Petak, 29 Marta, 2024
Rubrika:

Marko Vešović SVAŠTARA: Jugoslaven

Ukratko, živim sa knjigama, i drugog života odavno i nema, niti ga je, ako ću pravo, ikad i imalo, ako izuzmem djetinjstvo i četiri godine opsade Sarajeva: sve ostalo sam potrošio na život sa priviđenjima i za priviđenja. Ipak, kao insan koji čita i pravi knjige, u tim šetnjama,  kad ustajem iz mrtvih kao Lazar, često se osjetim povlaštenim, jer ono što sam iz pročitanog upamtio, ili što sam vlastoručno napisao, umnožava moje duhovne veze sa svijetom i pravim životom, iz kojih sam isključen

Za aktuelno.me

Piše: Marko Vešović

U hodanju Sarajevom najčešće sam stvor koji je svoju pustoš izveo da je prošeta kao kućnog ljubimca, nekad pomišljam da ću toliko biti prazan samo kad umrem, i dok zagledam ljude koji prolaze kraj mene – ne ja kraj njih:  toliko me nema u tim trenucima – nerijetko se jave  Zmajevi stihovi: “Jer se meni tako čini / Da vas gledam s drugog sveta”.

Život bez Gordane možda bih mogao  podnijeti ako bih bio filozof i gledao ozgo, ali sam pjesnik koji ni za čas ne može izaći iz života. A kako iz pustoši nastaju pjesme objasnio mi engleski romansijer i pjesnik  Džon Vejn: “I have nothing to say. And I am saying it. That's poetry“.  Ni ja nemam ništa reći, ali, kad sjednem za kompjuter da to kažem, najčešće nikom, navrve ritimovi i metafore o kojiim sam u pjesmi rekao: “Iz tog utješno svjetlo sviće: / Do konca tvojih dana   /Tvoja sluškinja vjerna biće Ta pustoš raspjevana“. Kad se nema ništa, osvojenja su najveća, rekao je Milan Bogdanović  o Tinu Ujeviću.

U tim šetnjama još se desi da mi glava postane “šumna košnica asocijacija“, kako bi rekao Dušan Matić, i tada osjetim da sam skroz živ, čak se znam i glasno smijati, i baš me briga što će ljudi koji me poznaju pomisliti da sam šišiknuo – krasan crnogorski glagol za ludilo – a kako da se ne smijem kad isplivaju Darinkine riječi o lažovima iz Montenegra: “Sve se bojim e ne umiju slagat. Nijesu to imali od koga naučit! Ne da im obraz!”

Ukratko, živim sa knjigama, i drugog života odavno i nema, niti ga je, ako ću pravo, ikad i imalo, ako izuzmem djetinjstvo i četiri godine opsade Sarajeva: sve ostalo sam potrošio na život sa priviđenjima i za priviđenja. Ipak, kao insan koji čita i pravi knjige, u tim šetnjama,  kad ustajem iz mrtvih kao Lazar, često se osjetim povlaštenim, jer ono što sam iz pročitanog upamtio, ili što sam vlastoručno napisao, umnožava moje duhovne veze sa svijetom i pravim životom, iz kojih sam isključen. 

Za  lijepog dana, zna mi u svijesti isplivati stih Damjana Bednog: И правит солнце хороводом! (I upravlja sunce kolom!)  Ne čini mi se da je Bedni naročito značajan ruski pjesnik, ali je nezaboravna slika koja svijet pretvara u kolo gdje je sunce kec. Ili ako guzonju sarajevskog vidim paunski štetati Ferhadijom, često mi naumpadne veličanstven stih Osipa Mandeljštama: Власть отвратительна, как руки брадобрея (Vlast je odvratna kao bricine ruke).Nakon čitanja eseja u kojem Brodski kaže da je Mandeljštam najveći ruski pjesnik 20. stoljeća, nastavio sam prevoditi njegove pjesme  i zatim objavio knjigu od 264 strane.  

Ili kad ponovo ugledam Jadran – a more ide u mali broj stvari koje se mogu, gotovo svaki put, vidjeti kao prvi put – često se sjetim Verlenovih stihova: La mer est plus belle / Que les cathedrals. (More je ljepše /Nego katedrale). Ove stihove godinama nosim kao trajni duhovni prtljag, ali čini mi se da sam ih, nedavno, kad sam u Puli šetao kraj mora, ako ne shvatio do kraja, a ono dublje prisvojio: pred morem obuzima me spokoj kakav jamačno osjeća vjernik kad uđe u bogomolju, ali u tom spokoju ima više ljepote, jer more  ti ništa ti nameće. Uz to, bez ovih stihova, ne bi bilo moguće da docnije Pol Valeri, od Verlena mnogo veći pjesnik, u pjesmi “Morsko groblje” more nazove “Minervin hram prosti“ (“simple temple à Minerve“).

Ili, kad mi na duši lakne, jer sam, pred izlazak u šetnju, dio njenih tereta povjerio kompjuteru, često mi naumpadne Moskov Selim iz istoimene priče grčkog pisca Jorgosa Vizinosa: “Reci mi, tako ti Boga u koga vjeruješ, je li istina da bi i kamen, ako bi našao koga da mu kaže svoje dertove, postao lakši?” Pošto sam pjesnik, prirodno je što i iz proze pamtim uglavnom poeziju.

Ili, kad ugledam turčinke – riječ koja te poziva da krunicu tog cvijeta vidiš kao fes – prvo se sjetim Dučićevih stihova: “veselo je cveto / turčinak u njenom govoru i smehu“, potom iskrsne Desanka Maksimović, koju sam tek jednom vidio uživo, ne sjećam ni gdje, ni kada, jedino pamtim da sam, na književnoj večeri, pročitao pjesmu u kojoj postoje ovi stihovi: “Pogledaj, bulke nagnule su glave, / ko bogomajke s vizantijskih freski” –  i da mi je Desa, nakon završetka  te večeri, kazala: “One bulke su vam krasne“. U šta nisam sumnjao, ali ko zna je li zamijetila da sam, u toj slici, pomiješao male bule i bogorodice. Jer duhovno sam vazda bio Jugosloven, a kao takav ću se i poderati. U šetnjama Sarajevom, srećan sam kad mojoj duši dojadi da bude pokojnica, pa se, rečeno Darinkinim jezikom, “nanoži i okopijeri”, i pokaže mi kolika je Jugoslovenka. Nacija je u nas odavno postala profanacija svih bitnih ljudskih vrijednosti.   

Ali ta Jugoslovenka u meni često ne može da sebe ne truje, to jest da se sjeti stvari od kojih joj se u glavi zanebesa. Već sam napisao: pustiti onu Dodikovu magaricu, zvanu Rajko Vasić, da njače po novinama i na internetu zločin je protiv čovječnosti. Sreća je njegova što nikad neće znati kolika je stoka. Čitajući tekst u kojem vječni Vasić Vječnu Vatru u Sarajevu naziva Vječnim Plinom, sjetio sam se Radomira Konstantinovića koji je, kad iza rata dolazio u Sarajevo, rekao da su Srbi narod “dubinski fašiziran“.

Iznad Vječne Vatre piše: “Hrabrošću i zajednički prolivenom krvlju boraca bosansko-hercegovačkih, hrvatskih, crnogorskih i srpskih brigada slavne Jugoslovenske armije, zajedničkim naporima i žrtvama  sarajevskih rodoljuba Srba, muslimana i Hrvata  6. aprila 1945. oslobođeno je Sarajevo…“

Ne znam koliko je, u borbama za oslobođenje Sarajeva, poginulo Srba, ali na internetu sam našao da su, prema nepotpunim podacima, samo iz 13. divizije, u borbama za oslobođenje Sarajeva poginula 62 Srbina. Rajko Vasić, križanac govečeta i naciste, izvadio staru kurčuljinu pa piša po njihovoj uspomeni. S njim bi samo toljagom vrijedilo diskutirati, kaže mi jedan prijatelj. A ja ću: „Jok! Ja sam sa sela i znam da marva od motke bude još veća marva“. 

U jednoj od tih šetnji sjetio sam se Hamze Huma. Koga sam često slušao na književnim večerima, ali sam zaboravio sve, osim stvari koja se ponavljala, valjda je zato preživjela: “A sad ću vam pročitati“, rekao bi, ’Labudovu pjesmu’ koju sam napisao juče, prije šesnaest godina“. Našto bi se mnogi nasmijali. Sad znam da ta dosjetka nije bila tek Hamzino tjeranje šege s pjesnikom u sebi koji je zaćutao u starosti, nego je to bila i puna istina: u mojoj duši, opsada Sarajeva  počela je juče, prije 28 godina.  Još pamtim početak Hamzine  pjesme: Znam, nemam te druže, al ti opet pišem / po jatu lasta što nad glavom kruže“.

Ti stihovi žive od sudara onog što znamo o životu i onoga što poduzimamo protiv tog znanja da, bar duhovno, donekle duhovno njime ovladamo. Jer duša je šira od svega što znamo o svijetu. Očekivalo bi se da kaže “nema te“, ali umjesto bezličnog obrta, dođe prvo lice koje je vrlo sugestivno, jer njegovo značenje pomalo lebdi: možda je njegov drug umro, a možda ga je samo izgubio. No, čak ako se obraća mrtvome, oblik “nemam“ djeluje snažnije: umro je njemu, Hamzi, nemanje drugova ide podruku sa starošću, drug je stavljen na spisak gubitaka od kojih se, u tom dobu, život i sastoji.

Pjesnik se ne miri nemanjem i poseze za nemogućim: obraćajući se onom koga, bukvalno ili metaforično, nema, poseže za jatom lasta kao posrednikom bilo između dva svijeta, bilo između dva čovjeka čija je veza umrla, njegov duh nadlijeće, skupa sa lastama, ljudsku sudbinu. Te laste su uzete iz folklora, ali otud i potiče njina snaga. Jer usmeno pjesništvo  je plod kluture koja ne poznaje pismo, a pjesnik po lastama ne šalje haber, kao u narodnoj pjesmi, već po njima piše, jednim potezom je slio usmenu i pismenu kulturu i napravio sliku divno pomjerenu, jer piše se po papiru a ne po lastama, i istodobno posve tačnu, da ne kažem realističnu u zbilji višoj od svakodnevne. 

 Ni kruženje lasta nije bez čari. Ta slika priziva vrane i gavrane koji kruže nad mrtvacem, mada je mogućno da na ovaj način pjesnike čitaju samo pjesnici i da u glavi “običnog“ čitaoca neće iskrsnuti ova asocijacija, ali je jedno sigurno: ne moraš biti pjesnik da u tom letu ukrug vidiš odsustvo nade: laste neće odnijeti pjesmu drugu, jer su postale znamen života u krugu iz kojeg nema izlaska. 

Tu je i fina dvosmislica u riječi “opet“. Pošto je u ovim stihovima prisutan foklor, tom prilogu dajemo narodsku boju, čitamo ga kao ipak, ali može značiti i ponovo, stoga i ta riječ doprinosi prelivnosti značenja ovih stihova:1) pišem ti uprkos tome što znam da te nema, i 2) ne činim to prvi put.    

Ili sjetim riječi: “Nedavno u Vašingtonu govorio mi je Josif Brodski da upravo priprema knjigu eseja, i da se njoj više raduje nego svim svojim pesničkim i drugim delima“. Ovo je 2006. rekao Budimir Dubak o Brodskom koji je  umro deset godina ranije . Kao svi Montenegrinjci, i ovaj ima golem dar za lažno predstavljanje: Veliko Ništa poteže za Brodskim jer hoće da je Nešto. Ono sa Brodskim pričalo!

Slobinu vodonoši i škrabalu kakvih staje 19 u kilo ispovijedao se Josif Brodski koji je rekao da Srbiju kao agresora treba osuditi da plaća ratne reparacije BIH, a u pjesmi u odbranu bosanskih muslimana, obraćajući se Zapadu, pored ostalog je kazao: “Pero vremena oštro, krvi žedno / što neće da žrtva i dželat su jedno, / kazaće da zadnja ološ i alaša / vrsta je vaša”.Taj i takav Brodski je divanio o književnosti sa Slobinim lovačkim hrtom i piscem koji je budak a ne Dubak.

I našao sam devizu koja će mi trajati do kraja života: “Biti na odstojanju od Crne Gore. Iz poštovanja“. Tamo sam išao samo kad poželim da se “nauzmem crnog“, kako bi rekao Milan  Milišić, a pošto danas svog crnila imam čak i za izvoz, nema posebnih razloga da tamo idem.  Crna Gora je vazda bila najljepša kad je nije tu. Kad joj se divim sa bezbjednog razmaka. To je možda najljepša zemlja pod nebom, ali lopatom možeš zgrtati njen ološ s tri prsta, crnogorski ili srpski, jer ne vidim bitnu razliku između Miodraga Perovića zvanog Svetigorac i Andrije Mandića, četničkog nadvojvode od Mojkovca, ili između Jevrema Brkovića, potomka poljskog kralja Vladislava, i Budimira Dubaka: iz svih progovara bit Crne Gore kakvu znam oduvijek.

Ali, u šetnjama često dođe naiđe tren kad se trgnem, dođem mozgu, i korim sebe što puštam da mi hajvani truju dušu, zatim bježim u stihove kojih se sjećam gotovo namjerno. Često su to stihovi Josifa Brodskog, i evo jedan od meni najdražih:”Боль всегда учила жить (“Bol je svagda učila živjeti”),mada znam da su moćniji stihovi: “И если погаснет свет / зажжет свой фонарик боль (“I ako zgasne svjetlost / upaliće svoj fenjerić bol”), na koje se sam od sebe nadoveže Goranov stih iz “Jame”: “I vrisak, bijel još i sad u sljepoći”, a potom boga pitaj gdje će me, iz Sarajeva, odnijeti val sjećanja, ali to je danas jedini moj život.    

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
Jasminka
14.06.2020-18:38 18:38

Jedinstveni Vesovic sa svojim literarnim asocijacijama. Posebno!