za aktuelno.me

piše: Marko Vešović

Jednom, dok sam, na internetu, proučavao Karadžićevu facu, čija skamenjenost, Zogović bi rekao umumijanost, obećava da će taj vlasnik cele istine živjeti minimum devedeset, sjetih se Alorića. Dragana. Sa Karadžićeve televizije otišao je u Crnu Goru, ne znam tačno kada, a šta je tamo u ratu radio, i šta radi danas, ne znam ništa pouzdano. Kažu da je vodio muzičku emisiju. Ili je još vodi.

Senad Hadžifejzović – njih dvojica prije rata bili su kolege sa posla  – u jednom intervjuu je rekao: ”Zaista nisam mogao ni da pomislim da će Dragan Alorić, koji je sad zaboravljen čovjek, voditi dnevnik na Palama samo 15 dana nakon našeg zadnjeg susreta. To je bio jedan fini momak u čijoj su glavi samo žene postojale. Zaista nisam mogao vjerovati da će prvi isukati kamu za uredničkim stolom i reći ‘ovim treba klati’.“ I ja pamtim tu kamu, nisam gledao kako maše Dražinom alatkom, nego su mi to pričali zgranuti Sarajlije koji su znali kakav je Alorić bio prije klanja, mada nisam znao da je prvi javno posegao za kamom kao očiglednim sredstvom nastave, ali, ako je iz Crne Gore podrijetlom, prvačenje mu, naravno, ima po kome doći.

Svagda u crnom, kao da nosi korotu za sobom, kako bi rekao Isak Babelj. Ili bi se  ponekad na tv pojavio u crnom ruhu, kao dželati, pa je moje sjećanje od Alorića napravilo trajno crn oblik života. Smrtno ozbiljan kad laže, sveštenički uozbiljen kad valja budaleštine,pa sam si govorio: mora da su ga otac i majka gradili na povratku sa kakvog pogreba.

Kad je na tv polemisao sa Izetbegovićem, oslovljavajući ga sa alija, to zbilja vrijedjelo čuti i vidjeti. To je bila osoba koja je kapac da i Bogu šalje anonimna prijeteća pisma. I ne znam o kakvom zvučnom efektu je bila riječ, ne razumijem se u televizijsku tehniku, koji ljudskom glasu daje ponornu dubinu. Onu paklenu. Njegovo Alijaaa zvučalo je toržestveno kao glas sudije koji se obraća onom sa optuženičke klupe.

Jednom, na Srni, pokazali su spaljeno naselje u Rogatici. Bezdanskim glasom, kao da dolazi iz jame Paklenik, čije ime od svoga kuma Sekule znam otprije rata, koju su Srbi u ratu revnosno punili muslimančetinom – ova riječ je napravljena prema nezaboravnoj rečenici iz Krležinog Hrvatskog boga Marsa: “Domobrančetina je  jeftinija od prasetine” –  Dragan Alorić veli: pogledajte šta su balije uradile od srpskih kuća. Pogledam i prepoznam Gračanicu, valjda najmuslimanskije rogatičko naselje.

Pored Sarajeva, prije rata još dva bosanska grada bila su istinski moja. Prvi je bio Foča, gdje sam imao strica Radomira Vešovića i njegovog jedinca Miljana, a drugi Rogatica, odakle je bio moj vjenčani kum Sekula Banović, kod čijeg sam oca Manojla često išao, i pamtim da nije loše igrao šah.

Sjećam se i ove zgode. Kad sam u Manojlevom voćnjaku ugledao veliku krušku jeribasmu, srce mi je zaigralo u njedrima, i mada sam kruške mogao brati sa zemlje, popeo sam se na stablo i tamo dugo ostao. Kasnije, komšije su ga pitali: kakva ti je ono smlata od kuma – penje  se po drveću?  Manojle je odvratio: on je profesor profesorima.

Sećam se i Sekuline divne sestre Raje, teško da je bilo ženska kome je ime više  pasovalo, a nisam zaboravio ni njenog muža, mislim da se zvao Veljko, završio fakultet, ako se ne varam za inženjera, i bio o sebi pri sebi, kako bi rekli u BiH,  a u ratu je poginuo kao četnik: o njegovim nepočinstvima pričali su mi preživjeli muslimani, pobjegli u Sarajevo.

Nikada više neću otići u ta dva grada, a boga mi i ne smijem. Kad autom prolazim kroz njih, to jest dok me provoze, jer ću umrijeti kao nevozač, gledam sebi u krilo, kao da bi trebalo još da se stidim onoga što se za vijeme rata u njima dešavalo.

U Rogatici sad živi 1.117 Bošnjaka, i 9.527 Srba. Po popisu iz 1991. Bošnjaka je u Rogatici bilo 5.681, a Srba  2.971. Po istom popisu, Muslimana u Foči je bilo 20.790, a Srba 18.315. Sad u Foči ima 16.739 Srba  i 1.270 Bošnjaka. Karadžić iz Haga ipak preti celom svetu celom istinom o ratu, jer posmatra s najvišeg durmitorskog vrha, 2.522 metara iznad ovih brojki.

Sa te visine gledan, istrebljivački rat koji je Karadžić vodio u BiH, zapravo celu istinu o njemu, može shvatiti jedino Bog. Ne zezam se. Karadžić je crno na bijelo rekao da njegovo klanje Bošnjaka jedino Bog može razumjeti. Je li ikad iko vlastite krvave ruke toliko uzvisio? Bukvalno ih digao do nebesa? I možda taj rat, bar  donekle, kuži i Amfilohije Radović, zato je Rašu ukazom dodijelio čin Svetog Ilije. A u ratu je izjavljivao: “Hoće Bog nešto veliko od ovog naroda čim ga gura u žižu svjetskih zbivanja”. Nisam znao za ovu Amfijevu mudrost, njegoševski duboku, ili sam je smetnuo s uma, kad sam u pjesmi Đeneral Gvero iz knjige Poljska konjica napisao : “Uvjerava Srbe da im je u ruci / ne kama nego Titina štafeta / i da bi suncu bilo ispod časti grijati odozgo / kad dolje ne bi postojao Srbin / danas glavni junak svjetske istorije”.

Kad sam poznao rogatičko naselje Gračanica, sjetio sam se šta mi je pričala Hanifa Kapidžić, kolegica sa fakulteta, profesorica francuske književnosti: kad Srbi osvoje koje bosansko mjesto, pošto ga opljačkaju, razore, spale, na kućama i ulicama stave ćiriličke natpise, dovedu tv koja sve to uredno snimi i potom pokazuje Srbima i svijetu kao celu istinu o “Turcima”.

Malo se u nas i zna i govori o laži kao esenciji fašizma. Potpunije nego iko prije, fašisti su koristili snagu laži, dalekometnost te snage. U rukama Karadžićevih krvnika laž je bila jača od svih haubica. I vjerujem u istinitost ove priče: kad im majka, ili žena, ili sestra donese ručak, Dabićevi topogruvci oko Sarajeva  dozvolili bi im da potegnu kanap. Jer pucati na Turke bilo je sevapnije no oduzetog odvesti svetom Vasiliju Ostroškom. Historik Ekmečić je Dabićev genocid zvao trećim srpskim ustankom, i to ima biti cela istina o ratu u BiH.

Prošlo je skoro tridesetak godina, i ne znam kako Alorić danas izgleda, ali vjerujem da bih po glasu prepoznao njegovog vlasnika. Ime i prezime su mu muzikalni, a smrt voli lepa imena i prezimena, da parafraziram Miodraga Stanisavljevića.

P.S. Šeki Radončić, strastan istražitelj ratnih zločina, reče mi da Dragan Alorić „sada obavlja dužnost glavnog i odgovornog urednika Srpskog radija u Podgorici. Nije moga dalje od sebe“.

SAN O GORDANI

Idem ulicom od Marindvora, od one osmo- ili deseto- ili dvanaestospratne zgrade koja mi je mrska – jedan Sandžaklija bi rekao: ”bolu me oči od nje” – i nikad nisam ušao unutra, ni da nešto kupim, ni popijem kafu, jer to je simbol Bakirove dominacije Sarajevom. Ulica vodi ka Hrasnom, gdje sam donedavno živio.

Čitam knjigu, po vajkadašnjoj navadi i, otkako živim ovom gradu, kad me vide čitati ulicom, sugrađani bi mi znali veselo doviknuti: ”Ispašće ti slova”, ali nikad neću zaboraviti kako mi je, prije otprilike desetak godina, vrlo neprijateljskim glasom, jedna žena rekla: “Ispašće ti oči”, mada ne znam je li to bila četnikulja, ili možda balinkura, jer ima i takvih: ne mogu me smisliti, valjda podučene od svojih  muževa da je postojanje tog vlaha u Sarajevu danas vrlo štetno.

Ako je bila četnikuša, ne čudi me,jer me iza Dejtona jedna nazvala tefonom da mi kaže: ”E što te, bogdo, u ratu ne raznese granata”. Ako nije, vrlo sam začuđen, jer Bošnjakinje su, bar dosad, listom šutale,i samo išretima mi davale na znanje da me očima ne mogu vidjeti.

Bijah podobro razminuo policijsku stanicu kad me stigla Gordanina školska kolegica Milijana, udata za Bošnjaka, i veli mi: Gordana će te čekati pred Bakirovom zgradom. Marko se, veli mi, začitao, a ja umorna nakon šest časova predavanja nisam mogla trčati za njim.

Mislim se: ako se vratim pješke, njoj će se čekanje odužiti, i neću je tamo naći, pa sjednem na tramvaj,i na Marindvoru Gordanu nađem živu živcatu, mada znam da je umrla. Još nisam došao sebi od zblanutosti,jer sve je bilo kao na javi, a odnekud se stvoriše Sidranova šćer Miranda, koja radi u briselskoj ambasadi, i njena majka Šahbaza, bivša Sidranova supruga. Pomislio sam da su tu kao svjedoci da se Gordana vratila.

Dugo smo stajali i jamačno nešto pričali, ali ni jednu jednu riječ nisam upamtio.  Ni jednu. Na njihovim licima vidjelo se zaprepaštenje. Gordana je ćutala.

Kazao sam: kao da je manja nego što je bila. “I meni se čini “, rekla je Šahbaza.I tada je Gordana počela da se vidljivo smanjuje. Kad je postala curica sa kikicama, meni do pasa, rekla je: “Idi kupi me paprirne maramice na trafici”. Kad sam se vratio, iz Šahbazinih očiju sam vidio da je Gordane nestalo.

Nakon buđenja, nisam plakao kao obično: prošle su više od četiri godine otkako je nema, dovoljno vremena da shvatim Darinkine riječi: ”suze su za male jade”, jer meni je danas triput teže bez Gordane nego kad je umrla.

Ali sam se budan sjetio da je Miranda, kad je bila mala, jednom rekla ocu: “Ja,tata, nikad neću umrijeti. Biću mala, mala, kao zrno pšenice, ali neću umrijeti”. Sjetio sam se i da je Miranda nekoliko puta ponovila kako njena svijest nikako ne može i neće prihvatiti da je Gordana umrla.

Ali sam se sjetio i Beograđanke Milice Nikolić, esejiste i prevodioca sa ruskog, koja je umrla lani. Pričala je Hatidži Krnjević kako je imala sastanak sa Nadeždom Mandeljštam, suprugom Osipovom, koji je 1937.godine umro u logoru na Kolimi, i posvetila je ostatak svog života jednom jedinom cilju: sačuvati djelo tog pjesnika o kome je Josif Brodski, u izvrsnom eseju, rekao da je najveći ruski pjesnik 20. stoljeća. O životu sa Osipom Nadežda Jakovljevna je napisala knjigu Strah i nada koju sam čitao triput. Dugo su njih dvije pričale, Milica je rekla Hatidiži, “a kad sam otišla od nje, nisam mogla da se sjetim ničega. Ama baš ničega”.

P.S. Moj kum Sekula i njegova prefina Mira poginuli su, prije rata, u saobraćajnoj nesreći. U sudaru, kažu, Sekuli je kaminon glavu odsjekao. Otkako Gordane nema, pozavidio sam im, ne jednom, što su zajedno umrli.

 

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta

 

guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve