za aktuelno.me
piše Marko Vešović
1.
Pošto naše doba gaji prezir za najbolje ljude i ono najbolje u čovjeku, posezaću, što se može češće, za uspomenama. Koje, znam, pozlađuju minulo, ali bolje je i to od gole stvarnosti. A golu kost, kaže poslovica, ni pašče neće.
Iza noći probdjevene u bolnici uz majku koja mre od uremije, malo sam kitao po gradu, a kad sam došao kući, posve sam zaboravio umor: pošto je obišao Darinku, Car Jurat je svratio kod nas u Rakonje. Pod tim imenom se u mojim zapisima o Papama i Bijelom Polju najčešće javlja moj brat od tetke Vukosav Simonović.To mu je nadimak iz djetinjstva: valjda je htio reći car Murat.
Rođeni je pripovjedač, ali posve drukčiji od svog starijeg brata Vukote. Koji se služio hiperbolom, groteskom i burleskom da njegovsku istinu napokon išćera na čistinu. Car Jurat je kadar da iz svega i od svega isprede priču, ali istinu pritom vazda strogo poštuje.
Čas priča oprezno i polagano kao kad se jede košljiva riba. Čas sa spokojnim užitkom kao kad seljanka iz kecelje hrani piliće kukuruzom. Čas maliciozno kao da čestita sebi na manama svojih bližnjih. Ili ne, nisam se najtačnije izrazio. Liči mi na rezbara veselog što će ga ljudska nesavršenost doživotno snadbijevati drvetom za umjetničko majstorisanje.
Dugo mi je pričao o svojoj kolibi napravljenoj na Živoj livadi u Papama, i da sam ga snimao, imao bih krasnu priču o neimaru Juratu. Najljepše mu je, veli, kad iz nje sluša vjetar. Tada često pomisli: «Vjetar duva i kolibu mi čuva!«
Ali se često desi da samoća od čovjeka načini ono što nije mislio da bi mogao ikad biti, ali sve češće biva. U dugim razmišljanjima i sjećanjima na ovo ili na ono, “desi se mi se da se posve razočaram i kažem sebi: šta ti je ovoj život? Ništa? Popišaj se na njega. Pa i na ovu kolibu”.
Jednom sam s Carem Juratom prolazio kroz Pape i sve razgledao natenene. Sve je bilo gotovo kao nekad, ali ništa ne prepoznajem. Oko kuće Miša Radovića nadžidžan cijeli grozd koliba. “Šta je ono?”
“Čoek gradi kolibe. Jednu za zečeve. Drugu za kokoške. Treću za bačve. Četvrtu za paščad. Petu za golubove. Šestu za goveda. Sedmu za ovce. Osmu za krmad”. Car Jurat se nesumnjivo zezao, ali ih je stvarno bilo toliko. “Zar se Mišo vratio u Pape?”“Jok on. Na službi je. Dođe nedjeljom. Ili kad su praznici”. “Pa šta će mu onolike kolibe, pukle mu oči?”
“Sprema se za starost. Hoće da ima sve zgotovljeno kad se penzioniše. Vratiće u Pape, gajiti krmad. Ovce. Goveda. Golubove. Lovačke kerove. Pitome zečeve. Peći rakiju. Meni je dao Živu livadu po istoj cijeni po kojoj smo je prije petnaest godina prodali njegovu ocu Mašanu. Dobio sam je, ako ću pošteno, džabe”. ”Svaka mu čast”. “Očekuje da se i ja jednom vrnem u Pape. A dobar komšija nema cijene, veli“.
Mišo Mašanov, koji čezne za komšilukom, jer je sve manje starih Papljana, ili ih zapravo više i nema, zbilja jeste štetovao na prodaji Žive livade, ali je za komšiju dobio Cara Jurata, kakvog nema odavde do drveta um-gajlana iz Hiljadu i jedne noći.
2.
Jednom je Car Jurat na pazarištu sreo Vulja sa ženom i sinom. Kolik je, pitam. «Desetak godina». Kakav je? «Kakav može biti onaj Privuljak!» A žena? «Ka vila! Iz Štitarice. Bila siroče. Bez majke. Imala maćiju. Bojo Čoveljić ga oženio. Maćija je, izgleda, željela da se časprije kurtališe pastorke i dala je prvom ko je naletio“.
Vulje je, siromah, dovijek teglio i svak živi zna da je pošten koliko je težak, ali Vulje je Vulje. On je onako, kao pojava, nesojast, i džaba mu da je đeneral, čim ga vidiš, znaš da je Vulje! Taman ko neka krmad Perišića, koja su bila isto nesojasta, nikad od njih ne bješe ni mesa ni slanine. Takav je i Vulje, znaš ga, fala bogu, šta ima da ti ga opisujem.“
“Treba da mi ga opisuješ“, kažem. “Meni su Papljani pomalo kao u magli dok mi ih ti ne uslikaš.“
“S prva kraja ti bi rekao da su mu oči plave, ali odmah vidiš da nijesu ni plave, no se ne zna koje su boje, kosa mu mrtva, ko da ne raste na živu čeljadetu, ali on ima divno mišljenje o svojoj pojavi, a ušiljio guzice, ko da je nešto na nešto nasađeno u te gaće, taman je ko bogsnama.
Sretnem ga na pazarištu, a on veli: ‘Ovo je moja žena’. Meni oči došle ovolike od čuda. Ruke odoše niza me, junače, po sata se nijesam s njima pitao. Odatle zaždijem kući, a sav se zaplijao. Majka je još bila živa. ‘Majko, majko, e kaka je Vuljeva žena. Ko vila gorska’.
A moja se žena narogi: ‘Šta to ti pričaš preda mnom?’ ‘E ništa, sunce, života mi tvoga.’ Bio sam se zaboravio skroz. Nijesam ni primjećivao je li moja žena tu. Nijesam u taj tren znao ni da sam oženjen. Toliko sam bio zblanut ljepotom Vuljeve žene.
3.
Raspitujem se o Papljanima i Bjelopoljcima koje obojica poznajemo. «Umro Petko Vojinović. Da je škopio krmad, to znaš, ali je li ti znano da je taj zanat naučio od Milene, prve svoje žene što je umrla od raka, a prije nego što se razboljela bila u Papama glavna za škopljenje krmadi. Kad uškopi krme i ono stane na noge, Petko ga pljesne po leđima i kaže: ‘Ajd, nek ti je sa srećom’.
Kad su našeg Vukotu primali u Partiju, godinu dana ga Svetozar Vuković, sekretar partijski, držao pod mikroskopom: te oće bit za Partije, te neće bit za Partije, nikako da se odluči. Slao špijune da mu dostavljaju: kako se Vukota ponaša kad se komiša kukuruz ili se plasti sijeno, ili kad koja žena nezgodno sjedne pa se otkrije, a onda nisu imale gaće, ili kad se igra fircik kod Radisava Bulatovića. Svaki čas mu pretresao džepove, ne džepove no cijelaVukotu, pod sumnjom da puši. I konačno prime Vukotu, ljube se s njime, čestita mu i Petko. Pljesnuo ga je po leđima, pa kaže: ‘Ajd, nek ti je sa srećom’.
Ondašnje Pape bile su mi drage možda najviše zbog toga što je u njima moglo faliti svega, a i falilo je, osim dobre zajebancije. Zatim pričam Caru Juratu da sam još odmalena bio vrlo osjetljiv na miris duvana i nije čudo što danas pušim tri kutije dnevno. U prosjeku.Jer nekad ispušim deset manje, a kad me krene pisanje, dobacim do sedamdeset.
Jednom sam kod Simonovića sjedio kraj Vukote koji je nešto pričao, i odnekle mi je zamirisao duvan. Njušio sam okolo, ali zaludu. U neka doba, zavukao sam ruku u zadnji džep Vukotinih pantola i izvukao tri cigarete Zete. Potom sam se pofalio: gle šta šta našo. Đe si to našo, pita tetka Ljuša. U džepu Vukotinu. Dobio je šamar, koji mi je vratio kad me uvatio nasamo, jer sam ga majci davijao, a ja sam samo htio da se pohvalim nađenim.
4.
A Đokljo se zatvorio u kuću, vani ni nosa ne promalja, strah ga od vještice Darinke Savović, boji se da ga ne ‘zapune’. Jednom sjedim kod nje i velim: ‘Ajde, ljeba ti, Daro, prođi mu kroz stoku!’. ‘Ne smijem, života mi. Tebe je to za sprdnju, a ja znam, kad big prošla, ubio bi me kocem’.
Dovedi mu deset profesora fakulteta, i neka ga deset dana ubjeđuju da Darinka nije vještica, kojih nema, on bi im rekao: ‘Ne znate ništa koliko ni ta na koju sjedite!» A možda bi sviju desetoricu ubijedio da vještica ima i da im je Darinka barjaktar. Ili bi im kazao: »Možda ih sad nema. Ali Darinka je vještica otprije!»
Onda mi priča o Šulu. Koji je nedavno izišao iz zatvora. Vidio sam ga onomad i pomislio da ima masku na licu. Prepoznajem negdašnjeg čovjeka, ali kao da se prerušio: nema njegovog pravog lica. Zašto mislimo da je pravo lice ono iz mladosti? Zar čovjek, kad uđe u godine, nema lice koje je zaradio? Koje je platio životom, kako bi rekao austrijski pjesnik Gotfrid Ben.
Valjda zato što nam je, danas, mladost jedini pravi život. Gledam Šula i mislim: dakle, ovako ljudi stare? Ako nastavi ovim putem, jednog dana neće umrijeti on, već neko deseti. Čovjek se usput troši kao kreda. Ili kao da nosi vodu u šupljem sudu i, kad dospije do vječne kuće, od njega u posudi ne ostane ni kapi. Mora da i ja isti takav izgledam onim koji me znaju odavno. A možda mi je Šule nije pravi zato što ga nisam vidio dvadeset godina. Jedino oči, kojima me gledao iza maske, ostale su gotovo kao nekadašnje.
Šule je odležao pet godina zbog silovanja. I Car Juratove riječi, zaboravio sam koje, shvatio kao aluziju na svoj slučaj, pa se počeo kleti da nije silovao no su ga na pravdi Boga osudili.
Car Jurat: “Ajde, bleso, ne kuni se. Vjerujem ti. Mene je lako ubijediti u svašto». Šule: «Krv bratsku pio ako sam.» Car Jurat: «Dobro, ne kuni mi se više, rekoh da ti vjerujem. Ali nemoj se kleti drugima, neće ti niko vjerovati. Znaš li zašto? Zašto što nema potrebe. Svi će misliti: odležo si, šta sad ikog imaš ubjeđivati jesi li ili nijesi silovao? Kad završiš gimnaziju, koga zanima jesi li bio slab iz fizike?
Na tvome mjestu, ja bih o tome pričao đe stignem i dodao triput više no što je bilo. Rastelalio bih što dalje mogu, jer nema žene koja se neće na ulici za tobom okrenuti da pogleda čoeka kome mindža toliko znači da je za nju rizikovao pet godina robije. Iskoristi zatvor, nemoj biti budala! Da sam na tvome mjestu, svaku priču u kafani započeo bih isto: “E ljudi moji, što je meni pička mila!” To bi se po narodu raznijelo brzo ko požar i više ne bi morao da siluješ: svaka bi ti dala da provjeri je li istina ono što se okolo priča.»
Posljednju rečenicu Car Jurat je jamačno dodao: rođeni pripovjedač nije želio ostaviti priču bez poente. Ne zna da istinite priče, koje su kao ponornica, ne moraju imati poentu. A ova bi jamačno bila polja. Car Jurat odavno voli reći: “Da ih ima koji bolje od mene jebu, to da. Ali što ja, ljudi, volim da jebem! U tome se nikome ne priznajem!”