Marko Vešović SVAŠTARA: Boga ima svaki dan

za aktuelno.me

piše: Marko Vešović

Engleski pjesnik Viljem Blejk u  jednoj od Izreka pakla kaže: “Zatvori se zidaju od kamenja Zakona,  Bordeli od opeka Religije”. Što je točan opis današnje beha stvarnosti: tri nacionalizma napravili tri politička kurvinjaka od opeka pravoslavlja, islama i katolicizma. Stoga moram se sjećati, drugo mi ne ostaje, jer sam golać koji “grofoviju svog Ja naslijedi”, kako bi rekao Filip Larkin, a drugo niti šta ima, niti mu šta treba.

U ulici Džemala Bijedića, pod mojim prozorom, dječji su glasovi toliko srebrni da bi baščaršijske kujundžije od njih mogli praviti filigran. Među njima je, znam, iako ga ne razabirem, i glas moje šestogodišnje šćeri: povazdan visi napolju i istinski je nesrećna kad je utjeramo, nekad i uvukljamo u kuću koja je, za nju, ubitačno dosadan prirepak ulici, pa se u mom doživljaju prostora, u posljednje dvije godine, moralo štošta promijeniti.

Nekad mi je kuća bila nešto kao mati – Darinka me zvala kutnjom muvom – a ulica nešto kao kurva, ali me dijete koje smo deset godina čekali na nove načine vezuje sa svijetom, pa mi je ulično sve više prirodan nastavak kućnog. Zapažam postupne promjene u sebi, ali znam da je Ivanino rođenje  Gordanu učinilo još više Gordanom. Još stopostotnijom.

“Mamaaa! Mamaaa!” – razliježe se pod prozorom sobe gdje čitam rukopise pristigle u Maslešu za ovu izdavačku godinu, i često se sjetim slavnog Eliotovog stiha, prekrojenog za moju upotrebu: “Juni je najokrutniji mjesec”.Juni, dakle, a ne Eliotov april. Osjećam se napol ugušen lavinom rukopisa koja mi se sručila na urednički sto, i sa njima mi se valja razračunati do polovine jula, otprilike.

Unaprijed znam: bar devedeset procenata tih sočinjenija pisano je ko grabuljom, i stoga, ko nije radio moj posao, ne može zamisliti urednikovu radost kad nagazi na dobro štivo. Ko da mi je sveta neđelja, rečeno Darinkinim jezikom. Nekad je dosta i da je pristojno sročeno. Jer po cijelu heftu  štijem rukopise od kojih bi crkla i najizdržljivija suvozemna životinja, pa je pojmljivo što mi, u tome povodnju neukusa i neznanja – potonje je kokoš, a prvo je jaje –  knjiga koja iskače van prosjeka zna djelovati svježe kao šumski vazduh nakon groma. I dok čitam budaljakanja njakog genija iz Donje Pripizdine, pod mojim prozorom se ore djetinji glasovi, srebrniji od ičeg na svijetu.

“Mamaa! Mamaa!” “Je li ono Ivana”, pitam svoju da oprostiš ženu, kako se nekad govorilo u Crnoj Gori. “Zar još, zaboga, ne raspoznaješ  glas svog djeteta?” –  kori me iz kuhinje Ivanina majka. “Jok ja”, priznao sam, bez grižnje savjesti. “Samo  njen plač. Koji bih prepoznao među stotinu drugih”.

Jer naše dijete plače češće no druga. Tako jamačno misle svi očevi, ali oni se grdno varaju, a ja sam debelo u pravu, jer Ivana pada, kao njen otac kad je bio mali, mnogo češče od ostale djece, i kad bismo komisijski ispitali dlanove, laktove, koljena i cjevanice našeg podmlatka, ispalo bi da u našem naselju Ivana ubjedljivo vodi po broju ogrebotina, rana, modrica i ožiljaka. I ni jedna njena drugarica ne može se pohvaliti da je obula gipsanu čizmicu, a moja kćer jeste, i to dvaput. Pa mi je sluh životinjski oštar za njeno plakanje.

“Mamaa! Mamaa!” – glas joj  biva prodornniji. Jasnogrla tapuškovska, kažem u sebi, sa slašću , jer me podsjetila na dalekometnost Darinkina glasa. Jednom joj je moj brat od tetke obećao uvesti telefon, jer je radio u pošti, i to zaboravio, a kad kad je majka podsjetila, kazao je: “Šta će ti telefon, tetka? Ti svako svoje dijete, đe goj da je u svijetu, moš dozvat kad očeš odavle, iz Rakonja.”

Ivana ne odustaje. “Što zoveš?” – pitam s prozora, jer Gordana radi u kuhinji. “Nisam zvala tebe. Hoću mamu. Da je nešto pitam”. Moj kći je davno skužila da nisam stručnjak ni za šta, osim za gledanje u knjige. Kad je bila jako mala, jednom je rekla : “Smij se!” “Šta si rekla?” “Smij se!” Kad gledam u knjige, često sam se smijao, što joj je ovaj put nedostajalo.

“Šta je, šta je?” –  s prozora kaže Gordana s onom toplom nabusitošću, samo njenom, u kojoj se čuje možda ponajviše riješenost da Ivani ne dozvoli razmaženost jer je jedinica postarijih roditelja: od mene je mlađa 40 godina.  “Ima li boga?” –pita glasom kakvim nas, dok čekamo kumu iz Velešića, odozdo pita: ima li Azre? Koja ju je obožavala.  “Ima”, kaže Gordana. Eto vidiš, Brankince”, slavodobitno će Ivana. Propratila je svoje riječi potvrdnim klimanjem glave, i uprla kažiprstom u sugovornicu, što bi skupa trebalo da znači poziv na bezuslovnu kapitulaciju.

Brankica vrti glavom. Njene riječi, mada ih jasno ne razabiram, jamačno poriču božju egzstenciju. “Mama, Brankica kaže da ga nema”, veli ljutito Ivana.”Ima”, ponavlja Gordana, i toliko stamenog spokoja bije iz nje dok ozgo, sa četvrtog sprata, jednom riječju, kao udarcem štambilja, ovjerava božje postojanje dolje, na ulici, i u Ivaninoj glavi. Kakva poza! – kažem sebi, dok gledam suprugu koja, s rukom na lijevom kuku, iz cigarete u desnoj povlači dubok dim. Cigrete koja će ju kasnije i ubiti. Bog bi, ako je i malo fer, morao postojati bar u ovom času, jer mi je nevjerovatno da bi ovoliko ubjedljivo držanje moje drage moglo biti običan ček bez pokrića.

“A  jelde, mama, ljudi kad umru, Bog ih pretvori u anđele?”, brza Ivana i klima glavom, u znak slaganja sa sobom,pa najednom zastaje. Jer je, iz Gordaninog oklijevanja da se saglasi, shvatila da je propustila nešto važno. Progutala je knedlu, zagledala se preda se, potom diže oči k majci: “Ako vjeruju u Boga”. “Taako je”, kaže Gordana kao da oponaša glas profesora koji, dok ispituje  rđavog đaka iz uticajne obitelji, kuša pred razredom neznanje tog razmaženog derišta prikriti blagim klimanjem glave i još blažim takoje razvučenim ko žvaka.

Brankica se ne predaje. Kao izvor glasine o božjem nepostojanju pomenula je svoju učiteljicu, našto Ivana munjevito uzvrati: ”A moja je majka profesorica bogami”. Brankica diže lukavo iskošen pogled ka četvrtom spratu  kao da provjerava ima li u Gordani dovoljno japije za pravu profesoricu.”I moj tata je profesor“, poteže posljednji adut.I najjači.Dva profesora Brankicu gledaju ozgo: u ocu najmanje sto kila, u majci bar osamdeset,što bi oborilo s nogu i stvora žilavijeg od ovog divno pjegavog ateiste sa kikicama.

Kad je ostala bez riječi, Brankica zainaćeno stavlja rukice na kukove, osvrće se okolo, pa se sa naglašenom znatiželjom zapilji u bliznace pred haustorom. Ko biva: još bih štošta imala da kažem o tom vašem Bogu, ali on mi je dosadan, a oni blizanci su ko med.

“A ti ne-maš taa-tee, a ti ne-maš taa-tee” – Ivana prelazi u kontraofenzivu. “Imam”, kaže Brankica ljutito. “Ne-maš, ne-maš, ne-maš”, popijeva Ivana, nemilosrdno,  jer djecu tuđa nemanja raduju bar koliko ih vlastita peku. “Imam”, ponavlja Brankica,” bio nam je u subotu”. ”A ja bogami svaki dan imam tatu”, hvali se Ivana, iskrenute glave,i s pravom očekuje da joj Brankica zavidi: roditelji joj razvedeni i otac joj silno nedostaje, pa kad joj je kupio cipelice, to su sva djeca iz našeg kvarta odmah doznala, i nije ih skidala mjesec dana. Zna se da su djeca surova, ali mi ovo dođe suviše svirepo: Ivani su i Bog i otac svagda na raspolaganju, a Brankica prvog uopšte nema, a drugog ima samo ponekad. I viknem iz sve snage : “Šuti, bezobraznice!”

“Ma šta se, bolan, stalno na nju dereš?” – ljuti se Gordana. “Derem se na nju samo kad je pašče”. Gordana dobro zna šta to znači: i meni su u djetinjstvu ponavljali da nemam oca, jer su ga ubili kao izdajnika. Gordana me redovno, ali zaludno  prekorijeva: tobož intelektualac, a povazdan reveš sa prozora ko najgori primitivac. Tada me moja draga umjela gledati i očima susjedstva, za koje se meni živo jebe, ali ona je Bosanka i komšiluk joj je važan. Znamo šta se u ratu desilo sa tim komšilukom, znamo da je to danas šuplja, kako vele u Sarajevu, ali Gordani je to nekad bila puna stvarnost. “Nisam čula ni jednog oca iz ovog naselja da iza glasa s prozora viče: dođi ovamo, pizda ti materina”. Nije čula, jer ne bleji  s prozora u ono što se u komšiluku zbiva. “Derem se samo kad Ivana dobije po pljuci, ili kad razbije koljena, ili kad slomi nogu”. Derem se od straha, jer je Ivana, čim je prohodala, naučila aksiom:svijet je tu da boli, kako sam mnogo docnije rekao u pjesmi njoj posvećenoj.

“Taa-taa”, rasteže Ivana medenim glasom, “ ja bi nešto, ali znam da ti nećeš”. ”Bezbeli da neću”. “Doobro, doobro”, veli sva prenevoljena, obarajući glavu. “Neeka, neeka”. “Nemam sitno”, objasnih joj kratko, ali je Ivani svako obrazloženje uvijek razlog za nadu, pa sklopi ruke kao na molitvu: ”Samo dva rudara”. To ti je četiri dinara, za lizalo. “U redu”, složih se neočekivano  i Ivana shvati da je pogriješila kad je zaiskala najbjedniju sumicu, pa mi pokazuje šake sa raširenim prstima: ”Desetku, desetku!” ”Ni govora”, kažem mrko .“Rekla si dva rudara”. “E pa noeću”, veli, a diftong u njenu glasu vazda mi je meden. Licem joj je prošlo deset grimasa u pet skundi, čak udara stopalom o beton, kao  najrazmaženije derište. “Nemoj da ti sletim dolje”, prijetim joj.

Prekopavam džepove. Tražim gvozdenjake. Kad joj bacim papirni novac, lako ga nađe i s njim odjuri u granapčić koji je privatnik otvorio u svojoj garaži. A oko  metalnih novčića, pogotovo ako su poludinarke, Ivana mora da se potrudi dok ih nađe, dok ja ozgo komandujem. “Đe je?” – pita. ”Kod žbuna. Ne tog, lijevo. Zar još ne znaš đe je lijevo, bleso.  Tako. Još korak. Tu. Kako nema.Tu je pao. Potraži. Vidiš da ima”. I dok joj bacam monetu po monetu, Gordana iz kuhinje, kaže: “Samo ti tako. Nauči je, od malih nogu, da pare padaju s neba”.

Treba se sjećati. Nedavno, došli mi u goste Ivana, njen sin Eze, što na nigerijskom, tačnije na ibo jeziku znači kralj, i njen muž Emeka, što je na našem jeziku, otprilike, Bogdan. Kad sam ih, nakon sedam dana, ispratio za Zagreb, svratio sam da kupim kapi valerijene, i uzgred pomislio: “ Ovako prazno srce imala je i Darinka kad mene i Gordanu isprati za Sarajevo”. Nije dočekala Ivanino rođenje i često je zborila: ” Pristala bi i na šćer od Maćete”. Treba se sjećati.

To je jedino što mogu protivu ovih doba

Koja su ono nasramnije udomaćila.

Kad se obeani nova gnusoba,

To je ne više no da mačka se omacila.

 

Da M. B. bio je dobar mnogi vele,

Mada, u skladu sa svojim dobom

I dvonošcima svoje fele,

Pred Mirinim je Slobom

Skakutao  požapke.

I ja sam saglasan sa tim:

Kako neš biti dobar, isusati,

Kad otegao si papke?

Komentari

avatar