za aktuelno.me
piše Marko Vešović
U svakovečernjim šetnjama po Sarajevu često osluškujem jezik: “Bubo! Bubo nad bubama! Živiš ko buba i umrijećeš ko buba!” – čuh sinoć, u ulici Ferhadiji, kako jedan mladić preko ulice dovikuje drugome. Ne bi se reklo da je u tim riječima bilo ičega zloga, prije biti da je su ta dvojica bili prijatelji. I ne bi se reklo da se govor Sarajeva, u ratu i nakon njega, mnogo promijenio. Njegovi žitelji jesu: nekad se desi da prođem od Marindvora do Vijećnice i natrag a da ne sretnem nikoga meni poznatog.
Rođeni Sarajlije s gorčinom kažu da se njihov grad “popapčio“. “Papak“, riječ koja mi nikad nije bilo po ukusu, pogrdan je naziv za onog koji, umjesto da sebe prilagodi gradu, hoće da grad prilagodi sebi. Jedan Sarajlija mi je rekao: “Prije rata je važilo da su papci među nama. Danas važi da smo mi među papcima“.
Ipak, po jeziku koji čujem na ulici takav zaključak nije neizbježan. Neku večer, čuh momka koji se kune: “Sestre mi”. Te dvije riječi, čuo sam ih stotinama puta, meni su najljepša, najdirljivija bosanska zakletva. Sumnjam da je u Crnoj Gori ikad iko zakleo sestrom. I često čujem rečenicu koju su Saralije i meni upućivali: “živio nam sto pet pa opet“.
Crnogorci, koji se sa istom uvjerljivošću i elanom kunu kad lažu i kad zbore istinu, stvorili su bogate zalihe zakletvi, često vrlo poetskih, ali od sviju, po meni, najljepša je ”života mi svačijega”. Posve obične riječi, bez ičeg slikovitog, ali u njima ima nešto dirljivo djetinjasto i zato lirsko.
Ona znači, dakako, zaklinjanje životom svih članova familije, ali u njoj postoji dvosmislica koja je posljedica sažimanja. Jezička sažimanja najčešće vode u dvoznačnost i višeznačnost, stoga i zakletva “života mi svačijega” izaziva primisao da se zaklinješ životom bilo čijim, da je ljudski život kao takav, život svakoga čovjeka, za tebe svetinja kojom jamčiš istinitost svojih tvrdnji. Otud u njoj prizvuk djetinje bezazlenosti i naivnosti, nešto slično kao u onoj narodnoj pjesmi iz Sandžaka:
Dok bjeh mala, molila sam boga,
molila sam Boga za svakoga,
a sad molim Boga za jednoga,
za jednoga crnomanjastoga.
Naše kletve su maštovite, jake, brojne, raznovrsne. I sad čujem razgoropađenu Darinku: „Svitnulo u vas! Munja vi oči spržila! Od strijele ne skočili! Zmija ve zapunula!“ Dugo nijesam znao šta znači “zapunuti” dok nisam, više ne znam gdje, pročitao da se radi o dvostrukom ujedu zmije na istome mjestu.
A ovako je klela socijalističke siledžije: “Stigle ig suze sirotinjske. Od Boga platili. Od njih ni kukalo ni pjevalo. Paski im duša ispadala. Kukala ig majka na obojke!” Ovo je za meme najjača od sviju crnogorskih kletvi, a njenoj poetskoj snazi doprinosi i dvosmislica: kuka li majka nad sinom pretvorenim u obojke mesa, ili možda obojci znače prazno odijelo? U kojem nema vlasnika? Jer strašnije je od svega prazan grob sinovski.
Jeste, ako je suditi po njihovoj maštovitosti, na kletve su Crnogorci trošili priličan komad svoga ne malog jezičkog talenta, a zar bi i moglo biti drukčije u “besudnoj zemlji”? Sveti Petar Cetinjski, kako je poznato, nije raspolagao nikakvim bičem kojom bi “stoku jednu grdnu” ugnao u red, pa je pomoću kletvi, od kojih se često ježite (da Bog na bezdušnike pusti «žestoku ljudsku gubu i živinu, da ih guba zgrči a živina grize»!), pokušavao da iziđe na kraj sa zlom crnogorskim, o čemu izvrsno govori Zogović u eseju O plemenu u ‘Gorskom vijencu’ i tim povodom. Petar je, po meni, jedini crnogorski svetac koji je taj status posve zalužio. Svojim mukama.
U društvu gdje još nije bilo nikakve «prinudne sile, gdje je vršenje bilo kakvih opštih obaveza zavisilo od volje plemena, bratstava, pa čak i pojedinca, a istorijska situacija bila je vrlo dugo takva da je od međuplemenskih dogovora i saveza zavisila i ‘voljnost’ (sloboda – M.V.) i sam opstanak svakog plemena pojedinačno i svih plemena skupa – zakletva i kletva morale su dobiti veliki značaj i primjenu.
One su bile mjesto ‘starješinske vlasti’ i igrale su ulogu sličnu onoj koju je u crnogorskom, plemenskom društvu krvne osvete i krvnog umira imala ustanova kumstva», što je podsticalo «njihov ‘literarni razvitak’, stvaranje i usavršavanje izvjesnih stalnih, istih ili sličnih osnovnih obrazaca, motiva i figura u njima».Zajednička religija, apokrifna usmena poetska tradicija i «zajednička crkva koja se mnogo zalagala baš oko plemenskih sporazuma i saveza, a i sama se, nastavljajući u tome i srednjevjekovnu tradiciju, služila zaklinjanjem i prokletstvom, – takođe su uticale na primjenu, razvitak i oblik crnogorske zakletve i kletve kao društvene pojave i kao ‘teksta'».
Nije onda čudo što su naše kletve, nekad, naprosto, strašni sud. Moj djed Simeun Pavlov, kad se razgnjevi, ovako je ukućane kleo: “Dabogda vas guba jela, a cio svijet oko vas skako zdravo i veselo!” Unosio je varijacije u ovu kletvu, ali nisam danas u stanju da ih prizovem u onom izbrušenom, originalnom obliku, otprilike nešto kao: “dabogda vam bilo… (ne znam već šta), a cio svijet dolazio da se nagleda vašije rana”.
Darinka, koja je naslijedila huju Simeunovu, govorila nam je: «Prokočilo vas dabogda!» Zvučalo je strašno, ali dugo nijesam znao šta uistinu znači ta riječ kojoj je srednji rod (kao u iskazima: «diglo ga u vojsku», «ukralo mu vola» ) pojačavao zagonetnost, pa dakle i snagu. Tek nedavno mi je, takoreći samo od sebe, sinulo da je taj glagol izveden od imenice »kolac»! To jest: prokolčilo vas! Darinka, dakako, nije mozgala o etimologiji, niti slutila da riječi pamte stoput više nego što i sanjamo.
Kad nije ljuta nego više kune od adeta, govorila je: «Strijela vi nos ponijela!“ U ovoj kletvi ima mrva humora, bar je meni tako zvučalo, valjda zato što je posezala za njom da nas zastraši kad nije bila raspoložena da nam «da što nam niko uzet neće». Sad znam da je ta kletva bila teža nego što mi se činilo: sjetite se šta je nos, kao simbol, značio u crnogorskoj kulturi. «Nećete, paripi“, govorila je,nećete, uždivenici, nećete mi, ko što ste pregli, otkinut nos između očiju dokle smo živi ja i ovi moj ofuk!» Treba li napominjati da je ofuk, u njenoj ruci, vazda bio stotinu puta življi od nje, Darinke Simeunove?
Najčešće upotrebljavala kletvu: “Modri ve udarac udario”, ili: “modra ve strijela promodrila!” U djetinjstvu nijesam znao šta je taj «modri udarac» i “modra strijela» – mislio sam da je to munja ili grom. Možda i jeste. Jer je posezala i za kletvom: “Strijela ve s neba šinula”.
Kad sam odrastao, nisam se pitao šta su ti modri udarci i strijele, dovoljno mi je bilo što te slike posjeduju veliku snagu i dokazuju izuzetnu smjelost mašte. Jer zamislite udarac u boji! Neka vrsta sinestezije: prisiljava nas da vidimo udarac koji, inače, možeš osjetiti tijelom, ili čuti. Takve slike navikli smo da susrećemo u poeziji, pogotovo u modernoj, ali ne i u živom govoru.
A kad smo dvorili moga đeda Simeuna, koji je u stotoj godini života umro od srca, gledajući modroljubičastu boju na njegovim obrazima, na ušima i oko ušiju, sjetio sam se majčinog “modrog udarca”. Možda je to to? – pomislio sam. Možda je to taj “modri udarac”?
Za vrijeme opsade Sarajeva, pričao mi je poznanik: kad je srpska granata napravila pokolj među djecom na Bistriku, jedan sarajevski Crnogorac, stariji čovjek i k tome Titov partizan, ovako je kleo Karadžića:
“Radovane, dabogda se raspado od živih rana, i probo od svačega što god je na svijetu, a ni u čemu ne mogo lijeka naći.Ni ti ni tvoje praunuče”.
Nikad nijesam čuo raskošniju i barokniju kletvu. Ovaj iskaz koji, kao i završna kletva serdara Vukote iz Gorskog vijenca, provaljuje granicu sadašnjosti i zlo želi i praunučetu Karadžićevu, mogao je, reklo bi se, izići isključivo iz usta crnogorskih.
I iz mene su, u ratu, jednom provalile kletve, ali nisam kleo Karadžića: i prije rata sam znao kakav je nesoj, a Darinka je govorila da nesoje ne valja kleti, jer “njima od našije kletvi kika raste”, nego im treba “tuć i mjesto đe sjede”. Kleo sam Nikolu Koljevića koji je, do rata, bio jedan od tri moja najbolja prijatelja. Umrijeću a neću shvatiti: kako se iz Nikole kakvog sam znao prije no što je postao memorandumski Srbin, iskljukuljio mali nacistički gad?
Jednom nas je Karadžićeva artiljerija 36 sati držala u podrumu i, negdje pred kraj kanonade, kad su granate bile najgušće, odjednom je provalio iz mene Netko Drugi. Držao sam u zagrljaju svoju kćerkicu, osjećao kako su mi prerijetke ruke da bih je mogao odsvuda zaštititi, i kleo: “Nikola, daboga ti sve gorjelo, osim krsne svijeće”. Itakodalje. Zaželio sam mu čak i da proba pečeno meso od svog sina Srđana. Što je bila, kasnije sam shvatio, parafraza serdar Vukotine kletve:”Svoju đecu na nj pečenu ijo”. Šta ćeš, Rašovi projektili bijahu posve razbudili onih pet posto Crnogorca u meni.
A jednom kletvom koju sam u ratu smislio na licu mjesta,tačnije omakla
mi se neznam kako,i sad se ponosim. U zimu 1993. godine je, u Sarajevu lišenom grijanja, nekad znalo biti i minus dvadeset stepeni. Zaustavila me jednom na ulici nepoznata žena: ”Ovo, profesore, jelde, paljanski šekspirolog hoće na nama, Saralijama, da se osveti za bijelu smrt svoga sina Đorđa u Alpama?”
Uzvratio sam: “Daboga Nikola Koljević umirao trinaest ljeta i jeseni i zima i proljeća, i to svakoga dana i sata i minuta!” Čista lirika, zar ne? Ovdje je crnogorski samo temelj, a zgrada je osebujno djelo individualnog talenta. Najviše volim ovakve svoje stihove: kad se u njima osjeća prisustvo tradicije,ali je ni u čemu ne oponašaju. Tradicija je tu pomoć da uzletim više nego što mogu vlastitim krilima. Nisam suviše često bio pjesničina kao u ovoj kletvi. Onih pet procenata Crnogorca u meni svagda me činilo boljim kao čovjeka i pjesnika. Nekad sam govorio da toliko možeš biti Crnogorac nekažnjeno,a danas znam da je to i blagosloveno.
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje obajavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta.