za aktuelno.me
piše Marko Vešović
Esma Hadžiselimović : Dragi Marko, vjerovatno ste već čuli za Omerovu smrt, ali sam željela da vam to i lično saopštim. Vi i Omer ste dugo i lijepo saradjivali prenoseći vašu i poeziju drugih pjesnika iz jednog jezika u drugi. Omer je beskrajno uživao u tome. U ime moje i naših kćerki, želim da vam se zahvalim na beskrajnim satima kreativnog druženja na daljinu. Znam da je to Omeru puno značilo.
Ovo je tužna godina i za vas i za mene. Ja zaista ne znam kako se nastavlja ‘život u jednini’ poslije skoro 45 godina zajedničkog življenja. Želim vama i vašoj kćerci sve najbolje.
Marko:: Draga moja, idu mi same suze dok ovo pišem, jer nisam znao da je Omer umro, i vjerovao sam, ako ništa drugo, da će se raku opirati duže, ali svi pravi ljudi koje znam ekspresno napuštaju ovaj svijet da bude širi nitkovima. Kad mi Ivana dođe iz Zagreba, puna mi kuća i puna duša, a kad ode, vraćam se u pustinju. Bukvalnu. Nema utjehe ni za tebe ni za mene, jer samo mi znamo koga smo izgubili. A ova pjesma koju sam napravio prema Omerovoj priči neka ti bude kao od brata sestri.
SMRT ĐORĐA KARANIKOLASA
Malo sam čime, u predratnom životu, / Bio toliko iznenađen, u stvari poražen, /Kao Đorđevom smrću. Bio sam u Americi. / Sjećam se tri tenora, onih što su se proslavili /Na fudbalskom prvenstvu: do u beskraj sam ih slušao. / Sjećam se cvijeća u prozoru, nalik onom što cvjeta / U januaru. I odjednom nestao Đorđe kao mjehur / Sapunice. A u meni prazno kao u prodavnici / Kroz koju su prohujali branitelji Sarajeva.
Bio je stariji od nas desetak godina. / Radio u Feroelektru. Jedan od direktora. Ali je čeznuo / Za oduškom van tog okruženja, daleko od ljudi / S kojim se uglavnom družio. Ginuo za umjetnošću, / Za čitanjem. Volio muziku, išao na koncerte, u operu. / Roditelji mu Grci koji su došli u Sarajevo prije / Onoga rata. Otac, vlasnik pilana, Đorđa je kao dječaka / Slao ljeti po bosanskim planinama da rmba s radnicima / Uobičajeni odgoj gazdinske djece koji je, izgleda, / Iz današnje Grčke nestao.
Išli smo često na porodične izlete. Na koncerte. / Na putovanja. Jednom u Grčku, na Tasos. Gdje mi je / Pokazao selo odakle su njegovi porijeklom, i groblje / Sa kostima odloženim u šupi, kao u Audenovoj pjesmi, / Onoj čijeg se prevoda ti i ja nećemo stiditi nikad. / Sahrani se čovjek, ali zbog štednje zemljišta, kosti se / Vade nakon godinu-dvije i stavljaju se na raf. / Kao da smrti istekne rok važenja. Sjećam se kukuruznih / Polja uz more, gustog borja u planinskoj jezgri otoka, / I priče o komšiji, ne pamtim ime, bio je neženja, / Pa skuha pijevca, i sa uzvišenja saziva društvo /”Da mu ga pomognu pojesti”.
Pamtim i grčki mjesec. / Nigdje više nisam vidio takav. I danas mi se čini da ga se/ Može vidjeti samo iz Grčke.
U početku, Đorđe mi je bio pomalo snob i lažnjak. / Takvog su ga vidjeli i nekolicina mojih jarana, /Malo podsmješljivo, pa i bosanski posprdno. / Ali mene, provincijalca iz klasične muslimanske / Porodice i kokuza po definiciji, opčinjavalo je, / Bar podsvjesno, Đorđevo građansko porijeklo / I način života. Bogat, vazda po inostranstvu, / Donosi poklone, priča o jelima i pilima za koje nikada / Nisi ni čuo, kamoli okusio. Stanovao je na Obali, / Nekoliko metara od Principovog mosta. Stan im / Ogroman, starinski, pun slika.
Ubrzo sam vidio da je Đorđe / Izuzetan, i ko suncokret u bašči, od svega u njoj drukčiji, / Tačnije, izdvojen. Nagodan u svemu, otvoren i širok, / Pomalo kao Mešin Hasan. Od onih koji u ispunjenju / Tuđih želja nalaze sebe. Odličan za putovanja / I duže zajedničke boravke, gdje se ljudi testiraju, / Vrstan pričalac,znalac svega i svačega, / Sa mnogim modricama iz doba Izgradnje i hajki / Na ljude: kosa mu, kao onom Bajronovom junaku, / Osijedila za noć kad ga je SUP optužio / Za privredni kriminal. Druženje i prijateljstvo s njim, / Otvorilo mi je, kako bi se to reklo, nove svjetove.
Umro je iznenadno 1990. kad sam bio / Na Fulbrajtovoj stipendiji. Bilo mi neshvatljivo: / Nema više Đorđa! Kako je to moguće? To je skoro / Kao kad bi ti rekli: nema Trebevića. Đorđe umro? / On koji je putovao svijetom kao oblak /Koji nebom plovi da bi se u svim vodama mogao / Oglednuti. Bio je pravičovjek, a takvi su rijetki / Kao nesreće u željezničkom prometu, što rekao /Jedan moj prijatelj. Moj otac bi kazao: sudbina. / A ja dodajem: koja nam se fernandelovski kezi. / I zašto je Đorđe bio pravi? Ni za što. Onako. / I zašto sujedni pravi, a drugi ne? To mi je objasnio / Umberto Saba: ljudi su kao mjehuri sapunice – / Jedan uzleti, drugi ne. Nikad mi nije iz glave iselio. / Nešto u meni nije dalo da ga zaboravim sasvim. / Voli da mi dođe u noćima kad ne mogu da zaspim. /A kada ga se sjetim, isto kao kad ti se pričuju / Zrikavci u januaru.
Beskrajno sam tužan i zato što Omer nije stigao da pročita fajl koji ti šaljem. U njemu sve pjesme koje sam označio plavim, završili smo, napravili konačnu verziju. a pjesme koje su označene crnim preveo sam ja, i trebalo je da Omer unese ispravke. Sad ne znam šta s njima. Potraži u njegovu kompjuteru taj fajl i vidi da možda nije štogod uradio? Evo još jedna moja pjesma.
DOK SAM PREVODIO S ENGLESKOG S OMEROM
- Dok sam prevodio s engleskog s Omerom
Činilo mi se kašto
Da sam prešao na ti sa Homerom,
Čak da podruku koračamo baštom
Što cvate gdje su jaseni, iz šume
Zavičajne, znali
Ljepše nego krila anđelska da šume
Iznad svakog međutim i ali.
A kašto bijah onaj što zanesen
Svirao na violini je
Dok katastrofe svu su jesen
Javljale aviolinije.
I phanuo je i hljebom i vinom
nebeski svod i nevinom i vinom.
2. Praviti prepjev – najsmjerniji način
Da nečijoj se veličini diviš.
Tad i sunčev izgrjev najčešće ti znači
Poziv posredstvom drugoga da živiš.
Potrebna za to strpljivost je jaka.
Gotovo slijepa.
Isto kao kada rukama se hvata
Potočna pastrmka koja ti iz šaka
Isklizne začas. Naposljetku,
Ispadne da si pobješnjela hata
Zauzdavao ispod repa.
Tri promašaja po svakome metku.
Ne. To su plotuni drvenih pušaka!
I, nadnesen nad svršenim poslom,
Mijenjao bi se, očajan, sa oslom.
Jer uhvaćeni svi smislovi, poput
Rukopisa na kiši, razliti su.
A svekoliki ti besmisao
Tvojih zanosa jasan biva kao
Divokoza na klisu.
Kazao si svakom popu bob
A pop svakom bobu,
I nitko neće izbjeći tu kob.
Tri promašaja po svakome retku.
Nema radosti ni u izuzetku.
Studeno ko da plovi se po Obu.
Ali, ko munja iz pepela, sine
Ona misao koja, sred nigdine,
U nebesa je znala da te vine:
Po naški reći bar trun tajne njine,
A potom može, kiseli sine,
Spokojnije i da se premine.
Esma: Skoro sam naivno danas pomislila da sam prolila svaku suzu i da ih više i nema, te da je bol dovoljno otupjela da mogu ponovo funkcionisati kao prividno normalna osoba. A evo me sad, čitam tvoje poruke i suza suzu stiže.
Pogledaću u njegovom kompjuteru, moguće da je radio na vaših osam pjesnika, pa ću poslati sve što nađem. A možda on nastavlja i dalje da radi, jer svaki put kad mi se pogled ukrade u pravcu njegova stola, vidim pognuta ledja. A nekad čujem i glas i kuckanje tipki na kompjuteru. Ne znam je li se to samo meni dešava, ili to svi koji izgube nekog dragog i specijalnog ne mogu da ga puste.
Hvala bogu za naše kćerke. I kod mene je isto, kad dodju, sunce zasija, kad odu, tuga i tišina. Javiću se sutra nakon sto potražim taj fajl, kod nas je sada noć. Hvala, Marko, još jednom na toplim riječima i pjesmi o Djordju i Omeru.
Marko: Ja još čujem Gordanu kad povremeno kašne. Znam da je to neki drugi zvuk, a znam i da je to kašalj bolesnika od raka.
P.S. Jednom, poslao ja mejlom Omeru u Čikago hrpu urimovanih prevoda, Esma ih pročitala, pa ga pita: Imate li vi šta veselije prevoditi? Nasmijao sam se. Da je živ, danas bih mu rekao: veselje je za naše dušmane.