za aktuelno.me
piše Marko Vešović
1.U doba opsade Sarajeva, na Bistriku sam čekao šta prvo dođe: granata, ili moj red da natočim vodu, i ćutio se, prvi put u životu, izjednačen sa kolektivom, što je Pasternak u Doktoru Živagu nazvao „aristokratskim osjećanjem jednakosti sa svima“. Aristokrat osjeća ne da je nad ostalim već da nije manje vrijedan od bilo koga, zato u nas nikad nije bilo aristokrata: Motenegerinjac misli da je aristokrat zato što se osjeća i ponaša kao da je bolji od svih, prvi pred svima, da je nadgornjao sve, a Balša Brković, koji veruje da je prvi crnogorski pisac, običan je seljak, dočim ja, kao istinski aristokrat, mislim da nisam gori ni od jednog živog pisca rođenog u CG.
U repu za vodu, jednom sam sjetih tetka-Ljušine priče. Učitelj je kazao lošem đaku: „Pereo zereo, sabljo od kupusa!“ Sablja je rđavo oružje. Njegoš kaže: „Dobra sablja topuz iza vrata, a kamoli glavu od kupusa“. Učitelj ga poredi sa sabljom koja siječe glavice kupusa, jer je učenik rđavo sricao riječi: pe-re-o-ze-re-o, umjesto pe-re-o-ze-o-re, to jest prozor. Bio sam blažen kad sam shvatio priču. Pogledao sam u Trebević i oćutio takvu snagu da sam promrndžao: ne možete mi ništa, majku vi bradatu!Mogu me ubiti, ali ne razoriti: biću kakav hoću dok ne krepam. I zato mi se toliko sviđa pjesma Galilejevac na samrtnom odru iz Zogovićeve knjige Supret za sjutra:
A žao mi je, čak mi se čini: i onda će mi biti žao
pruženom: mrtav si, a ne uzvjerova u nebesa, –
što vam, sa odra, podsmjehnut, nijesam prošaptao:
sad me već niko, nikakvom bradvom ne pretesa.
Bilo je raznog: pristajao si da viši mjestom – više
i zna; da ti stav o gravitaciji precrta. I to cio.
Al kad je došlo do onog čim sama svijest diše,
što nisi htio da budeš – nisi bio.
Svega je bilo: ne možeš, ne prihvataš, ne podnosiš,
a ćutiš, gutaš – kako si, postiđen, gnjevom vrio!
Al kad je došlo do onog glavnog što si,
što nisi htio da budeš – nisi bio.
I dok sad – budan sedamdesetogodišnjak pred svanuće,
procjenjuješ, zamišljaš – sad ti je samo žao
što nećeš uzmoći da im, sa odra, podsmjehnut, prošapućeš
sad me već niko ne prepravi. Odoh. Ćao.
A nekad mi se, a možda i svakad (uporni neki dio
prisvijesti, djelić upravo, krajičak) tako čini:
moći ću, reći ću: Odar. A ja ipak ostadoh što sam bio,
i sad me već niko po svome ne prečini.
Mada je ovdje zamiješen i crnogorski inat, to ne umanjuje vrijednost pjesme koja je jedan od ključeva ove poezije: „ono glavno“, čemu je u njegovu životu i stvaranju bilo podređeno gotovo sve od 1949. do smrti 1985. godine – kad je izrastao u velikog jugoslovenskog pjesnika – jest identitet i njegova odbrana na koju je trošio toliko energije da se pitaš: je li “investirana” valjano? Nije li pjesnik u njemu ostao “kraći” za onu snagu uloženu u zadrtost s kojom je branio tvrđavu, čak svetinju zvanu Radovan Zogović? Neizmjenjivi Radovan je bila najveća od svih njegovih “dogmi”. Ili je traćenje snage na stvari, koje sad ne mogu ne izgledati kao sitnice, bilo uslov da stvori nekoliko pjesama koje su vrh ovog pjesništva: njegova Pohvala maslini, neizmjenjivom drvetu, ide u najveće pjesme na našem jeziku. Zogović nije pisao ni crnogorskim, ni srpskim, već srpskohrvatskim, što je jedna od trajnih zaloga njegove veličine.
U pjesmi Galilejevac na samrtnom odru čujemo glas manje odsječan od onog kojim je pjevao svoje megdane s ljudima i silama što su kušali da ga preinače. Pjesma je objavljena u časopisu Savremenik, pod naslovom Grešnik i nebesa, i dotjerana u njegovoj posljednjoj knjizi Supret za sjutra, a nov naslov Galilejevac na samrtnom odru važnija je od svih izmjena: sažetak ličnog iskustva stavio je u nadlični okvir, što mu daje opštije značenje, čisti ga i od privatnosti i isključivosti. Upisujući svoj u Galilejev slučaj, istorijom je uramio smisao svoje dugogodišnje bitke za vlastiti identitet, uključio njeno značenje u povorku dugu do inkvizicije, stoga svoju prošlost gleda s odmaka koji svemu daje veličanstvenu jednostavnost: „Al kad je došlo do onog čim sama svijest diše, / što nisi htio da budeš – nisi bio“.
Književnost je dio istorije razvoja ljudske svijesti, uvijek ponovo otkrivanje kako ta „svijest diše“, a potom i sve ostalo, a „ono čim sama svijest diše“ jest amalgam čovjeka i pjesnika: pisanje i življenje u njega je bilo jedno. Geslo „što nisi htio da budeš – nisi bio“ po sebi je razumljivo, ali pridržavati ga se vrlo je teško, možda teže od svega: u svijetu smo gdje zvuči kao podvig, pa i jest podvig, ono što bi trebalo da važi za ljude na svakoj tački zemljine kugle.
U prvoj verziji, drugi stih druge strofe glasio je: ”da ti prekriži riječ, rečenicu, pasus cio”, autobiografski iskaz koji doziva u pamet Đilasa: u tekstu o Njegošu, pisanom za stogodišnjicu Gorskog vijenca, šef agitpropa prekrižio mu je jednu rečenicu i upisao svoju, koju je kasnije “u knjizi Legenda o Njegošu (1952), kritikovao kao moju i kao šovinističku, a čitavo moje za svečanu akademiju pisano predavanje o Njegošu kao piscu ‘Gorskog vijenca’ ismijavao je ne rekavši ni jednom riječi ni kako je ono postalo (naredio mu da napiše to predavanje –M.V.), ni da se njemu sviđalo i da ga je odobrio, ni da je od mene unaprijed tražio da se držim pozitivnih elemenata i da mi je čak, bojeći se mog ‘negativizma’ i ‘čistunstva’, brisao kritičke opaske i ograde iz predavanja“, kaže Zogović u autobiografskoj knjizi Postajanje i postojanje.
I danas tekst o Njegošu je izvrstan: u njemu nema ništa prigodničarsko.
U Supretu za sjutra izbacio je taj stih, i u novom je ličnu dramu upisao u istoriju: ”stav o gravitaciji” pjesmu vezuje za galilejevsko iskustvo, nagovještava, pored ostalog, i da je u komunizmu vidio temeljni zakon nebeske mehanike, ali se nije ni prividno, kao Galilej, odrekao stava o gravitaciji, nego mu ga je naška inkvizicija “precrtala”, “i to cio”, što govori i o mnogim stvarima koje su ga snalazile u vrijeme sukoba Staljin-Tito: sve što je mislio o tom sukobu i sve njegove nazore o komunizmu precrtala je socijalistička crkva kao pogrešno, jeretično, čak “blasfemično”.
Dva mjesta iz njegovog teksta o Andriću bacaju svjetlo na diskusiju o gravitaciji: „Sporo je tekla 1948. Između Đilasa i mene već je bilo došlo do razmimoilaženja: ja sam, naime, vrlo obazrivo i deminutivno rekao da u pismima CK KP(b) ima i tačno uočenih naših grešaka koje bi valjalo iskreno priznati – i to je već bila prva od onih ‘stvari’ za koje je Đilas malo kasnije pred agitpropom rekao: ‘Zogović govori takve blasfemije, od kojih se meni diže kosa na glavi’“.
A “pošto sam dao traženu pismenu izjavu o svom gledanju na sukob s međunarodnim komunističkim pokretom, pozvan sam u centralni komitet. U sobi kud mi je rečeno da dođem sačekali su me Krsto Popivoda i Osman Karabegović – to je valjda bila komisija za isključenje. Poslije dva-tri njihova pitanja i moja odgovora, Popivoda je rekao da su, razgovorom kod Kardelja, drugovi pokušali da meni, pokolebanom, pomognu. Ja sam, po običaju, planuo: riječ o kolebanju uzimao sam kao krajnje uvredljivu. A kako sam, zbog Đilasovih shvatanja i mojih sukoba s njim, negdje baš pred onaj razgovor, molio Kardelja za sastanak, rekao sam doslovno da sam razgovor kod Kardelja tražio i shvatio kao svoj pokušaj da se Đilas trgne od srljanja u nacionalizam i lasalijanstvo. Karabegović i Popivoda su se zapanjeni i indignirani pogledali, slegli ramenima i rekli da mogu ići. Desetak dana iza toga isključen sam iz KPJ(…) U maju na izlazu iz mog dvorišta postavljena je javna straža”.
Sve ovo ne može zakriti dvostruki ton pjesme u kojoj se čuje raniji Zogović, ozbiljni govor o “onom čim sama svijest diše”, o “dogorijevanju do onog glavnog”,o “gnjevu” koji, kao obično, “vrije” – njemu je i planuti bio običaj – ali tu je i lakoća govora koja mu nije bila često data: sav život, njegova srž, stala je u prostu, čak proznu formulaciju ”što nisi htio da budeš – nisi bio” kakva je moguća kad se prošlo gleda odozgo. Zagnjuren u sav svoj život, gleda ga kao s Lovćena, ponajprije zato je ova pjesma neizbrisiva. To je jednostavnost zarađena životom, a najjače se čuje u saradnji lagola pretesati”, “prepraviti”, “prečiniti”. Posljednja metafora je u prvoj verziji pjesme bila biblijska: ”i sad me niko po svome liku ne prečini”. Uklonivši “lik”, tom glagolu je dao svakidašnjije značenje: kao da su ko zna koji sve krojači kušali da prečine staro u novo. Dok govori o dugoj borbi da odbrani identitet, o hrvanju sa svim što je kušalo da ga izmijeni, što znači slomi, poseže za običnim riječima, stavlja prigušivač na jezik: digao se nad protivnike i nad svoj život, gleda odgore i ne kuša dramatizirati ga: sve što su probali da s njim učine vidi kao zaludno majstorisanje moćnika i očekivanu “upotrebu čoveka”. Pogotovo je efektno talijansko ”ćao” koje ne spada u njegov rječnik i stog iznenađuje: iz te riječi zrači podsmješljiva akoća s kojom se praštaš od života kao da se na ulici s nekim rastaješ do sjutra: “Ćao, vidimo se! Samo veliki pjesnik životu može reći: ćao.
Miro Glavurtić o mrtvom ocu u jednoj pjesmi kaže: “Što ćutiš sad kad si mrtav i niko ti više ne može ništa”. Ovdje crni humor razlaže stravu smrti, nadređujući joj stravu života. I Zogovićevo “ćao” smrt lišava težine: fakat da su otišli ututanj pokušaji pretesatelja i prepravitelja i prečinitelja da te izmijene jači je od fakta da mreš, smrt je prevrednovana “onim glavnim” u čijem svjetlu kraj života mora pokazati i dobru stranu. Osnov pjesme je paradoks: smrt jemči da si nerazoriv, neopozivim pečatom ovjerava istinu kojom je život bio potkošćen, da se poslužim Zogovićevim nezaboravnim neologizmom.
Os pjesme koja pokazuje ne samo da je do smrti bio vjeran mladosti, već i da je ostao pjesnički mlad, dva su iskaza od kojih je jedan čisti refren: “što nisi htio da budeš – nisi bio”, a i drugi, mada dat u tri verzije (“sad me već niko, nikakvom bradvom ne pretesa”, “sad me već niko ne prepravi”, “i sad me već niko po svome ne prečini”), očito je refrenski, a varijacijama je stavljena na nj surdina da ne smetaju jedan drugom. Pjesnik onog glavnog majstor je refrena: među ponavljanjima koja su snažan biljeg ove poezije, poetski su najplodnije lajtmotivske i refrenske sintagme, slike, stihovi kojom se iznova se potvrđuje i utvrđuje “ono glavno”.
- Knjigom u kojoj sam potanko analizirao Zogovićev jezik odužio sam mu se za sve čemu me učio čovjeka i pjesnika u meni, možda najviše vjeri da je tvoje biće ništa spolja ne može da razori, možeš ga račiniti tek ti, iznutra. Svim što sam radio i pisao više od četvrt stoljeća kao da sam stekao pravo da, njegovim riječima kao svojim, kažem dušmanima: „niko me ne prepravi“. Biću do smrti što hoću, pa kad bi tice lećele naopako“, što reče junak drame Đetići u parlamentu. I još je u meni, iz dana opsade, „aristokratsko osjećanje jednakosti sa svima“, osjećanje da nisam manje vrijedan od bilo koga, čak ni od Zogovića, najvećeg crnogorskog pjesnika 20. vijeka: iza njega dođu dva prazna mjesta, a nek se braća Crnogorci dogovore ko im je četvrti! Jevrema i Balšu Brkovića nek i dalje njina sujeta, čitaj: osjećanje manje vrijednosti, sili da sebe stavljaju iznad svih. Naški plemići vazda su bili seljaci sa dna kace.