za aktuelno.me
Piše: Marko Vešović
1.Miličina šćer Sonja Vuksanović kupila babi-Darinki pidžamu na cvjetiće, kao za curicu, i na džepu joj izvezla monogram DV kao na ljekarskom mantilu, od čega se žacnuh: kao da je majka ovdje zaposlena, ali u svojstvu bolesnika.
I sjetih se Andrića koji u Znakovima pored puta kaže da ima stvari u kojim samo on osjeća grozu, i navodi primjer Belo jagnje, ime kasapnice u zapadnoj Srbiji. Andrić mi je najveći pisac našeg jezika i zato što sam s njegovim knjigama živio najduže: od desete godine naovamo, i živjeću do smrti.
2.Kad joj dajem kiseonik, brzo zaspi i, ako potom pažljivo skinem cjevčicu, ne guši se. Ali ako zaspi bez kiseonika, stalno skače iz sna: valjda zna da joj kiseonik nedostaje. Guši se od tog znanja koje ne iščezava ni u snu.
Dok sam pomagao da se prevrne na bok, rekla je: “Gle kako su mi se noge u koljenima ukočile ko mrcu“. Rekla je to iz daljine odakle o sebi govori cijeli život. Nije jednom, dok se češlja, kazala: “Pogle ovijeg mišjig repova“. Jednom su je Gośa i Momčilo kamerom snimili kako ide vrtom ispred naše kuće i potom snimak pustili na televiziji. Majka se gleda i veli: “Viđi, kaka sam, ko udrenica!“
Ni dok mre ne napušta je sasvim svijest o sebi i milo mi je kad utvrdim da mi je od nje ostala sposobnost da sebe vidim tuđim očima, mada je to vezano i za moju profesiju, jer nisam dosad zamijetio da se ostali njeni sinovi umiju sprdati sa sobom: Crnogorci su insani koji sebe uzimaju smrtno ozbiljno, i mislim da je to njihova najbolja definicija. Ili je talenat za podcjenjivanje sebe svojstvo ženske Crne Gore koje u meni ima devet puta više nego muške.
Radim svojski oko nje, ali sam pomalo oguglao na sve i čini se da joj pomažem ponajviše zato što znam da tako treba. Tačnije, zato što sam njeno dijete koje je učila da bude saglam-čeljade i u njenom najtežem trenutku, kad se rastaje sa svijetom, ispoljavam ljudstvenost kao dokaz njenog trijumfa na živinčetom u meni: «Đeca su paščad, Ljušo», često je govorila našoj tetki. «To ti njig tumezaš da ubiješ pašče u njima?» «Bijeno dijete više valja no nebijeno».«Ja nemam srca da svoju đecu lemam. Čekam da malo zabiče». « Kad zabiče, ona tebe». Nekad se pitam: je li Darinku iko ikad i u čemu nadgovorio? Ne vjerujem.
Sjedim kraj majčinog kreveta i gledam kako iz boce sa fiziološkim rastvorom kroz providnu cjevčicu silaze kaplje nalik na pravilni plač u venu sa majčinoj nadlanici. Poda mnom je stolica okruglog glatkog sjedala, na stočiću je zdjela sa grožđem nad kojom osa ispisuje osmice i omče, na jorganu se majčine ruke šarene od krvavih podliva, ostalih nakon mnogih infuzija, pod nogama mi je linoleum čije šare oponašaju daščice parketa, i to bi otprilike bilo sve, od cijelog božjeg svijeta, što je sačuvalo punu zbiljnost, ostalo može postojati ali i ne mora, nema tu obavezu.
Za desetak dana sjedenja uz bolesnicu izgubio račun ko sam, čudno mi nekad zvuči moje ime, sveden sam na osobu koja radi oko bolesnika, nisam više ni sin ustrašen da će mu umrijeti majka, najvažnije biće u njegovu životu, bez kojeg ne bi bilo ni pola mene današnjeg, sve što se u meni nakupljalo za trideset i sedam godina ne znam je li prestalo da postoji ili je postalo toliko nevažno da je isto kao da ga nema. Radim oko nje jer moram ako sam nauman da poštujem sebe,a bez tog poštovanja nema ni poezije. Dijete mora poraditi oko bolesnog roditelja ako hoćemo da se ljucki red održi na zemlji, a bez toga reda nema ni njegovog kršenja u pjesmi. Jest, iz mene sad progovara taj red koji mi je Daśa batinom ugonila pod kožu, ali koliko u tom ima pravog mene? Ima trenutaka kad mi se čini da u meni više nema mene, onog koga je bolio svaki majčin jek i i često je želio da zarida pred bolesnicim, među kojim ima ponajviše samrtnika, ali sam se susprezao, jer je, u meni, na vlasti, Darinkino dijete koje zna šta se valja a šta se ne valja.
Prvih desetak dana bio sam stravljen od misli da će umrijeti, na moje oči, jer je bolesnicima noć mnogo teža nego dan. Porodici sam predložio da ja kod nje dežuram noću,jer ionako čitam ili pišem do pet ili do šest. Kad sam spremao diplomski, mjesec dana sam bio kod nje u Rakonjama, i kad je Darinka ujutru ustala i našla me za stolom – pamtim da sam čitao Travničku hroniku – rekla je zaprepašteno: “Ubićeš tijem sebe, dijete“. Bio sam uzetinja od pomisli da će umrijeti i često joj naopako pomagao: moje ruke su nevješto oko nje poslovale i često su njenu patnju uvećavale. S vremenom, strava od pomisli da će Darinka leći pod ledinu povlačila se dublje u mene, što je imalo posljedicu koja nije za baciti: bio sam sve uvježbaniji u «baratanju» bolesnikom, ali manje čovjek.
Jer, kako sam bivao stručniji, raslo je meni nešto što se ne može zvati bešćutnošću, ali joj opasno sliči: življenje za Druge, izgleda, neminovno vodi u ravnodušnost prema Drugim. Ili čovjek ne može biti stalno užasnut ovim što se događa s Darinkom i ovim što mi oči gledaju u šok-sobi? Ili je Dostojevski u pravu: „Čovjek je biće na dvije noge koje se na sve navikava, i mislim da je to njegova najbolja definicija“. Postepeno, svikao sam se na pomisao da se željezna Darinka ovaj put neće izvući, možda u sebi pristao na njenu smrt kao na neizbježnost, a protiv neizbježnog, je li, nije pametno urlati?! Ili ničija patnja izvan nas, ni roditeljska, ne može ti suviše dugo ostati jedini sadržaj svijesti? Koja je, u samoodbrani, navukla oklop ravnodušja?
3.Sjedim na okrugloj stolici kraj bolesnice i mislim, mislim na sve odavde do Strašnoga suda! Danas nije povraćala. Čini mi se da njene oči opet prepoznaju sina u meni. «Pitaj Čuku šta znači kad snijevaš mačke?» – kaže iznenada. Zar zar sam ikad mogao zamisliti da će me usrećiti posve obično pitanje koje mi znači silno mnogo: Darinka je opet na ovom svijetu, skupa s nama.
«Aa?», odvraća Čuka. Jer je nagluva. Što sprva nisam primjećivao. Upoznavao sam ljude u ovoj sobi, nehotice, jer sam se osjećao kažnjen svim što mi oči vide i uši čuju, i najradije bih da ne gledam njina lica i ne slušam riječi – dosta mi je, ne no mi je puna kapa, što učestvujem u majčinim mukama. Ali kad bi se moglo tako! Sve što kažu lijepi se za mene, protiv moje volje: ako jeknu, ne mogu da ne okrenem glavu, uho bilježi i njihove uzdahe, pa i zijevanja. Jer ovde je vrijeme previše dugo i moraš mozak uposliti nečim u pauzama kad majka dođe sebi, nakon napada priviđenja, i zašuti, ili klone u san iscrpljena od povraćanja. Ali ne samo to: sve što se ovdje događa, dugo mi ostaje u glavi kasnije, kad iziđem na slobodu, stoga je vođenje ovog dnevnika neka vrsta prisile: zapisujem bolničke prizore da ih se ratosiljam. Platonov Sokrat negdje kaže: «Kad si si izmislio pismo, nisi izmislio sredstvo za pamćenje, nego za zaborav».
Bavljenje bolesnicima ubrzava vrijeme i na još jedan način. Čuka mi je prvo bila kao svi drugi u sobi, mada mi nije bila posve nepoznata, jer su za Dragicu, tetka-Ljušinu šćer, kad je bila mala, govorili: “lijepa ko Čukino kopile”. Stevan Raonić napravio u njoj šćer i što je nekad bilo njena sramota, danas je velika sreća, jer je njena kopilica pazi bolje nego da je najzakonitije načinjena.
Zatim sam otkrio da je Čuka nagluva i, naposljetku, da nekad čuje, a nekad ne, što mi je postalo zagonetno i od Čuke napravilo predmet oko kojeg oblijeću moje dokone misli: do mile volje mogu nagađati zašto Čuka nekad ima savršen sluh, ili zašto Trezićka najradije cio dan prosjedi pogurena u krevetu, a u takvim nagađanjima brže prolaze grozni bolnički sati, spori kao pogrebna povorka za sandukom, rečeno apolinerovski.
»Mačke, mačke, baba-Čuke. Šta znači kad snijevaš mačke?», pomaže mi visoka medsestra s pletenicom. A ja se pitam: kako je Čuka postala autoritet za tumačenje sanova? Ili se bolesnici obraćaju najradije njoj ponajprije zato što je sigurno da će jedina ona odavde živa izići, možda i brzih dana. Čukin ugled se drži na činjenici da je najzdravija, ili najmanje bolesna, stoga se sobni život, ako je ovo život, vrti oko nje kao cicvara oko kašike.
«Lijepo je sanjat mačke», izriče Čuka presudu, ali ne znam da li u njenom bestijariju mačke zbilja zauzimaju časno mjesto, ili je htjela poduprijeti bolesnu Darinku dajući joj dozvolu da sanja mačke. “Još su joj oči životne”, rekla je juče zagledna u majku, a meni se činilo da te oči kazuju: sve sam oposlila, i kamenu i drvetu se odužila, ostala mi još samo jedna rabota.
«Kamen je lijepo», kaže Darinka, kao da odbacuje svaku nadu, mada znam da ne voli mačke. Što me čudilo: druge životinje je osjećala nešto kao svoje bližnje, ali joj mačke miči ispred očiju, pa sam kušao da ispipam o čemu se radi. «Znaju samo za sebe », rekla je jednom. «Mogu bez ikoga, ko Vojin Špirov». Darinka je cio vijek živjela za druge i zar bi išta moglo biti dalje od takvih životinja?
Pamtim njenu zapanjenost kad nam je došla Jelica, sestra našeg bivšeg zeta Milivoja Vukovića, koja ima 50 pet godina i 9 mačaka. Na rastanku, pozvala je, od sveg srca, moju ženu Gordanu i mene u goste: «Dođite da mi vidite mačke. Da vidite što su lijepe. Imam ih devet a ne znaš koja je od koje slađa». Jelica, koja joj je uvijek bila draga, valjda i zato na nju liči moja sestričina Ljubinka, u taj tren je za svagda izgorjela u Darinkinim očima.
Zaludu joj je bilo objašnjavati da su mačke Jelici zamjena za djecu. «To joj porod?» – rekla je Darinka zgranuto, čak se vidjelo da se ježi. «Pi, posjeko je Bog». «Dobro, majko, vijeka ti, što toliko ne voliš mačke?», pitam je, jedared. «Šetkaju se po kući ko gospoje, a rane se miševima.»
Pošto sam ispalio rafal smijeha – i moji studenti, kad sam im ovo ispričao, horski su se kikotali – pokušah njoj, koja me učila da je najbolje što je najteže, objasniti da je teže jod svega biti gospoja a hraniti se miševima. Što je nazvala književničkim mudrinama. Zatim sam je podsjetio da smo i mi, dok smo bili u Papama, jeli urdu i kačamak, a dignute glave išli selom! Sva mi je priča bila zalud, ali se preda mnom više nije izjašnjavala protiv mačaka.
Pitam šta je sanjala. “Naka đeca mi doniješe mačku. Crna, s jednim bijelijem uvom. Pogle kako je lijepa, vele mi ta đeca i oće da mi je silom ostave u kuću. ‘Bješte mi ispred očiju, đavoli od sto đavola’, velju ja njima. ‘Više volim da su mi miševi u kuću, no da mi mačka po njoj šervani'».
Ima li ovaj san veze sa njenom svakodnevno iskazivanom željom, jer Darinka se stidi svoje bolesti, da umre što prije i svoju djecu oslobodi zuluma što im ga je na vrat njena uremija natovarila?
- U ove bilješke godinama nisam mogao zaviriti bez bola – kao kandžija po oderanom – a sad ih čitam kao da ih nije pisala moja ruka. Majka je prestala da me boli i postala čisto svjetlo u duši. Ostaje važno pitanje: šta se od ovog može napraviti? Odgovor ću odlagati dok se zapisano ne složi u bilo kakvu cjelinu. Tada ću znati dokle me dnevnik o Darinkinome mrenju može odvesti.
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta