za aktuelno.me
piše Marko Vešović
“Jedne jeseni banu đever Luka na Zekanu. Pantiš li Zekana?”
“Mhm. Ličio mi je na Luku. Ama pljunuti striko Luka!”
“E, kolik si beilj da ti je znat! Pravo je zborila Stana Tuleva: zbilja kako onako Marko onako dobro uči kad je ovako blesav“.
„Eh, ti i Stana Tuleva i gora zelena i dva kumpijera pečena”.
“Šta ja i Stana? Veliš da ti je strica da ti nalico na konja, a ljutiš se kad rečem da si beilj. Ti si, jadan, oberbeilj.“
“Nijesam, Daśo, reko da je striko ličio na Zekana. Nego Zekan na strika!“
“Nije šija no je vrat. Bještamo”.
“E naopaka li si, bože svemogući Ne daš mi ni jedne prokameniti, a vječito se žališ da s tobom nikad ništa ne pričam”.
“Ne pričate, vala, ni jedan od četvorice Dođete jednom godišnje i tijeg petnes dana bježite iz jedne sobe u drugu da ne biste s majkom koju prozborili. Ovi drugi i nekako, a ti nigda ne izušćuješ ni jednu, ko da ti je živina jezik ponijela.”
“A evo vidiš: čim koju promuzem, ti mi Stanom Tulevom zavežeš usta”.
“Umiješ li ti za svojtu kazat igda išto da valja?”
“Okle ću umjet kad si cio vijek govorila: viđite kakvu imate svojtu. Mogli ste stotinu puta krepati od gladi, niko sem đevera Luke ne bi na vas glavu obrnuo.”
“I ne bi, imena mi božega. Ama što mora, sine, cio svijet znat za to? To nek je tvoja muka. A tebe nema ništa nije milije no se na svoga popišat pred jabanom. Onomadne, kad si se šaho sa Harunom Nišićem, reko si mu da si strika Radomira najviše volio sebe toga što je cio vijek bio ženin sluga.”
“Pamćenje te, vidim, služi odlično. Tačno sam tako kazao. Bila bi dobra za policijskog inspektora. Jakša Tapušković ne bi ti bio do koljena. Ali šta mogu kad je to istina? Nijesam zar to ja iz vjetra izvadio?“
“I ti to sad iznosiš pred cio svijet ka da se zoriš tijem.”
“Harun mi nije cio svijet. Harun mi je drug”.
“A ne znam, vala, ništo ti se čudim. Nijesi bio ništa drukši nikad mi bješe od čeperka. Nijesmo smjeli ništa pred tobom kazat, e bi ti to odma obeanio pred selom. Mislila sam da ćeš se dozvat malo kad uljegneš u godine. Eto te i kozja dlaka probila, a osto si avetna rabota”.
Pa jest. Ništa mi ne bješe milije no odati kućnu tajnu pred izvanjcima. Još dok sam frtalj mesa, ako ukućani, ili rodbina, preda mnom ispričaju nešto ostaje s ovu stranu kućnih vrata, što “ne smiješ daljit“, iz onih stopa odem da pred nekim sve objelodanim.
A kad odam tajnu, Ljuša je govorila: “E jezično li je ovo dijete, pomagaj sveti Luka, koji lučiš prave duše od krivije.” I uz osmijeh se prekrsti.
Darinka je postupila malo drukše: “E sve li moraš iščivijat pred selom, živina ti jezik ośekla”! Pa po meni ofrašti, izaramenice, kako bi ona rekla.
Isfiskala bi me – njen glagol koji je fijukao kao prut – ljeskovakom koji sam lično brao. Jednom Vukota Ljušin veli: „Išo sam u Pape. Više nema Liješća Perišića. Kako će bit kad je tetka-Dara svakoga od vas slala po pet puta dnevno da ubere prut za se“. Ako donesem pretanak, pa se brzo slomi, morao sam ići po novi: „Oću da te bijem, ne da te milujem!“
Darinka je bila jako zaostala, vjerovala da «ljeskova mast» sve liječi, bila na istom stepenu razvoja kao njena pra prababa koja je vjerovala da ljeskov prut ima takvu mađijsku snagu da može ubiti đavola. Ljeskovom šibom kušala je izagnati šejtana iz mene, a kako da mene iz mene išćera?
“E, Darinka, Darinka”.
“Šta – Darinkadarinka?“
“Ništa. Pusti. Ne vrijedi tupiti zube. Ali da mi je, kukavcu, naći bar ponekad način da te barem u ponešto ubijedim”.
“Ušto? Da čujem?”
“Mrzim zakletve, to je seljački običaj, ali da imam dijete, rekao bih: života mi one makanje, strika Raša sam volio možda najviše što je bio ženin sluga”.
“Vo imja oca i svjatago duha! Ako nijesi šašav, dabogda se ja s mjesta ne pomakla. A ne znam, života mi, što ti se ibretim. Imati po kome doć.”
“ Ima. Tačno.Dosta je da se sjetim tvoga strika Šaule avetnoga.”
“Bliži ti je, blagoš mene, Mića iz Crnoga Vr’a”.
“Kako je ono viko Šanjo? Ne pljuj se, kačamače! Bješe li?”
“O lelee menee ženooo!” – majka stade da oponaša Miću Vešovića. ”Đever Luka gleda preda se i veli mu, a stisko zube: Šut, pizdo. Ne uzimlji nam obraz pred ovolikijem svijetom!”
Zasmijah e izaglasa. Tu tačku sa sahrane u Crnom Vrhu, selu kod Berana okle smo doselili u Pape, kad je Mića lelekao za ženom, 176 puta izvodila je i svagda je zvučalo kao novost, o. Osmjehuje se i Darinka.
“Nemoj misli da si me Mićom zastiđela. Šta će, kukavac! Kad ti umre ona te ti je orvanisala ko da si beg na Hercegovini i trpjela te, niko ne zna zašto, nije to znala ni ona – kako da ne zalelekaš za izmećarkom?
„Tako i jes, imena mi božega“, veli opet Darinka, što me iznenadilo. Nije mogla da se ne složiti se sa istinom, pa ni kad je kaže njen najavetniji Marko.
„Ima ih u Beranama gorih od Miće, trista puta. Umrla majka jednom Vešoviću iz Lušca, iz Doca, okle li, to dvoje uvijek miješam. I čekaju ga da se vrati s posla. A imao je slabo srce. I svi su znali da jako voli majku.
Zaduže Milovana, koga li, ne znam više tačno. Meni su svi isti ko Kinezi, a kako ću ih razlikovati kad sam ih vidio jednom ili dvaput u vijeku”.
“Ne valjati to, sine. Vazda sam ti vikala da ti to ne valja ni pet para. To što ne ideš gore pa nikog od njig ne znaš”.
“A đe su bili kad sam bio mali? Kad nam po dvadeset dana niko nije ulaizio u kuću? Kad sam čeznuo za njima? Kad sam ih, majko, snijevao? Kad sam želio da nam neko od Vešovića dođe i kaže: ti si moj? Da ne griješim dušu: došli su jednom Golub i Labud.
“A vala se sad ne moraš gradit njig. Ti si, jadan, glava naučena”.
“Bože, lukava li si. Svaki bi Rovčanin, i onaj od čeperka, umio nad lukavit svakoga đavola izgreda, oćaše reći Petko.
“Ih, Petko! Vala si našo crkvu đe ćeš se Bogu molit”.
“Petko ili nepetko, znam ja što mi to zboriš. Bojiš se da će Vešovići reći: Sve mu ih je onome majka naučila. Njin otac je bio ponešen za svojtom, ko niko. Neka kažu šta hoće, konj prdi. Danas mi je bliži Harun Nišić, koga ti nazva svijetom, no svih 386 Vešovića”.
„Ni tvoj otac nije dao na drugove“.Opet me iznenadila. Jer ovo dođe kao priznanje žene koja je uvijek morala biti u pravu da joj je jezik bio brži od pameti kad je Harunau brojila u svijet.
„I zaduže Milovana da mu saopšti žalosnu vijest. Milovan će to, razumije se, najvještije. Milovan je, biva, izbirikan u tim stvarima. Jer to nije laka rabota: srčanome bolesniku kazati da mu je umrla majka.
I vratio se čovjek s terena, ne znam odakle i blene u onoliki svijet: “Šta je ovo, ljudi?” “Bogomi ti umrla majka“, veli Milovan, iza trke. Čovjek poče da plače. A ustade jedna sijeda splačina, ne nego pometin, sa brcima od po metra, pa stade da se dere: ‘ Muč, pizdo! Šta plačeš! Prosula se vreća pijeska. Ti znaš čija je ona!’
Ja zblanut. Poslije, od Toma doznam da mu je majka od Dubaka. ‘A vi ste mi ga, kao, bolji od Dubaka?’ Naljuti se Tomo, väs u komate, ovolika mu kila među oči.‘Šta to pričaš, jesi li ti isivjetio? Vešovići i Dubaci – đe se to dvoje moglo ikad i u čem uporediti’.
Prekidoh ga. “Boli me ćošak kakvi su Dubaci i kakvi su Vešovići. Ali, da je moja majka ne od Dubaka, već od gurbeta, i da mi je ko od vas nad njom mrtvom keže: prosula se vreća pijeska, pipo bi krsta po godine.”
P.S. Avetni Šula, koji je sebe zvao Šanjo, da li na praznik, ili je išao na svadbu, ne znam više, obukao je crnogorsko odijelo, a za pojas levor, pa uvratio kod rođaka, ili komšije, da malo posjedi i divi se novom Šauli.
A domaćin se desio zajebant i posadio ga blizu ognjišta gdje je u kotlu krkljao kačamak. Divani Šaula ko po jedan majčić, a kotao ga povremeno gađa mlazevim skroba u tingovo ođelo.
“Ne pljuj se, kačamače”, opomenuo ga je Šaula, i nastavio divaniti, a krenulo ga, možda je čak pomislio da s ljuđima treba pričati samo kad je vako obučen. “Ne pljuj se, kačamače”, rekao je i drugi put, a kotao ne čuje. Treći put je u kotao pucao iz levora.
Ne vjerujem da je to novo odijelo bilo Šaulino. Jer je živio u savardaku. Možda je krenuo u svatove, a Bećkovićev kazivač pouzdano zna šta se u tim prilikama događalo: “Svuci cijelo selo, pa trojicu obuci”.