Četvrtak, 28 Marta, 2024
Rubrika:

Marko Vešović SVAŠTARA: Je li Darinka bila četnikulja

za aktuelno.me

piše Marko Vešović

1.Koju godinu pred rat, sjedeći na betonskoj ploči majčina i očina groba u Nikoljcu, i gledajući u travi pčele koje su radile pjevajući kao omladina na radnim akcijama, pitao sam se: zašto? Koji je bio smisao Darinkine patnje, čemu onolike muke? “Ni zbog čeg, onako”, kaže Bog glasom Tolstojevog Ivana Iljiča.

Zašto je cio vijek pazila da nikom ne “natruni ni vodu”? Čemu njezin svagdašnji strah da joj djeca ne uzmu obraz? “Bolje da te nema no da mi tamo nos okineš“, rekla je kad me pratila na studije u Sarajevu. Otkinuti nos znači teško osramotiti, metafora koja pamti vremena kad su crnogorski vitezi svojim ženama,  uhvaćenim u nevjerstvu, odsijecali noseve.

Zašto bi morao biti moralan kad svak zna da smo u svijetu gdje odvajkada “nesoji ćetaju ko blagovijes”? Bio splačina ili vitez, na kraju krepaš kao pašče, pa čemu čuvati obraz? “Ni zbog čeg, onako”, opet čuh Savaota preobučenog u Tolstojeva junaka. Ima ljudi koji su zli, i ima ih koji su dobri, to je sve. Iza toga nema ništa drugo i ništa više.

Sjetih se mladalačkih snivanja o drukčijem svijetu u kojem Dobro ne bi bilo bestemeljno. U kojem bi živio onoliko dugo ili kratko koliko si dobar ili zao: umiralo bi se, zasluženo, u tridesetoj ili u dvjesta tridesetoj godini.

I dalje bi, razumije se, bilo ljudi koji ne mogu bez zla, kao ni ovisnici bez heroina, mada znaju da im to skraćuje vijek, ali čini se da bi ljudski moral bio ukotvljen u nečem stvarnijem jedino ako bi čovjeku njegovo dobro moglo da život produži, a ne da mu ga dokazano skraćuje. ”Kakav je ovo svijet gdje dobro truje onog ko ga nosi?”, zalud se pitao Šekspir.   

  1. Ilja Sijarić, moj školski drug iz bjelopoljske gimnazije, potom i sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, koji živi u Štokholmu, ljeti je obilazio njegov i moj zavičaj i u jednome mejlu mi rekao:

Bio sam početkom jula nekoliko dana u Bijelom Polju. Dosta mi ga je za tekuće stoljeće. Najljepše sam se osjećao na grobljima, iako naša groblja, znaš i sam, žalosno izgledaju. U CG niko se ni za žive mnogo ne harči, kamoli za mrtve. Možda mi je zato bilo ugodnije kod mrtvih. 

Tako sam stigao i do groba tvojih roditelja u Nikoljcu. Nijesam znao da su zajedno. Silno su se obradovali što me vide. Niko bolje od njih ne zna šta meni znači tvoja riječ. A tek njima! Pozdravili su te. Da, pozdravili su te s četiri najblagorodnije riječi koje se mogu reći sinu. Izvini što time nijesam počeo ovo pismo.

Išao sam i u Beograd. I vidim u izlogu Gojkovu knjigu Počinje novo doba svijeta. Kupio sam je zato što znam da je tvoj  brat. Nisam je, naravno, mogao dočitati. Nije me mnogo iznenadila, ali mi je nevjerovatno da je tebe i njega rodila ista majka!

Kad sam se upoznao sa Šekijem Radončićem, rekao sam: „Nevjerovatno mi je da je tebe i Fahra ista majka rodila!“

Gojkova knjiga je dnevnik o NATO bombardovanju u kojem je dizao mrtve iz groba da posvjedoče u njegovu korist.

O svom najstarijem sinu Momčilu, koji je godinu dana studirao u Sarajevu, Gošina Darinka veli da ga je otud “izvadila” i poslala u Beograd, “šta će u onu Turćiju, ubio bi ga neko”.

Od Darinke je njen najmlađi sin načinio četnikulju, i to iza njene smrti kad više ne može da mu kaže: “Ne laži, Žuta pizdo!“ Tako ga je, vaktile, zvala kad se naljuti ili kad ga bije. „Da je Sarajevo za me bilo Turćija, zar big tamo poslala Marka?”

Goša je Darinku proizveo u skota koji ima skuplje i jeftinije sinove: skupljeg je, da ga ne smaknu “Turci”, izvadila iz Sarajeva, a jeftinijeg pustila da se školuje u “Turćiji” i da u njoj cio život ostane, jer mu se glavi nije morala bojati: znala je da ni jedan “Turčin” neće na Marku okaljati ruke.

Pobjesnio sam i počeo tekst gdje ću pokazati da je Goša govedo papljansko, nepismena bluna i bukvarski četnik iz koga ne govori živ rob već mediji Slobodana Miloševića. Malo kasnije, u notesu nađem dvadesetak redaka nakon mog posljednjeg odlaska u Bijelo Polje, za godišnjicu majčine smrti i naletim na rečenicu: „Dosad smo imali svi jednu Darinku, odsad će imati svak svoju“.    

Pa da, rekao sam s olakšanjem.Darinka što Sarajevo zove Turćijom od koje jedino možeš očekivati da ti ubije dijete, to je Gošina majka. Moja je mene “učila na ljuckoću”, da se poslužim njenim riječima,zato je ista ja. Njegova je njega učila hajvanstvu, zato je ista on. Shvatio sam i zašto jedan junak iz Ćopićeve Bašte sljezove boje u ljutini kaže bratu: “Jebem ti dio matere”.

Evo istine o Turćiji iz čijih je ruku Darinka navakat iščupala glavu najstarijeg sina. Na prvoj godini studija u Sarajevu, Momčilo se spanđao, kako bi rekao paramilitarni hodža Džemaludin Latić, sa Hasnom. Još se sjećam njene slike koju nam je poslao: bila je to najljepša žena na zemaljskoj kugli.

Takva je bila u očima desetogodišnjeg mene za koga se svijet sastojao od Gornjih Papa, Glibavca, Drndara, Poznanovića, Svinjke, Bučja, Modrog dola, Kiprenika, Šaovića, Potrka, Lijeske, Vranštice, Čokrlija, učitelja Boža, druga Spasoja, Miljana Popovića i Radomira Meda.

Ne žena nego lampa: sve Hasnino, i oči, i čelo, i grlo, i ramena, i ruke, zračili su nezemnim svjetlom.

Kad su Papljani –  tek upola podsmješljivo, valjda je Hasnina ljepota i na njih djelovala, jer im je majka pokazivala njenu sliku – stali zapitkivati kad će joj Momčile dovesti bulu, Darinka je odvraćala da joj nije važno što je bula, ni što je starija od njenog sina, nego “što ne more imat đece, ama, jopet, ako njemu valja, mora i mene valjat”.

Momčilo je kidnuo iz Sarajeva kad se zasitio Hasne koja je zbog njega svoj brak rasturila i za njim dolećela u Beograd. Dvije godine su živjeli u studentskom domu. Izostaviću šta joj je radio, mada bi to bio dobar prilog definiciji crnogorskog sadizma, ali neću preskočiti svoje uspomene: povremeno bi majci došlo pismo u kojem joj se Hasna žalila na Momčila.

Kao odlikaš bio sam zadužen za čitanje pisama i zavazda  pamtim trenutke kad je Darinka plakala za Hasnom. Kad bi joj pošle suze za “bulom” koju nikad nije vidjela. Brisala je oči krajičkom crne marame dok sam čitao šta “Turkinji” radi njen najstariji sin, njen očinji vid, glava prodice, kućni stub čijim smo se životom svi kleli kad hoćemo da nam se vjeruje.

Takvu Darinku pamtim i takva će u meni da svijetli dok me ima, a četnikulju prepuštam Gojku kome je knjiga Počinje novo doba svijeta donijela 10 000 maraka zarade. Za svojih posljednjih  desetak objavljenih knjiga, Marko je zaradio hiljadu i po maraka.

Vjerovatno vas kopka: šta je bilo sa Hasnom? Svojedobno, isto sam i ja pitao ljude koji su bili izbliza upoznati sa dvogodišnjim paklom koji je u studentskom domu u Beogradu prošla Hasna.

Pamtim da mi je Mijo rekao: “Satro je to Snifi!” Tako su Momčila zvali na studijama. Nuškalo. Koji lako našnjuva đe ima dobre pičke. ”Za dvije godine Snile je od nje babu načinio”, kazao mi je brat do tetke Vukota Simonović. Shvativši da on ne može pobjeći od nje, činio je sve da ona pobjegne od njega. I pobjegla je doslovce, ali tek pošto ju je Snile srozao je na razinu podljudskog bića.

Hasnu sam vidio ne znam koliko potom. Kada s bjelopoljske autobuske stanice u Ćukovcu pođete u grad i pređete most na Lješnici, odmah s lijeve strane nekad je bila omanja jednokatnica. Pred njom stajala je žena, mršava i uvela. Kao isprana u devet voda. “To je Hasna”, kazao je više ne znam ko.

Zastao sam da je osmotrim. Od njene ljepote ne bješe ostalo ni poznaka. I vidjelo se da još nije baba, a da jeste baba itekako. Kao da u njoj nije bilo sasvim ubijeno ono što je nekad iz nje zračilo. Ili mi se to prividjelo? Možda sam iz sebe izvadio maličak onog čime mi je, kao dječaku, zauvijek zabliješila oči i to nezalazno svjetlo obasjalo ju je na trenutak.

P.S. Ne pamtim da je Darinka ikad ikog nazvala Turčin. Njen  otac Simeun jeste stoput. Jedna njegova rođaka se udala za muslimana, i njena familija prekinula sve veze s njma. “Uzela Turčina“, pričao je Simeun.“Uredan čoek. Uzeo i nju i njene dvije šćeri. Poveo vojsku kući. Greota je i dan ratiti s takim čoekom“.

 

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve