za aktuelno.me
piše Marko Vešović
Nekad mislim: trebalo je davno umrijeti, Sarajlije bi me već zaboravili i ne bi više lagali o meni. Ovako, neprestano se množe oni koji me na ulici zaustave da bi o meni, u mom prisustvu, bezočno lagali. Čim neko pita: zar si me zaboravio, znam da će me zasuti rafalom laži. Kao, grdno je razočaran: kako sam zaboravio dvonošca koji je u ratu toliko učinio za mene. Kraj takvih najčešće prođem bez riječi, ali kad sam bolje volje, pustim ih da vidim dokle će ići njin bezobrazluk.
Još u ratu su počeli da mi dopisuju sabrana djela, što čine i 2019. Hvale me što sam rekao ovo i ovo, što sam rekao ono i ono, a to je hrpa blebetanja od kojih ti dođe da baciš ključ na grlo. Nisu svi takvi. Jedna je žena citirala moju rečenicu: ”Kad trčim ulicom, ne znam bježim li od granate, ili joj hitam u susret”.To je, veli, i ona često osjećala. I ne mogu ne pomenuti i Sabriju, zaboravio sam prezime, pa ću ga zvati Bjelopoljac. Bio je načelnik štaba Sandžačke brigade, dok nije ukinuta. Često sam išao tamo, i bio kao među svojtom, možda ponajviše zbog jezika. Jer Isidora Sekulić veli da je ljudima zavičaj tamo “gde drugi ljudi oko njih razumeju do kraja i do dna šta oni kažu, do poslednjeg spoljnog i unutrašnjeg trepeta jezičkog razumeju šta je onima drago i šta ih boli”.
Sabrija me u ratu zaustavio i izrecitrao moju rečenicu: “Paljanski pisac, sjedeći na srpskoj stolici, za srpskim astalom, u srpskoj sobi, srpskim perom umakanim u srpsko mastilo po srpskoj hartiji piše o srpskim ticama koje na srpski način lete srpskim nebom i o srpskim ribama koje u srpskom stilu plivaju srpskom vodom, a pri tom iz srpske lule povlači srpske dimove i ispušta ih potom u srpski vazduh“. Naučio ju da ljude zabavlja.Danas nema zabave u Sarajevu, veli.
Ali mi dopisuju i biografiju na sto i jedan način. Nedavno, pređem preko mosta na Dolac-malti da kopiram ključeve. Dok čekam pred radnjicom, priđe čovjek, rukuje se sa mnom i ne predstavlja se. Blenem u njega. Obično kažu: ”Nije važno kako se zovem”, i uđu u jeglen. “Zar si me zaboravio?” – pita ovaj od koga ne mogu pobjeći, jer čekam da majstor završi posao. Pomenu kafanu Dalmacija, đe me sreo, rekao da dođem sjutra u njegovu radnju, “daće mi štrucu hljeba.Tako je i bilo. Cijeli rat”. I ode korakom hadžije koji je digao džamiju.
Sjetih se Svete Koljevića, koji je jednom rekao: “Zamisli, nepoznat čovek zaustavi te na ulici i pljune u tebe. Šta da radiš?” I sjetih se Vetka Šalake, mog prijatelja od 1963. godine, koji mi je u ratu donio deset kila brana. Umro je brzo iza Gordane, ali njegovih deset kila pamtiću do groba.
Šok soba
Jedva je prepoznah na bolničkom jastuku. Lice joj svečano bijelo kao nedjelja, profinjeno, izduljeno, postalo gotovo vizantijsko. Oduhovili ga bolovi. Prosvijetlile ga muke. Što ne sluti na dobro. «Ne valja kad je bonik onoliko lijep», rekla je naša komšinica Stanojka Baćova.
Darinka je vazda bila lijepa. Sedamdeset i treća joj godina, rodila desetoro, a lice joj bez bora, kao djevojci. Mora da je Stanojka ljepotom nazvala tu blagost, tu produhovljenost na licu? Tu bespomoćnost čeljadeta koje je riješilo da umre bez grčevitog opiranja, bez živinskog užasa pred nestankom, užasa koji lica jačih osoba izobliči. Ili nije riješila ništa već više nema snage za opiranje?
Kad se ljetos razboljela, rekla nam je: “Ja se neću više dizat iz ovoga kreveta”. Nedjelju dana prije, Momčilo je kazao: ”Eto, burazeri, majka nam dogorijeva. Da znate”. A Darinki je ne jednom rekao: “Ti si najdisciplinovaniji moj pacijent”. Pa nama: “Nikad ne zaboravi popiti lijek. Nikad”.
Čega se i ja sjećam. Jedno ljeto, moj brat Gruban, stariji od mene četri godine, agronom koji živi u Beogradu, na poslu je pao s motora i prenijeli ga u hitnu. U našoj kući,pogotovo u Darinkinoj glavi, nastao je pakao. Koji trajao oko tri sata. Kad smo saznali da će ostati živ, majka je rekla: “Uu, zaboravila popit ljekove”.
Fanatično je vjerovala u medicinu.To jest u najstarijega sina. Koji ju je jednom oteo od smrti. Ljetos mi je Momčilo rekao: “Znaš li ti da je ona rekorder”. “Znam jedino da u Crnoj Gori nema muška koje u nečemu nije rekorder.” “Uremija brzo ponese bolesnike. Žive do pet, najviše osam godina. Ona živi šesnaest. Genetski je bila programirana da živi dugo. Kao Simeun”.
Koji je umro u stotoj, a u čitulji dodali mu četiri da ga časte zato što je napokon preselio na ahiret. U mojoj knjizi o Simeunu, meni i Momčilu rekao je godinu rođenja, a nije bio ni sekund senilan. Naljepše što je rekao bile su njegove riječi dvije godine pred smrt. Prestao piti rakiju i prešao na crmničko vino. “E vino ljevše ćeši no rakija”. Pada mi na pamet i primisao: u Crnoj Gori živi ljudska fela kojoj je vazda malo svega, malo im zemlje na grobu bilo, kako je Darinka klela naše bimbaše.
Gledam je i sinu mi na koga mi liči. Na Jovanu. Pitam Velibora, brata od tetke, potiho: «Jelde da je ko baba Jovana?» «Jeste, jeste! To sam ja tebi htio da kažem». Cijeli život ličila na Simeuna, po huji najviše, a pred polazak na onaj svijet sve to spalo s nje kao dugogodišnji privid, i isplivala na vidjelo Jovana. To jest izistinska Darinka. Ili je ono što je naslijedila od oca potrošila, a ostalo joj ono što je od majke dobila, da se time hrve sa smrću?
Ne znam, ali bio sam ganut što je pred odlazak u njoj pobijedila beskrajno blaga Jovana. Šćepanuša. Moj izvanji ujak Risto Šćepanović bio najljepša ljudska duša od svih Crnogoraca koje znam. Bilo mi je drago što više nije navrapita Tapuškuša. Ovo je Darinkin epitet i najčešće ga je rabila kad je govorila o ocu.
Vjerovatno bi takva bila i ranije, ali nije smjela. Pa mi se Darinka koju pamtim pričinje kao teško nasilje nad pravom Darinkom. Nasilje koje je često znalo da je nasilje, ali zar je mogla drukše udovica u potoku ubijenog ibeovca koja je, sa šestoro „,izdajničke kopiladi“, ostala na goloj ledini?
I koja je jednom za svagda odlučila: «Bićete ljudi ili će vi duša ostat u moje šake». Nekad je znala biti nešto preciznija: „Bićete ljudi ili ću ve u crnu zemlju ućerat“. A ljudi se kuju. Udarcima. Simeunovskim.
Dotakla mi je lice: «A Maćeta». Linule su mi suze. Pobjegao sam od njenog kreveta. Sutradan mi Margita i Mileva, koje su tu noć bdjele kraj nje, rekoše da je odmah zaspala. Cijelo popodne nije spavala čekajući mene iz Sarajeva. Velibora i mene svojim kolima je vozio Todor Dutina. Koji je rekao: „Zateći ćeš je živu, ne brini. Ja sam svoje bar deset puta žive zatekao“.
Vazda je imala najviše nježnosti za mene, svoje najneznavenije dijete. Kao što je od unučadi najviše nježnosti imala za Grubanovu paraliziranu kćer Snježanu. «Od njega mi je srce vazda ledno». Otkad sam počeo objavjivati knjige, vjerovala je da sam vječito jednom nogom u zatvoru, zbog književnosti – vatra je sagorela – zato sam se osjećao kao varalica:piskarao sam stvari na koje niko glave ne obrće, nit ima posebnih razloga za to. Ali je njoj bilo dosta što me razminuo zatvor kad sam, u jednoj priči o djetinjstvu, dvije-tri lanuo protiv Tite.
Ostali Darinkini sinovi često su se ljutili što najviše briži za mnom, a ni meni se to nije dopadalo. Kušao sam ustrašiti je Vukovom poslovicom: “Sluti, sluto, naslutićeš“. Nije pomagalo. Zborio sam: imala bi više razloga da brižiš za mnom kad bih živio ovdje. Tamo niko na mene glave ne obrće, a ovdje bi gledali da mi što prije vrat slome. “To ti je istina, imena mi božega. Niđe nema ljucke gube ka ovđe“. Ali džaba priča. Brižila je i strepila za svom djecom koja su koja su joj prsla po svijetu, kao što ja ne prestajem da strepim zbog jedinice Ivane koja živi u Zagrebu,ali sam Darinki vazda bio pobaška. Možda i zato što se često sjećala kako sam kao mali kazao, što ne pamtim: Ja se neću ženit dok ti ne umreš. A što, Maćeta? Moja žena neće šćet da te sluša. A ako ni tebe ne bude slušala? Onda ću, bogomi, ja nju po priknu. Očito, nije mi se sviđala gungula P-R-K-N.
2.Ujutru, došao sam da snahu Margitu – koju sam vazda volio više nego obje sestre – smijenim na dežurstvu. U krevetu do Darinkinog, baba Malina se žali da svunoć nije spavala. Kako nijesi, veli Margita, nijesi se svunoć ni okrenula. “Aeg, u bandilu sam bila”. “Kakvo bandilo, nemoj tu da izmišljaš”, kaže Margita, surovo kao stručnjak koji zna bolesnike u dušu, nije zalud potrošila život u bolnici. “Bandilo je bilo preskinoć, kad si svaki čas ustajala, i sjeđela u krevetu, i rukama po jorganu nešto hvatala, kao da bereš ljubičice“.
Baba Malina je gleda ljutito: ne priznaju joj bandilo!Nije tražila priznanje da je u ratu pomagala partizane, već samo da je svu noć bila u bunilu. “Ništa me ne gledaj”, kaže Margita, „ne hrče se u bunilu! Budila se sinoć nijesi“.
Baba Malina liči na dijete uhvaćeno u laži. Margita veli: ”Sva stara čeljad žale se da ne spavaju, a spavaju ko topovi. Sve manje im vjerujem. Sve nekakava lukavstva djece koja izmišljaju bolesti da ne idu u školu. Sve što čine i zbore – sve je zato da ne zaboravimo da su stari i bolesni. Vazda hoće da nas obmanu da su bolesniji nego što su”.
Ode Margita. U jednoj pjesmi sam napisao da sam u mladosti svojoj ženi, sa sažaljevanjem iskrenim, sto puta zaželio deset puta boljeg muža. Margiti sam mnogo češće želio muža barem petnaest puta boljeg. I danas me peče što nisam ispunio obećanje. Na prvoj godini fakulteta, u domu Rifat Burdžović, Magrita mi je plaćala stan i hranu, ja obećao da ću joj od prve plate kupiti sat i slagao.
Gledam kako kapi iz boce sa fiziološkim rastvorom silaze, kao spore suze, kroz providnu cjevčicu u Darinkinu ruku, šarenu od krvnih podliva. Gledam i ne mislim ni na šta, ne želim niti čekam išta, izuzev da joj bude bolje. Sav sam sveden na čeljade koje bdi nad bolesnikom, na osobu bez atributa. Nemam prošlosti, gotovo da i ne znam ko sam, ne postoji Sarajevo, ni u njemu moja Gordana, moj posao, moji studenti, moji prijatelji. Ne baš brojni.
Kao da mi je godine presjedjeti na okrugloj stolici kraj njenog kreveta, tolika mi je zaliha strpljenja. Ne postoji mjesto gdje bih, u ovaj čas, bio potrebniji i gdje bi moje postojanje bilo opravdanije. Trebalo bi da nedjelje koje ću probdjeti kraj majčinog kreveta budu popudbina za preostali život, koliko god ga bilo. I usput da razbacano, ako ne sve a ono najvažnije, vratim na prirodno mjesto, koliko se može, jer mi dosadašnji život izgleda kao moj stan onog dana kad je upao provalnik i sve u njemu ispreturao tražeći novac i zlato. Da se zavede malo reda kako bi se shvatilo što me zadesilo. Razumijevanje je nametanje reda.