Četvrtak, 28 Marta, 2024
Rubrika:

Marko Vešović SVAŠTARA: Zorna Zorka

Đedo Vučić nas je pitao: ”Znate li ko je bila Zorka?” I, ne čekajući odgovor, nastavio: “Kralj Pero, oni što je prošo Arbaniju, u ljutnji kenuo nogom u stomak svoju trudnu ženu Zorku, šćer kralja Nikole, i ona pane niza stube, pobaci i umre”. Potom je pričao o kralju Aleksandru koji je, iako je bio mlađi, uspio da uzme presto, jer je proglasio brata Đorđa ludim i dao mu imanje, kod Obrenovca, u Oplencu, đe li, i ogradio ga žicom. Veliko imanje, čuvali ga džandari. A i Aleksandar je tu išao subotom u lov.

za aktuelno.me

piše: Marko Vešović

Petog marta navršile se četiri godine otkako moje drage nema. Ponio joj cvijeće na groblje Svetog Josipa, sa tri poljupca rastavio njeno ime na slogove: GOR-DA-NA, okadio njen grob dimom cigarete koja ju je ubila, i mislio o svemu i svačemu, ama posve zalud, jer sam znao da ću sve zaboraviti prije no dođem kući i da neću imati šta da zapišem. Ali sam se sjetio davne rečenice starog Vučića Pešića iz Lubnica, svekra moje sestričine Milke, koji bješe izgubio ženu, zaboravio sam kako se zvala: “Kad mu žena umre, čoek opasno sjeftinja!” Kašto mi se čini da u mojoj glavi nije ostalo ništa osim onog što pamtim od pokojnika.

Kad je naša majka umirala u bjelopoljskoj bolnici od uremije, đedo Vučić je došao da se raspita za njeno zdravlje, jer je znao da je Milku Vuković rodila njena baba Darinka, a ne njena zvanična majka Mileva, ne pitajte kako.Pričali smo dokasno, lakosjenog đeda Vučića mogao si slušati do bogojavljenja. Crnogorci, najčešće, imaju tešku sjenu,vazda im čomrga među oči, a đedo Vučić kao da je vas vijek pazio da nikom ni vodu ne natruni. U neka doba je autoputem iznad naše kuće u Rakonjama prošao, možda pjan, muški glas pjevajući, ali ne divljački, nego jako a ipak meko:

Razbolje se zorna Zorka,

sa Cetinja Crnogorka.

Đedo Vučić nas je pitao: ”Znate li ko je bila Zorka?” I, ne čekajući odgovor, nastavio: “Kralj Pero, oni što je prošo Arbaniju, u ljutnji kenuo nogom u stomak svoju trudnu ženu Zorku, šćer kralja Nikole, i ona pane niza stube, pobaci i umre”. Potom je pričao o kralju Aleksandru koji je, iako je bio mlađi, uspio da uzme presto, jer je proglasio brata Đorđa ludim i dao mu imanje, kod Obrenovca, u Oplencu, đe li, i ogradio ga žicom. Veliko imanje, čuvali ga džandari. A i Aleksandar je tu išao subotom u lov.

Ukratko: ovdje svi uprste znaju istoriju. Moj izvanji ujak Risto Šćepanović, umro prije osam godina, koji je ličio na Staljina, kao da mu je glavu otkinuo, a bio duša od čovjeka, meni draži od sviju iz nipošto malobrojne Darinkine rodbine s majčine strane, proučavao je istorijske knjige kako bi mogao na “śednicima“ fatati u laži crnogorske megalomane. Kad neko prekrši jedanaestu božju zapovijed koja na crnogorskom jeziku glasi: “Ne prelaži“, Risto veli: u knjizi toj i toj, u poglavlju tom i tom, piše drukše. I navede, kao da čita, šta piše.

Pričao mi je jedan čovjek iz Rudnice, Ristovog sela kod Mojkovca: “Naši lažovi se, kad im ćušneš istinu pod nos, vole posvađati, pa i potući s tobom kad ih ugnaš u laž, ali ne vjerujem da je iko Ristu, kad mu kaže: ‘Nije tako bilo!’, ikad i grku riječ rekao“. Toliko je bezaleno a nepobitno, zapravo jako a meko, zvučala istorijska istina kad iziđe iz njegovih usta.

Sjetih se: kad smo išli u Rovca, u Darinkino rodno selo Cerovicu, bio je s nama i Risto. U povratku, moj brat Gośa kupio voće, i oprao ga u kesi koja je bila probušena, stoga se, kad smo ušli u jednu prodavnicu, vlasnik gadno razljutio što mu je Gośa radnju omokrio. Kad smo opet sjeli u auto, Risto veli: “Kako, bogati, neće vikati kad je ušao Gośa, a iza njega – pišurak iz kese?“ Ovo je bila i Darinkina riječ. U jednoj priči je rekla: “Sve iz njega pišurci krvi“. Nezaboravno.

NAMJEŠTANJE LICA

Dan je za posjete, pa sam u hodniku špijao kako namještaju lica pred ulazak u bolesničke sobe. Meni mre majka, i dežuram kraj nje, pa će vjerovati da me boli njena patnja dok se bliži jami, stoga mogu da se ponašam obično, kao da Darinka uopšte i ne mre, i moje lice nije prinuđeno da laže, a oni probaju umiju li svojim njuškama dati ozbiljno sućutni, ili tmurno saučesni izraz. Sjetio sam se Dostojevskog koji veli otprilike: kad bi smo prestali lagati, zavladao bi takav smrad da bismo se svi ugušili. Sad mi je jasnije zašto smrad bije iz Amfilohija: neće da laže i fertik – naknadno dopisano.

PORODILJA

Rodio se prvi sin Darinkinom unuku Miroslavu Vuksanoviću, sinu moje mlađe sestre Milice, koji je došao iz Lepenca da haber lično uruči Darinki: “Nijesam ja, bako, ko tvoj Gośa, da brke nosim, a žensku đecu pravim”, rekao je Miro. “E kako big se obradovala da sam to lani čula”, kazala je Darinka. Ni za hiljadu godina ne bih te riječi zaboravio. U njima je cijela naša majka. Koja je instinktivno zborila istinu. A ima tu poprilično i mene svjesnog.

Mileva me zovnula da vidim majčinog praunuka dva minuta po rođenju. Dijete ćelavo, više modro no plavo, a skroz brašnjavo. Gospode, ne umije ni da plače. Sve se mora učiti, čak i plač. Prvo što naučimo zapravo i jeste plač. Dva-tri put pokušao je da zaplače, ali nije išlo, ponovio je pokušaj još dvaput i, napokon ljutito odape. Ototanji, rekao bi Laza Lazarević. Ototali, rekao bi moj šahovski partner Trifun Barjaktarević od Berana. Kad plače, kao starcu mu se koža nabira na čelu i oko ušiju. “Što je zgužvano”, rekla bi Mišova ljubimica.

Dugo sam dumao nad posljednjom rečenicom, ali se nisam sjetito ko su Mišo i njegova ljubimica. Možda se radi o Vukmanu Čoviću, zvanom Mišo, mom bratu od tetke koji je jako volio djecu i možda je neka njegova ljubimica iz Beograda rekla da je nečija tek rođena beba sva zgužvana. I dugo sam mislio o Mišu kog su, nakon rata, našli mrtvog u kupatilu: eksplodiralo srce. I sjetio sam se kako se moj najstariji brat Momčilo ljutio kad sam rekao da je Mišo Dunjin bolji od svih sedamdesetak Simeunovih potomaka, uključujući i mene. I Mišo je išao u ljude koji su me silili da se pitam: okle ovakvi insani u onom pis-miletu?

Porodilja mi se učinila golema. Upamtio sam je kao lomnu, vrlo mi dragu djevojčicu koju je zlostavljala moja sestra Milica, klasičan obrazac zle svekrve, i bio zaprepašten njenom ogromnošću: mora da se udebljala za vrijeme trudnoće? Meštrovićevski moćno bedro virilo je ispod plahte, a na njenom licu veliki, crveni pečati kojima je bila ovjerena muka rađanja. I lice veliko, pjegavo, sa omijehom prvorotke u kojem su se miješali užas i blaženstvo.

I što ti je ovaj crni insan: taj osmijeh činio mi se upućen ne Bogu već meni, jer nisam krio simpatiju za nju ne samo zato što ju je zasluživala, ni samo zato što ju je Milica muštrala, već i zato što je šćer, ili možda unuka Mrdelje Krsmanovića iz papljanskog zaseoka Poznanovići, jednog od najpametnijih ljudi iz mog kraja. Ili bi trebalo reći najmudrijih, što je više od pameti?

NAŠA BAŠČA

Vrzmala mi se po glavi rečenica ponesena iz djetinjstva: «Skakala bi trupačke, al ne mogu od pičke». Boji se, valjda, da joj ne pukne himen dok u mjestu izvodi skokove uvis. Kao da se moj mozak, vezujući se za ovakve besposlice, brani od grozota koje se zbivaju u šok-sobi.

Onda mislim kako me sve ovdje, sve ovo crnogorsko, vazda gušilo. Tijesno mi. Kad bi me osudili da se ograničim na Crnu Goru, duša bi mi bila kao Simeon Stolpnik, asket koji je odlučio da do smrti ostane na stubu gdje je jedva bilo mesta da čučne i sjedne. Onda mislim kako sam osuđen doživotno da Crnu Goru mrzim kad je, reklo bi se, najviše volim, i da je, bojim se, volim kad je najdublje mrzim.Valjda zavičaj i jest ono gdje se mire suprotni polovi tvog bića. Ili je još u meni živo dijete čiju su dušu Pape punile mješavinama groze i ushita?

Darinka se prenu na jastuku, smjeri me običnim, posve trijeznim pogledom kao da nismo u bolnici: «Je li šljiva bilo?» Ne razumjeh njeno pitanje. «Šta to veliš, majko?» «Jesu li šljive rodile?» – i krenu da oči sklopi, ali joj ostadoše napola otvorene. «A đe to, majko?» «Pa na bašču?» «Na čiju bašču, majko?» «Na našu».  «Nije». «Što niije?» «Mi više nemamo bašču, majko». Mora da sam to rekao jako  tužno, ili mi je bio žalostan izraz na licu, pa je, uplašena, napola sklopljene oči otvorila širom: » Kako to – nemamo?»

Od guke u grlu nijesam mogao prokameniti ni jednu jeditu, samo sam ugnuo  ramenima, gotov da zaplačem. Ona se trže: «Vidiš li da sam izluđela?» «Nijesi,

majko. No imaš vatru». Takoh joj čelo: ne bi se reklo. Zovnem medsestru: normalna joj temperatura. «Vidiš da jesam». «Nijesi, majko. No su ti se otrovi popeli u glavu». Tako sam joj preveo ljekarsku dijagnozu: halucinacije i buncanja dolaze od uree koja u mozgu i u cijelom organizmu izaziva poremećaje.

Dođe mi do svijesti da sve radije, kad s njom razgovaram, na kraju rečenice stavljam «majko», kao da je stalno opominjem da sam joj dijete, jer sve češće prozirem da ne prepoznaje ko sam. Vokativ «majko» – jedino je čime mogu poduzeti nešto protiv njene samrtničke samoće. U isti mah, u to «majko» kao da stavljam i brigu za bolesnika i nježnost koju nikad nisam umio iskazati, jer me vazda sapinjao neshvatljiv stid stariji od mene i zato od mene jači.

Nikad je nisam oslovio sa mama, ni u djetinjstvu. I sjetih se da sam studentima govorio: Kamijev Stranac počinje rečenicom: «Aujourd'hui, maman est morte». Danas, mama je umrla. Stoka od našeg prevodioca kaže: «Danas mi je umrla majka». U originalu nema ni «ma» (moja) ni «mere» (majka). Merso je zove mama po inerciji, kao u djetinjstvu. Biće osuđen na smrt i zato što je « sa srcem zločinca sahranio majku»: poslije pogreba išao je u kino i s Marijom vodio ljubav. Strukturalno, mama je opreka ponašanju njenog sina na sahrani. Mama je i signal da mu riječi ništa, ili bar ništa naročito ne znače. Mama je jedna od najvažnijih riječi u prvom dijelu romana.

A u meni je dugo ostao teški žal za baščom koju nemamo. Kao da sam tom riječju imenovao sve čega nikad više neće biti ni u našem životu, ni na svijetu. I kao da sam rekao: ni tebe više nema, majko, iako se meni čini da te još ima.

(Iz dnevnika o Darinkinu mrenju)

 

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
sss
31.03.2020-13:13 13:13

Dragi Marko, moja baba je znala i drugi stih od pjesme ‘Igrala bih trupacke’: “nego mi se trese ka’ na torbu rese”.
Veliki pozzzzzzz
sss