerama ništa ne predlaže i nikoga ne poziva, jer litije crkva vodi”. Draža je, ipak, đeneral, a Mandić samo vojvoda novijeg datuma.
Čak nije ni na nivou redova Aleksandra Vulina, srpskog ministra odbrane, koji je nedavno u svom “oslobodilačkom pohodu” posjetio Mrtvo Duboko i Gornja Rovca, istina bez uniforme, ali u društvu Amfilohija, spiritus movensa te “oslobodilačke misije”, evocirajući uspomene na pokojnog Pavla Bulatovića, ubijenog u Beogradu, ali osvježavajući i sjećanje na krvavi pohod srpskih uniformi na rovačke komite i njihovu nejač prije sto i kusur godina.
U interpretaciji srpskih popova, dakle, predsjednik nezavisne, međunarodno priznate države Crne Gore, punopravne članice UN i NATO saveza, Milo Đukanović je agresor i okupator, a karikaturalni lik, srpski ministar vojni Vulin, je oslobodilac ove zemlje. Posebno od Crnogoraca i ostalog “nakota”. Mentalni sklop koji može da produkuje ovu vrstu fikcije je, najblaže rečeno, barem za posmatranje u specijalizovanim klinikama.
Sa druge strane, iluzija koja se pokušava stvoriti “molebanskom revolucijom” da će, kako veli Amfilohije, ne bude li povučen Zakon o slobodi vjeroispovijesti i tako odbranjeni nelegalno stečeni posjedi neregistrovane crkve u Crnoj Gori, “pasti vlada” ove države, sasvim je neodrživa. Mnogo vjerovatnije je da će “vlada pasti” ako povuče pomenuti zakon, jer će, u tom slučaju, izgubiti podršku većeg dijela crnogorskog javnog mnjenja odanog multietničkom i multikonfesionalnom suživotu, toleranciji i građanskoj profilaciji zajedničke nam države. Najbolji dokaz za ovu tezu je rezultat referenduma o crnogorskoj nezavisnosti iz 2006. godine 55,5 odsto prema 44,5 odsto! Ako bi se upustili u čisti politički pragmatizam, lako je zaključiti da 30, 50 ili 80 hiljada šetača na litijama definitivno odgovaraju broju glasova prosrpske opozicije u Crnoj Gori, koja je ubjedljivo gubila sve dosadašnje izbore. I opet će!
PS: Konstrukciona greška “molebanske revolucije” je što, protivno svim hrišćanskim načelima, negira i mrzi sve što je crnogorsko. A u Bibliji lijepo piše: “Tvoj odnos prema ljudima određuje tvoj odnos prema Bogu. Kako možeš voljeti nekoga koga ne vidiš, ako mrziš onoga koga vidiš?” (Jovan 4: 11-12)