Za aktuelno.me

Piše: Marko Vešović

Svetlanu Broz, humanistkinju i po, i Slobodana Pejovića, hrecegnovsku majku Terezu s pendrekom, namrtvo sam zaboravio: dobili su od mene što im niko uzeti neće i prestali da postoje. Jer pun mi je šešir onog najgoreg u Sarajevu i Montenegru, a i Ceca i Sloba su imena za najgore. Ali Andre Žid veli da je sve već rečeno, a pošto ne sluša niko, treba ponavljati. Uz to, danas čitatelj, u potopu informacija, zaboravi što je nakjuče znao, pa ću mu osvježiti pamćenje.

Na 62. strani knjige Anatomija jedne hajke Šeki Radončić kaže: “Da bi se bolje razumjela hajka u kojoj sam proglašen agentom režima, potrebno je, nakratko, vratiti se u februar 2010. Tada je nevladina organizacija ’Gariwo’ iz Sarajeva, na prijedlog Esada Kočana, Milana Popovića i Šerba Rastodera, dodijelila nagradu za građansku hrabrost Slobodanu Pejoviću. Vlasnica te organizacije je Titova unuka Svjetlana Broz, najpoznatija po tome što je njen sin Ivan Golubović u ’Slobodnoj  Bosni’ o njoj kazao: ’moja majka je nemoralna humanitarka’”. Ceca je poznata i po Belom dvoru koji je kod Sarajeva digla parama namlaćenim ratom protiv rata u BiH koji je 1995. završen, a Ćosićeva i Koštuničina jaranica je, u godini Nato bombardovanja, dopercala k nama da se bije protiv Miloševića i njegovim žrtvama objasni šta im se desilo.

Njen sin Ivan u Slobodnoj Bosni je rekao:“Moja majka je veliki postratni profiter i bogati se na nesreći velikog broja ljudi u BiH. Prosipa im naknadnu pamet kako do rata nije trebalo da dođe. Možda ljudi u BiH to ne vide, jer ona, kao veliki manipulator, ume to da sakrije. Ona je vekom manipulacijom rešila sve svoje probleme i finansijski se zbrinula za čitav život… To što ona radi je toliko podmuklo i beskrupulozno“. Bosanski bravi očarani su što ta ajkula njinu u ratu prosutu krv pretvara u zlato, i nek je pretvara kad joj može biti.

Na dodjeli nagrade, Ceca je istakla da je Pejović, tokom ratnog zločina deportacija u “kojem je ubijeno, kako je otkrio novinar i  publicista Šeki Radončić, najmanje 85 Bošnjaka, rizikujući svoj život, 1992. spasio trojicu Bošnjaka”. Laž da je rizikovao život ne čudi od Cece koja spada u jednu od 34 podvrste muhe ce-ce: hrani se ljudskom krvlju i otrovom uspavljuje savjest i istinu, te ne čudi što beha blećci pred njom padaju u sevdah: ima đedove oči! Ceca Broz je ranije nagradu Gariwo dala dvojici koji su dali svoje živote,Srđanu

Aleksiću i Esadu Aliću, i bila je prisiljena slagati da je Pejović “rizikovao svoj život”, ako već nije poginuo u lovu na bošnjačke izbjeglice. Nakon četiri emitovanja Šekijeva filma Heroj našeg doba samo četnicima iz Vesti i Monitora, danas Amfijevim udarnicma, nije jasno da je Cecina nagrada bila nagrda ljudskog morala i pameti. Ismetu Đuheriću, koji je ratovao za Karadžića , Ceca je dala titulu dobri ljud u zlu vremenu, a Pejovića koji je Bošnjake lovio kao Jevreje nagradila za hrabrost.

Slavljenik je rekao: ”Moje je da dovršim započetu misiju da sudska pravda dostigne sve one koji su okrvavili ruke, da ih žigoše i kazni, kako se to nikada više ne bi ponovilo.“ Taj pandur se osjećao misionarski, a njegova faca, ozbiljna ko krompir, riječi “misija” davala primjesu teološkog smisla: poslanje. Hapsitelj bošnjačkih izbjeglica Pejović latio se teške misije koju će morati da dovrši kako bi onemogućio da ikad više Slobodan Pejović po Crnoj Gori lovi muslimanske izbjeglice koje su slali Rašu pod nož. Teško da ovakva sprdnja od države kao što je Montenegro postoji pod nebom: Bošnjaci Kočan i Rastoder hapsitelja Bošnjaka predlažu za prvaka u čojstvu i junaštvu.

Pejović  je misiju ”dovršio” tako što na sudu nije lanuo ni jednu protiv optuženih ni protiv naredbodavaca, osim protiv mrtvog Damjana Turkovića i još mrtvijeg Pavla Bulatovića. Hapsitelj Bošnjaka neće biti kažnjen, a Šeki se može tješiti tim što je Pejovića, ko goveče u vesternima, žigosao u Heroju našeg doba, stoga se možemo nadati da se Pejović u Crnoj  Gori više neće ponoviti, mada se ojimo da hoće, jer takav je ovdje protokol istorije.

U knjizi Anatomija jedne hajke Ceca je opevana  kao jedan od viđenijih učesnika u hajci na Šekija i Marka, ali, umjesto da prepričavam Šekija, poslužiću se našom knjigom Miško Kesedžija i njegove bize.  Četnik Risto Koprivica prevrtao se u grobu od udvoričkog intervuja koji je njegov sin Veseljko za Monitor napravio sa Cecom. Na pitanje: “Često vas napadaju i u medijima?“, odvratila je: Volela bih u medijima da nađem konstruktivne napade na moj rad, koji bi mi pomogli da on bude još svrsishodniji, ali umesto toga sam do sada, nažalost, nailazila samo na jeftine i prostačke istupe, ponekad i onih koji sami sebe nazivaju čak i književnicima, a ne libe se teških laži i izmišljotina. Ali, to više govori o njima nego o meni…”

I Joža je preferirao konstruktivne napade.  Ceca koja na ljudskoj krvi maznula lovu i digla Beli dvor opasan zidovima tri metra visokim, nije prostakuša već Marko koji je s Bošnjacima dijelio nesreću i o njoj napisao pet knjiga, ali one su pičkin dim u poredbi s Cecinom Dobri ljudi u zlu vremenu, gdje jednači žrtve i dželate, i uz to broji me u one “koji sami sebe nazivaju čak i književnicima“: kad se penzionirala, postala je ekspert za književnost, jer đed joj je mašinbravar koji je “samozvanim književnicima“ zvao one koji mu nisu pojali ode.

U Novom Sadu vaktile je dramatizovan roman Kad su cvetale tikve i Tita pozvali na premijeru. U toj drami Suljo Jažić, batinaš koga i ja pamtim, na ulici deveta bitangu i kaže: “Ti da jebeš mater predsjedniku Republike!“ Suljo nije bio prvi ni zadnji milicajac koji je ljude lemao pod optužbom da su Titi psovali majku, ali mašinbravar je kazao: “koja je tikva ovo pisala?“ i, uvrijeđen je napustio predstavu koja je potom zabranjena.

Cecin epitet “konstruktivan“ budi žal za socijalizmom gdje je sve bilo toliko  “konstruktivno“ da je morao otići u majčinu, a “konstruktivnih napada“ ima samo u Cecinoj glavi, jer ako je napad, nije konstruktivan, ako je konstruktivan, nije napad. Moj napad na Cecu destrukcija je laži moguće samo u državi koja se pravi da postoji mada je u Dejtonu destruirana. Da ima te države koju sam perom branio i ja, pitanje je bi li me Ceca mogla brojiti u “one koji sami sebe nazivaju čak i književnicima”, a pošto sam izgubio rat, i prirodno je što me prezire Titino unuče koje je dobilo rat kad je 1999. došlo  u BiH da zgrće pare objašnjavajući blesama da rata nije moralo biti.

U tekstu Četvoro humanista prepisao sam ono što je o Ceci njen sin kazao i ono što Cecina knjiga veli o Ismetu Đuheriću, komandatu muslimanske brigade koja je ubijala muslimane da Srbe spasi od nestanka iz BiH, a  Ceca veli da se “ne libim teških laži i izmišljotina“, pa bih je pitao: šta sam slagao, đedo te tvoj u prkno? Onaj što mi je bez suđenja ubio oca u potoku i zato od tvog prezimena ne padam u sevdah ko bosanske ovce koji bi trke potpisale stihove: “Mi vjerovali smo, trebi, druže Tito, kako možda nismo vjerovali sebi“. Ovo je o Staljinu rekao Juz Aleškovski dok se izležavao u logoru na Kolimi, i pasuje Joži i stoci koja mu je živu vjerovala više no sebi, a mrtvu vjeruje više no Srbi Svetom Savi, ali ne sumnjam da se Broz u grobu prevrtao dok je Ceca eglenila s Veseljkom, sinom četnika Rista Koprivice i biografom Pavla Đurišića.

Pismo koje su novinarke sa platnog spiska Miodraga Perovića – Milka Tadić, Milena Korać, Tanja Pavićević –  plus Sonja Radošević, plus Ceca, uputile premijeru Lukšiću bio je bedan pokušaj da spriječe objavljivanje naše knjige Miško Kesedžija i njegove bize. Titina unuka, dan joj jebem, zabranjivala bi  knjige ko njen đed, ali Joža je mogao raditi šta hoće, jer je imao četvrtu vojnu silu u Evropi i policiju koja, proporcionalno, nije bila slabija od KGB, a unuka je niko i ništa, kao i njene jaranice Sonja, Milena, Milka, Tanja, i ni jedna neće pobjeći iz naše knjige gdje su uhvaćene ko muve u jantaru. Je li do unuke doprla agencijska vijest da je Broz umro? Ako jest, zar je mislila da će tim pismom izići na kraj s Markom koji je o Cecinom živom đedu napisao: “ja volim i Tita, i moj ga je otac volio, ali se Tito ljutnuo na njega i moj otac lego pa umro’”.Tjera me u smijeh Cecin pokušaj da ušutka mene koga nije ušutkao Rašo granatama, a kamoli Ceca koja je u BiHH došla da Istrebljivača pere u knjizi gdje je izjednačila srpske i bošnjačke zločine. Izlazak naše knjige nisu spriječili ni premijer Lukšić, ni sve prijetnje, falsifikati i diskvalifikacije dva mafijaša iz Vijesti i Monitora: ne kontaju da nema, kao u vakat Cecinog đede, zabrana knjiga i naručenih hapšenja pisaca, pa je taj pokušaj propao kao i raniji pokušaj Titine nasljednice i njenih jaranica da Šekija spriječe da snimi film o Cecinom kućnom ljubimcu Pejoviću.

Esad Kočan, veli Šeki u Anatomiji, na portalu Monitora držao je 312 dana “hajkački video-uradak svoje jurišnice Svetlane Broz. U polučasovnom zapisu, koji Brozova koristi kao dokumentarni film o Pejoviću apelira se na inostrane čimbenike da podupru i zaštite Slobodana Pejovića. Od koga i od čega – nijesu naveli, jer prije ovog dramatičnog apela, Pejoviću je ‘neko’ posljednji put slomio bočni retrovizor na kolima prije godinu i po”. I šta zati o Ceci koja poziva međunarodnu zajednicu da učesnika u ratnom zločinu deportacija zaštiti od istine koju je Šekijev film objelodanio? Reći da je jedna najvećih prostakuša na tlu Pokojnice bilo bi malo. Reći da je moralna drolja bilo bi mnogo, jer bih uvrijedio kolodvorske kruve koje su u poredbi s Cecom sušta čestitost.

Šeki o “atentatu” na Cecu veli: “Da skrene pažnju javnosti sa pisanja u Slobodnoj Bosni,  Svetlana  je, po uzoru na Sloba Pejovića, izmislila da je na nju pokušan atentat. Slobodna Bosna od 20. decembra 2012. piše da je neuspjeli atentat, kako je Broz napisala na portalu Gariwa, izvršen ’rafalnim pucanjem iz automatske puške ispred njene kuće nacionalistički ofarbanih pojedinaca’. No zvaničnici MUP-a Kantona Sarajevo izjavili su za Slobodnu Bosnu da je gospoja Broz sve izmislila i da policiji nije prijavila ’atentat’. A ‘posljednje suočavanje humanitarke i stradalnice sa sarajevskom policijom’, konstatuje Slobodna Bosna, ‘bilo je prije nekoliko godina, ali sasvim drugom, bizarnijom prilikom. Humanitarka i prevarantica tada se fizički obračunala sa svojom komšinicom, izvjesnom Lajlom Almasuri, a povod je bio zajednički intimni prijatelj Sulejman Đapo. Istina, Svetlana Broz imala je i niz drugih konflikata sa komšijama, ali policija nije nalazila za shodno da se miješa u seoske svađe u naselju Miševići u okolini Sarajeva’. “Da je taj atentat” dodaje Šeki, “na tu gospođicu pokušan u Nezavisnoj, gdje priče o preživjelim atentatima uspijevaju kao riža u Kini, svi bi se ’nezavisni’ digli na noge”. Na zadnje noge, dodao bih.

Na bosanskoj nesreći Ceca godinama mlati pare: od njemačke ambasade je 2012. dobila 180 000 maraka za snimanje filma o opsadi Sarajeva u koje je došla 1999. što znači da o opsadi zna sve. Penzionisana prije 15 godina,  na internetu ima 57 ljeta, i to mače velika je nada dokumentarnog filma u BiH. Slobodna Bosna u tekstu Svetlana Broz dobra skroz tvrdi da je ta “antiratna profiterka za svoje filmske projekte, o dobrim ljudima u vremenu zla“, u koje “spada i film o Slobodanu Pejoviću iz Crne Gore“, “ove godine samo od Kraljevine Norveške dobila milion eura“. Ljudi koji se bave filmom mrze je ko kuju, jer otima pare sirotinji: kad stranci Ceci daju lovu, smatraju da su je dali BiH, ostali nek se jebu. U poredbi s Cecom koja ljudsku krv pretvara u eure, njen đed je bio anđel koji se javljao Svetoj Terezi iz Avile. Unuka mu je jedan od barjaktara među gadovima u BiH. Točnije, među gadurama.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta

guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve