Marko Vešović SVAŠTARA: Lukina zvijezda

za aktuelno.me

piše: Marko Vešović

Kad se smrkne od života, ne jednom sebi sam govorio: Šta bi ti? Sa javora jablanskih jabuka? Da imaš mrvu mozga, svaki minut bio bi srećan, jer moglo se desiti da ti ne budeš ti. Da ti oduzmu tebe. Da ne završiš ni gimnaziju ni fakultet, i ne budeš ni pisac, već da cio vijek gledaš pod rep stoci.

Bio sam jedno od šestoro djece strijeljanog ibovca od koje su Vešovići digli ruke, stoga su pet ili šest dolazaka strika Luke iz Berana bili praznici koji se pamte do groba. Meni, a sigurno i drugoj djeci Darinkinoj, misao da bi  Luka  moga preko Brijega doći na Zekanu, davala snage za trpimo samoću.

Positan, piskavoga glasa, a cigaretu ne gasi. Pušio je i noću: probudi me težak san, a kraj šporeta, gdje mu je majka prostrla slamaricu, svijetli Lukina cigara, i pričinja mi se daleka, kao da je negdje u beskraju, a opet sjaji tu, kraj  šporeta. Kao da puši u našoj kući i u nebesima. I ponovo tonem u san, uspokojen, jer strikova zvijezda bdije nad svim. Kako na nebu, tako i na zemlji.

Kad na Zekanu iskrsne pred kućom, Luka se isplače prije no sjaše. Pišti ko da si ga na vatru naložio. Mi djeca, kokošije iskrenutih vratova, mjerkamo iskosa: ne znamo šta mu je. Između dva dolaska gotovo ga i zaboravimo: djeca brzo zaboravljajuju, godina je za dijete cijela vječnost. Bar je meni bila. I možda se ne bih mogao sjetiti ko je, ali ga poznam po Zekanu. A kad Luka, nakon nedjelju dana, uzjaše konja da ide, mi djeca pištimo kao da si nas na vatru naložio, a on krvnički ošine Zekana, da što prije utekne od naše piske.

“A morebit ne bi ni đever Luka dolazio da nije vidio u koje vas je muke Velimir ostavio. Banu on jedne večeri, a u kuću niđe ništa, ka u pećinu. Zadruga uzela svu stoku, njive, livade, ostavila nam ono malo okutnjice i jednu kravu. Svudragu noć mu je gorjela cigara. Vazda je imo adet da se po noći budi i puši –  jesi li upantio? –  ama tu noć ne vjerujem da je sklapo oka na oko: osvanula je pred njim pepeljara puna puncata opušaka.

Taj dan, ti nešto šnjuvaš u Veliku sobu, u oni ćošak kraj vrata. Vazda si kopo bumbare po ćoškova, i šapćeš, vavijek si sa sobom zborio, a kad te pitamo: šta to činiš, ti strekneš, i zablesiš očima, ko da smo te uvatili u zijanu.

Jednom sio ti na pod, igraš se palicama. Pantiš li palice? Ubereš vrbov prut, pa ga iskidaš na ovolišne komatiće, i na podu ih sto puta brojiš. To ti je bila zabava. Rano si naučio brojat. Brojiš palice  i šapćeš, a mene ledno oko srca: da mi ovo dijete nije avetnulo? Te ja se primakni da čujem. Ti one palice ređaš po podu i šapćeš: ‘E, kuku, tale. E, kuku, tale. E, kuku, moj tale, šta učinje!’ Pričaš s pokojnim Velimirom. A šta to zboriš, Maćeta? – pitam te ja, a suze mi udariše. A ti, ka i vazda, streknu, uvuče glavu u ramena, i ni jedne ne progovaraš.

Dan pošto je došo đever, nešto si šnjuvo u ćošak kraj vrata od Velike sobe, a ja te pitam: šta to činiš? Ti zablesio očima. Šta ti je to u ruku? Daj to vamo. Ti ogulio kreč s duvara. A ovđe, kraj usta ti bijelo. Kamen ti u dom, Darinka, velju ja. Šta je snajo, pita Luka. Evo mi đeca od gladi jedu kreč s duvarova.

Sjutri dan, kaže Luka: ‘ Ja sam došo da vodim Marka u Crni Vr’. Usvojiću ga i podizat ga ko svoje dijete. Kad  umrem, ostaće mu moje imanje. Biće na njemu svoj gazda. A kod tebe u kuću biće jedna gladna usta manje”.

Što baš mene?” – pitam sa zebnjom stvora koji je mogao biti sebi uskraćen: da me stric odveo u Berane, današnjeg Marka ne bi bilo. Nigdje. I od te pomisli da sam mogao lako ostati bez sebe,  svagda osjetim zimu oko srca.

“Momo je bio ovrglo momče, četrnes godina mu bilo kad je Velimir ubijen. Ne bi se priviko na novu familiju. Za Gugu mi ne reče ništa, a on je bio ni previše mali, ni previše veliki, ali vazda slabunjav. I  osebo dijete. Opera narav. Taki je i danas. Ja ga nijesam cio vijek pripitomila, a đe će đever.  Uvati ga vriska kad ko od nepoznate čeljadi kad  priđu da ga pomiluju. Ili da ga i pogledaju. Noktima grebe, oće oči da mu izbije. A Žutko je bio maečak, dvije i po godine, nije imo više kad je Velimir poginuo, i još je poso sisu.

Znaš li šta mi bješe najteže. Dok smo još bili u Bijelo Polje, u donji boj kuće Luke Radovića,  pamtiš da smo tamo stajali, i da su nas bimbaše šćerale sa gornjeg u donji boj, a one dvije Vukovićke preselili na gornji“.  Udovicu  sa šestoro đece stjerali su u jednu sobu dolje, u prizemlju, a četničkoj udovici i njenoj šćeri dali gornji boj sa tri sobe i kuhinjom.

“Oni prozori niski, pri zemlji, a kraj njih prolazi svijet i koga goj vidi s kožnijem kaputom, Žutko zove: tataa! Ne znam kako je tolišno dijete moglo znat da mu oca više nema. Išo je Velimir na put po mjesec dana, pa se dijete ne bi ni sjetilo da nema oca, puna kuća čeljadi, sestre i svi ga drugi maze, a sad neće nikom u naručje i samo zove: tata! Kad je s društvom u šumu pobjego, Velimir je obuko kožni kaput. A kad je kreto,  dugo je Žutka držo u naručje, a on mu klonuo glavom na prsi. I šuti. Ne spava no šuti. Ja sve mislim da je zaspo i krenem da ga odvojim od Velimira i odnesem  ga u krevet, a on neće, no počne da plače. A kasno je bilo: vazda je u ta doba spavo. Osjetilo se dijete šta će bit. Ko da je zno da oca više neće viđet. Dva mjeseca je Žutko tako stojo kraj prozora  i zvao tata ljude u kožnijem kaputima. A potlje zaboravi. To slušat bilo mi je teže no sve ostalo što mi se tada razbijalo o glavu. Ti si đeveru Luki bio taman. A i najviše si mu bio prionuo za lijevu stranu”.

“Striko bi me, jelde, dao na škole?” Jer ako bih se školovao, ostao bih sličan sebi sadašnjem. Ako bih ostao seljak, mene više ne bi bilo. Pretvorio bih se u krivo čeljade. Proživio krivi život. Mogu sve da zamislim, osim da bih mogao ne biti pisac. Kao da bih bio osuđen na vječitu robiju. Moj život u Crnom Vrhu bi se razlikovao od ovog koliko robijaški od života na slobodi. Jer ne postoji veća sloboda od one koju pruža pisanje.

“Kake škole! Đever nije imo muške đece. Stio te ostavit da radiš na imanju”.

“A ti, crna drugo, šta mu veliš?”,  pitam kao da priču slušam prvi pu, a ne sedmnaesti.

“Ja, đevere, ne mogu razdvajat đecu. Da krvnici reknu kako sam počela razdavat đecu prije no im se otac u grob oladio. Neka ga s ostalijem, pa kako svijem, tako i njemu”.

Ali se bojala  da ću htjeti da odem sa stricem. “Ti si najviše plako kad Luka krene u Berane”. Pa ode u pojatu da muze krave i uzme mene da joj držim tele. Muze Prutulju, a meni govori: ”Došo striko da te vodi u Berane. Da te podiže ka svoje dijete. I da se brojiš njegov. Ali ti, sine, nemoj ići u Berane. Nemoj svoju majku ostavit. Ako te striko pita: ‘oli’, ti reci: ‘ja bogomi neću’. Pričam ti ja to, a ti me gledaš volikijem očima. Ada šta si ti onda zno? Nije ti bilo ni pet godina. Nemoj sine, velju ja, ić sa strikom, moli te tvoja majka. Majka ne bi mogla življet bez Maćete. Majka će umrijet od želje za tobom ako tebe striko odvede u Berane. Mene se onda činjaše da bez tebe ne big mogla življet, a evo sad mogu bez i jedno od šestoro đece. Mene se onda činjaše da ve nikad od sebe ne big mogla odvojit, a vidim da mogu sad kad sam sama, ko vuk na kijamet, u ovu ne kuću no pusnicu.

Kad si čuo da ću umrijet od želje za Maćetom, tebe se zavrktaše suze i poče da jektiš. Ja se obrni, kad ono đever Luka stao na prag pojate! Sve je čuo. I ništa nije reko. Potlje, kad je dolazio, ti vazda uzanj. Pleteš mu se oko nogu, ko mače. Kad majstoriše, dodaješ mu čivije. Pripaljuješ mu ugarkom cigar. Mirišeš mu kapu. Ali te više nije isko u mene.

Da je Velimir bio živ, dao bi te. Što mu je goj ko od njegovijeg isko, nije reko: ne dam. Viđela nijesam čoeka toliko ponešena za svakijem ko mu je bio išta svoj. Boljelo ga je sve što je boljelo ikoga njegova. Svake godine osedla Brnjaša i mjesec dana obilazi rođake po Beranama i oko Berana. A sad sve se razbratilo.

Zborila sam: ti za svakim  svojijem crkijaš ko da ti je iz oka kanuo, a za tobom niko. Meni je, veli, najlakše. Kako najlakše? Imaš oblak male đece. A bubrege si svoje odbio za deset godina koliko si krčio ovo imanje. Ti predvoj više! – izbeči on na mene. Uvrzi jezik u vilice, pogle kolik ti je. Sve mi je ono u Berane blizika. Sve je to na jednom srcu spavalo. Sve je ono iz Ristova boka izljeglo. Ajde, nek je tako, velju ja, no mi reci kako je tebe najlakše? Radomir, veli, ima jedinca i bolesnu ženu, a Luka nema sinova.

Je li striko Luka ranije Velimiru šta pominjao za mene?

Nije, izgleda. Ostavio mi Velimir šestoro na vrat, a on uprtio glavu da je nosi na pazar, dabogda ni u grobu ne počinuo. Vidio đever da ćemo od gladi skapat. Pa stio da mi skine s vrata jedno. A i đevojke mu pristasale: sve tri su se udale u dvije godine iza toga. Bilo mu je da ostane sam sa Vidom, pa stio da te usvoji. Muška mu Bog nije dao, a tako se vazda i šćelo onakijem ljudima!

2. Sijed kao njegov Zekan, piskava glasa, Luka je bez žurbe zakucavao eksere, polako pilao gredu, i koraci mu pipavi, činilo mi se da od njega i dani teku sporije. Punio je velikim mirom kuću i divno mirisao na duvan, nikako da se nadišeš njegove blizine, njušio sam mu crnogorsku kapu kad je u poslu skine: mirisala je na suve jabuke, one u kriškama, nanizane na konac. Positan, a pun mi svijet od njega.

Kad bih djetetu dao svoju moć izraza, reklo bi: nije čemu naš striko, nemaš ga šta vidjeti, ali ovo nam je dosta. Nije nas mnogo zapalo, ali više nam ne treba. Ovo znamo da je naše i da smo njegovi. Nije nam dat da se njim ponosimo nego da mu mašicama prineseš žišku iz šporeta i, dok pali cigaru, da u mislima sazivaš djecu: Zejo, Vuče, Božidare, Milanko, Mišo, Vukica, Bosiljka, Dragane, Brano, dođite da vidite: i ja imam svoga. I ja imam nekoga ko će me žaliti.

U zaranke, čuvam stoku pod Drijenjem. Putem, kroz našu livadu, subotom, jaše na bijelu konju neznanac koji se vraća sa pazara u Bijelom Polju. Isti tren ugledam Luku na Zekanu, u dalekim je Beranama a pred mojim očima, i na zemlji je i u nebesima, puši i klimne glavom na sve što pomislim: znam! Znam da ti je sin Rokov juče pljunuo u tabljicu. I da su te Božidar Ivanov i Vuk Beśin, na Dolini, kod Bjelice, uzeli među se i lemali te, sve školskim torbama po glavi. I da te Zejo mrško i za nos vuko. Sve to znam, vidi tvoj striko jade što vas snalaze i boli ga srce za vama, pa iako je daleko. Od toga mi se ražali, pa udarim u plač. Već se uhvatio prvi sumrak i čujem majčino dozivanje: “O Marko, manje ti od snage, đe si se to zavuko? Što ne dogoniš te krave kući?”

Tjeram pred sobom Prutulju i Perulju, ali me ne hvataju ježurci od grmlja tamom pretvorenog u anatemnjake koji će baciti se na mene. Jer me Lukine oči, ili njegova zvijezda, još gledaju s leđa. I da me zlo ne može zadesiti dok me stric čak iz Berana štiti svojom tugom za mnom.

3. Kad sam krenuo u školu, pisalo se na tabli u drvenom okviru ali dovoljno maloj da može stati u đačku torbicu, i zvalo se tabljica. Priđe ti dripac iz starijih razreda: “Da ti vidim domaći”. Ti pokažeš tabljicu, on pljune u nju, i ti više nemaš domaćeg. A on crče od smijeha.

Na velikom odmoru, učitelj Božo kroz prozor svoga stana  promoli krupnu glavu – pljunuta Titova – i vikne dvojici Poznanovićana, ne znam što baš njima, ali uvijek njima: “Maline! Jujo! Jeste li vi ljudi? Što ne krenete kolo?”

Mi se u oru vrtimo ukrug do besvijesti, i pjevamo o Titu,  Partiji i svijetloj majskoj zori. Kad nam dosadi, igramo se vuka i jagnjeta.   Jednom, Zejo Bugarin kaže: “Ti mrš! Nemaš pravo da se igraš“. “Šta je, ooću, nije tvoje školsko dvorište”. “E baš je moje“, kaže Zejo. Bio je u mom razredu, ali dvaput duži od mene. Pa me uzme na nos, i izvuklja me iz dječje gungule: “Neš se igrat, tvoj otac je izdajnik”. Meni je ta riječ u djetinjstvu zvučala kao kad vjetar snažno zalupi prozor, pa staklo ode u paramparčad.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta