za aktuelno.me
piše Marko Vešović
1.Filosof iz nadoblačja Za Novu godinu Srbima se blagoizvolio obratiti Dragan David Dabić: govorio je sa 2. 552 metra iznad činjenica, kao iz aviona odakle se najbolje ne vide njegovi zločini. Njegova preživanja, jer mu jedino to ostaje, čitao sam dijagonalno i jednom promrndžao: “Laj, kučko sa sindžira, laj!”
Dabić nastupa kao vlasnik “cele istine” kojom opasno prijeti dušmanima Srba. Ne kaže okle mu cela, na kojem buvljaku ju je pokupio, ali s njom se ćuti neumiješan u svoje zločine, jer velika vrlina montenegrinjske bestidnosti je u tome što im omogućuje da danas nemaju ništa sa onim što su činili juče. Sitnica će biti Dabićevi zločini kad se objelodani cela istina o ratu u BiH. A meni je i danas žao što neće biti “obješen o uže dok ne nastupi smrt”, kako bi rekao Ranko Marinković. I što djeca neće dolaziti da mu zavrte konopac, da citiram jedan svoj stih. No, ko zna, možda je bolje ovako: u zatvoru će imati dovoljno vremena da natenane analizira đe je pogriješio. Ja ću mu reći đe:
Prekoračio je službena ovlaštenja, postao natčovjek koji odlučuje ko je za jamu, a ko će živjeti.
Šavnički filosof iz nadoblačja vidi celu istinu, nudi nam njen kozmički snimak. “A s Jupitera gledano, na zemlji kao uvijek: ratovi ne mogu mijenjati obrise kontinenata”, kaže jedan američki pjesnik. I sjetih se dr Bora Đukanovića koji je dvadeset godina sa Dabićem radio na Koševu, ordinacija do ordinacije. Za posljednjeg njinog susreta, Dabić mu je rekao: ”Hajde, bolan, s nama. Ovim Muslimanima, i kad bi digao džamiju, ostaćeš Vlah”. Boro je ćutao, jer su jednom drugom zauvijek rekli sve što su imali.
Kad je Dabić dospio u Hag, rekao sam ne sjećam se kojem novinaru: pravi čovek na pravome mestu, a Boro mi je kazao: “Ja mogu umrijeti preksjutra, ili za tri godine, ko to može znati, a Radovan može živjeti devedeset”. ”I hoće. Moja majka je govorila: nesoji dugovjeki. Vojvoda Momčilo Đujuć živio je devedeset i kusur, a nikad nije ni kašnuo. Bar ne da ljudi pamte”. “Radovan zna da će umrijeti u zatvoru, a ja kao slobodan čovjek, i u tom je moja prednost nad njim”. Dabić će živjeti devet banki, Boro je umro prije osam godina, što nije odbilo ni perke cijeloj istini koju sam tada čuo iz njegovih usta. No ko zna, možda će Dabić, zbog lijepog ponašanja, biti oslobođen kad odleži dvije trećine doživotne? Ne bi me čudilo. A kad te više ništa ne čudi, kaže jedan moj književni junak, to znači da ljudi ispunili tvoja najgora očekivanja.
Cela istina, rečeno Dabićevom ekavicom, najbolje se vidi kad prošetate Banjom Lukom: „Svakog jutra ja i moja drugarica Jelena, koja živi u ulici Momira Nikolića (osuđen na 20 godina zatvora), zajedno idemo u školu „Biljana Plavšić“ (osuđena na 11 godina zatvora). Ja živim u ulici „Stanislava Galića“ broj 92 (osuđen na doživotni zatvor). Da bismo stigli do škole treba da pređemo Trg „Radoslav Krstić“ (osuđen na 35 godina zatvora) i park „Ljubomir Borovčanin“ (osuđen na 17 godina zatvora). Ja i moji drugari smo odlični đaci i želimo da upišemo Gimnaziju „Momčilo Krajišnik“ (osuđen na 20 godina zatvora)… Nakon škole idemo na trening, ritmičku gimnastiku u klubu „Duško Tadić“ (osuđen na 20 godina zatvora). Mi smo šampioni Republike Srpske i vicešampioni velike Srbije. Naravno, biće nam mnogo bolje kada se izgradi Sportski kompleks „Ratka Mladića“. Takođe sam član posmatrača „Radoslav Brđanin“ (osuđen na 30 godina zatvora). Ovo je naš svakodnevni život.“
Ovo je skinuo sa fejzbuka i na Peščaniku sažeto komentirao Veton Surroi.
Ali meni nešto fali. Da bi bila na okupu sva gospoda redom, kako bi rekli guslari, nedostaje rečenica: “Sinoć smo bili na književnoj večeri u studentskom domu ‘Dr Radovan Karadžić’ (osuđen na doživotni zatvor)”. Valjda u dane kad je ovaj tekst nastao, Dabiću još nije bila izrečena konačna presuda.
Dabić se fali svojim predratnim prijateljstvima s Muslimanima, tvrdi da mu je čak dobavljač hrane bio Musliman. U prijatelje mu se ne bih miješao, kao on u moje, jer ih je ubijao, ali znam da je i Nikolica Koljević među Muslimanima imao mnogo prijatelja, a dobavljač duhana – pušio je motane cigare – bio mu je Musliman iz Hercegovine. Kad je Muhamedu Deliloviću umro otac, Koljević je autom došao pred Begovu džamiju i rekao: “Hamo, koga treba da vozim do groblja?” Na tu dženazu Marko Darin nije došao, niti je Hamo to od njega očekivao, što nije bilo smetnja da smo kumovi.
Jednom, kad sam sjedio kod Dabićevih, ušla je Ljlja i rekla : “Radovane, dolazi meso iz Mitrovice”. Nije rekla Sremska, znam da ima još jedna, ne i kako je danas zovu, ali teško da je i u jednoj od dvije Mitrovice nafatao Muslimana da ga snabdijeva svinjskim mesom. To mora da je bio Srbin, valjda rod Ljiljin, s obzirom na živu vagu koju su imale Dabićeva kućna aždaha, sestra joj Ljubica i majka kojoj ne pamtim ime, a čini mi se da je bila Sremica. Za njinu kilažu genetski krivac je, očito, i svinjetina. U Vojvodini, gdje su obje Mitrovice, vele: “Lep i debô”.U poluistine,koje su cele laži, Dabić se kune kao ja u poeziju Josifa Brodskog.
- Haiku Sanjao sam Svetoga Geogrija koji koplje umače u usta aždaje, kao pero u mastionicu, kako reče Brodski. Došao da uveliča četnički dernek u Rogatici. Prolaze ženske u bijelim hlačama, a ja kažem: «Ništa na svijetu nije bjelje od hlača na ženskom pozađu». Sveti Đoka žmuri da ga ne sablazne obline, pa kaže: «Zar je moguće, kad vidiš zgodnu mačku, da nemaš drugih misli do da je opališ?» «Opće usvojeno je mišljenje da nemaš», velim.“E svašta“, veli Sveti Đolenzi.
Četnikulje pjevaju crnogorsku pjesmu: «Oči moje graoraste što nekoga ostaraste», četnici skaču u oru, svaki poklopljen crnogorskom kapom, a ja kažem svetom Đoletu: «Ispravna je, dakle, moja tvrdnja da su Srbi postali od Crnogoraca». Sveti Đokašin ništa, samo se smiješi. Odjednom, dođe mi primalen, ne viši od fočanskoga fuzbalera Velibora Ostojića; na glavi se i njemu obrete crnogorska kapa, na prsima mu majica s Radovanom Karadžićem koji nije ime i prezime osobe već metafora uspjeha na crnogorski način.
U mladosti je uspješno policiji potkazivao svoje prijatelje, još uspješnije varao suprugu i lagao bolje nego što Novak Đoković igra tenis. U ratu je bio Istrebljivač i u tom zvaniju djelovao s osobitim uspjehom koji je danas poznat našoj planeti. Kako je bivao vještiji u toj raboti, s lica mu se čitalo sve više ponosa, kao s lica domaćice koja sve okretnije rukuje šivaćom mašinom. Iza rata se deset godina uspješno krio od SFOR-a, što je po mišljenju stručnjaka zaista velika stvar. A možda ga nisu ni tražili.
Kad mi pokaza majicu s Dabićem, a ispod piše NOŽ ŽICA SREBRENICA, viknuo sam: «Šta ti je to, prekuko?» Potom se probudim. I mislim: Republika Srpska je poema koju je Rašo spevao granatom, kuršumom, nožem i žicom, ne tek bodljikavom, već i žicom za davljenje koja ni u miru, kao nastavku rata drugim sredstvima, ne prestaje nadahnjivati bisere istrebljivačke lirike.
“Nož, žica, Srebrenica“ genijalna je minijatura, pomalo haiku u kojem jezik, sveden na gole imenice, govori o nepodnošljivoj lakoći ubijanja, a spjevao ga je majstor koji je računskom radnjom sabiranja: nož+žica+Srebrenica celu istinu o Srpskoj obasjao jako kao logorskim reflektorom. Morao je dobro zavrijeti, nisu šala 750 000 nesrba koje su vitezi četnički očistili etnički.
Rima žica-Srebrenica omogućuje da, iza lapidarnog hvalospjeva genocidu –
ljudožderski lapidarnog, dodao bi Krleža – čuješ eho poskočice: “Op, žica, žica, žica drma mi se kabanica!“Ukratko: ko kolje, zlo ne misli. Ukratko: kad četnik pristupi genocidu, to podsjeća na kolce, moravac ili kukunješ, a kad bi mi rekli da je to bilo oro ne bih se čudio jer su se Crnogorci u prošlom ratu blistavo potvrdili kao srpsko cveće. Oćemo li, sveti Georgije, opet na četničke orgije?
Mitropolit Amfi povodom smrti Dabićeve roditeljke reče: »majka Jovanka se danas upisuje među majke besmrtnike. Ona je svoj porod naučila da nema ničeg svetijeg od vere i služenja čistog obraza bogu«. Na sreću, Crna Gora više nije obavezna vjerovati u srpskog Boga s Dražinom očalama, šubarom i bradom. A meni će, dok ne zamaknem u grob, zavičaj služiti da umačem pero u njegovo crnilo, kao Josifov sveti Đorđe koplje u usta aždaje.
- Ale Trnovac Iz rata se sjećam tek sitnica: pojma nemam ko u meni pamti umjesto mene, ali moju putinju uuvećava. Mada nije šala Ale Trnovac , to jest Vedad Spahić, danas profesor Filozofskog fakuteta u Tuzli, koji je u listu Zmaj od Bosne rekao je: ” Svaki Musliman treba da ima svog Srbina za kojeg se mora zavjetovati da ga pogubi ”.
Dobro mu je ovo: „mora se zavjetovati“ mržnja kao kategorički imperativ. Prije rata i kršteni i nekršteni govorili su: “mora se umrijet i ić vojsku“. Ale je dodao mržnju i napravio trolist, možda iz etstetskih razloga. Još mu bolje je: ”da ga pogubi”. Prezent mjesto futura ”da će ga pogubiti”, kako je trebalo napisati, svjedoči o nestrpljenju koje požuruje budućnost, već je vidi kao sadašnjost.
I posudio iz junačke poezije glagol pogubiti da podari mrvu dostojanstva raboti koju predlaže sunarodnicima: u epici pogubiti nekog možeš samo na megdanu. Kao svi nacoši, Ale uljepšava zlo u svom narodu. Jer, ako je vjerovati Džemaludinu Latiću, Bošnjaci „ne umiju da mrze“. Islam to ne dopušta. Ako im se pak omakne da pođahkad pođešto srpsko prikolju, to se zove pogubljenje. Po Vedadu Spahiću, netko mora platiti Dabićeve zločine.
A šta znači „imati svog Srbina”? U ratu sam slušao bošnjačke priče šta su im radili Srbi s kojim su bili veliki prijatelji. Jedan je rekao: “Imali smo svoj sto u kafani. Kad je trebalo mi da dođemo, tu nije mogao sjesti drugi”. Spahić je za osvetu ravnom mjerom: zub za zub, oko za oko. Mržnja mu je vrlo slojevita.
Specijalni izvještač Komisije UN za ljudska prava Tadeuš Mazovjecki u izvještaju iz 1993. veli: “Veoma je uznemirujuća činjenica da se novine Zmaj od Bosne, u čijim se člancima očito podupre mržnja prema Srbima, slobodno prodaju u Tuzli“, potom Spahićevu rečenicu navodi kao primjer širenja mržnje. I cela je istina da se skoro kompletna redakcija Zmaja od Bosne iza rata skrasila na Filozofskom fakultetu u Tuzli, kako su pisali Dani. Jah.
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta.