Petak, 29 Marta, 2024
Rubrika:

Marko Vešović NI DANA BEZ RETKA O RISTU ANTIHRISTU(19): Neka bude što biti ne može

Risto Radović zna bolje nego itko da je tekst istorije – zlo, a da je dobro – ne više od fusnota u njemu, zato tri decenije sve radi da bude povijesna ličnost. I biće. Jer istorija je “spisak sramota ljudskog roda“, kaže Englez Liton Strejči

za aktuelno.me

piše: Marko Vešović

1.Amfilohije Radović često ponavlja: “I ja sam Crnogorac!“ Jest: po poganstvima, to je možda najveći Crnogorac diljem Srbije do Tokija. Ali takve ne bih volio ni zavezane u vreću kroz kuću da mi pronesu, kaže Vukova poslovica. Jer dok u drugim Crnogorcima ima ponešto od valjanja, Amfilohije se kladio u milion dolara da će tri decenije svakog bogovijetnog dana biti kučka. U crnogorskom jeziku pašče i kučka nijesu isto: od prvog do potonjeg ima komat puta. Svak može biti pašče, ali kučke postaju odabrani. Bogomdani.

Risto Radović zna bolje nego itko da je tekst istorije – zlo, a da je dobro – ne više od fusnota u njemu, zato tri decenije sve radi da bude povijesna ličnost. I biće. Jer istorija je “spisak sramota ljudskog roda“, kaže Englez Liton Strejči.

2.Davno sam napisao: “Nacionalizam je najžilaviji oblik ljudske gluposti”. Pamtim i da sam, u ratnim tekstovima, ne jednom, citirao Džordža Orvela: svaki nacionalist je prisiljen da vjeruje u suviše veliki broj budalaština. I dodavao sam da možda jedino hrišćani vjeruju u krupnije, ali ne i u brojnije budalaštine.

Mislio sam, razumije se, na Miloševićeve i Karadžićeve topogruvce, kako ih je zvao Miodrag Stanisavljević, vrlo bogougodne, jer tu muziku je pop Ristov bog volio slušati,  ali sam mislio i na svetu glupost koja je blagosiljala tenkove, haubice, minobacače, vebeerove, prage, zisove, bestrzajce… A pošto od francuskog pjesnika Renea Šara znam: “glupost voli da vlada“, nije me čudilo što se događanje naroda u Crnoj Gori ponovilo kao događanje Amfilohija Radovića. Koji se odrije od napora da svakom srpskom govnetu bude stožina.

Vjerovao sam da je Andrija Mandić, “Hristov vojnik” koji pati od urođene i vjerničke gluposti, najveća blesa među javnim Srbima u Crnoj Gori. Njegova glupost mnogo je vidljivija od srpskih trobojki koje je Amfi davao ispisivati na crnogorskim zgradama. I nikad nisam mogao reći ima li u Andrijinoj glavuši – kako u BiH zovu kuhanu ili pečenu glavu – više zla ili gluposti, ali pop Risto se mnogo bolje od vojvode Andrije razumije u ono što je Tin Ujević nazvao “zlo sa mnogim čarima“, jer vojvoda je onomadašnji, a pop Rile tri desetljeća s merakom gušta zlo i sve njegove čari, kao što ja guštam rusku poeziju dok pravim prepjeve, a prevodio sam 150 pjesnika, na 2 000 strana, od Gavrile Deržavna do Josifa Brodskog.

Kad gledam vojvodu Andriju, pomišljam da u toj lubanji ima misli otprilike koliko i u glavi zelembaća koji se sunča na suhozidu. A jednom sam rekao da je đikanski vojvoda Andrija batina od suve drenovine iz koje ne bi čak ni ruka Kraljevića Marka iscijedila ni kaplju pameti.

No Amfilohije El Gadafi, pukovnik bez artiljerije, i alfamužjak među srpskim nacionalistima u Crnoj Gori, sa litijama je ispao gluplji od đikanskog vojvode Mandića. Gluplji nego što vo ima kila. Jedan aforističar kaže:“Dvije stvari su beskrajne: glupost popova i svemir. Ali za svemir baš nisam siguran“. Amfijeva izjava da je zakon o slobodi vjeroispovijesti “antivaseljenski“ glupost je kozmički veličanstvena. Đukanović je dao Ristu dovoljno vremena da se izblamira, a i da pokažu šta hoće Srbijanci i Šumljani koji su se, povodom zakona o slobodi vjeroispovijesti, mjesecima koljodavili, kako su Papljani zvali histeričan lavež, ali je sve ispalo po staroj: psi su tu da laju, a vjetar da nosi.

Pop Rile se, očito, držao one Njegoševe: ”Neka bude što biti ne može” i, oboružan ripidama, odlučio da ćapi Crnu Goru ispred nosa NATO-saveza. U BiH bi mu rekli: mnogo je mačku goveđa glava! Mada taj mačak jeste vjerovao da će, februarski histeričnim mijaukanjem, oboriti zakon o slobodi vjeroispovijesti ili vladu, a sve što je postigao, i što još radi, čak i kad za Joanikijem Lipovcem ojka, može stati u uzrečicu iz Vukovog Rječnika: “Prc Milojka!“

3. I kao što će ober-četnik iz Vesti dr Miodrag Perović umrijeti s ranom na srcu, jer nikad neće biti predsjednik Crne Gore, kako mu je, u romanu Oklop, prorekao veliki pisac Milan Avetinja, i Risto će preminuti u Gospodu žalostan što nikad nije, po ugledu na Pircija Birolija, postao crnogorski guverner: njegov Musolini iz “Srbije slobodije“ ne može mu slati divizije, ni Murđe, ni Pusterije, ni Peruđe, jer bi dobio indijanskim tomahavcima po pizdi, kao Milošević kome je Vučić bio vodonoša, a onda mu prahnulo da se iščauri u demokratu. Od drvenoga gvožđa.

4. Dvije hiljade godin raspinju Hrista, kaže pop Risto, a citiram po sjećanju. Jeste. I na Voždovcu sveti Đoka opet ubija aždaju, kaže nacist Nogo. Kosovska bitka se ponavlja stotinama godina. Ovakve iskaze mogao bih nabrajati do bogojavljenja , a iz svih njih, znamo od Radomira Konstaninovića, duh palanke bazdi do neba.

5. Šeki Radončić poslao mi tekst, gdje se pored ostalog kaže: “Inicijativa za pomoć monahinjama pokrenuta je preko društvenih mreža na čijim stranicama je objavljena fotografija manastira sa monahinjama, i brojevi žiro računa na kojima im donatori mogu uplaćivati pomoć. Monahinje žive prije svega od svog rada, crtaju ikone, šiju, prave domaće meleme i ljekove, predmete od pečene gline… Sada, kada se čitav svijet bori sa virusom korona, njihove predmete i rukotvorine niko ne kupuje, pa nijesu imale sredstava ni za najosnovnije namirnice i sredstva za higijenu“.

A mitropolit Amfi? Ni po prknu, rekla bi u elipsi Darinka kad hoće da je uštivna, a puna rečenica glasi: nije se počešao ni po prknu. Nije imao kad. Taj filosof, kao svi Crnogorci, boljoglavi oko pitanja: hoće li opet biti što nikad nije bilo? E Amfi, Amfi, dabogda se prasetinom zadavio na Božić.

5. Simo Matavulj, meni jedan od najdražih spskih pisaca, u beogradskoj priči pisanoj početkom 20. stoljeća, kaže: “To je jedan od srpskih popova koji, poslije politike, najviše ljube čuturu i krmetinu“. Prošlo je od tada gotovo sto i dvadeset godina, a većina srpskih popova ostali su na istoj deredži, i ne misle se mijenjati do smaka svijeta. Amfilohiju Radoviću, biznismenu i tajkunu, ni u trtičnoj kosti nije Hristov zavjet siromaštva. Kad mu je prigovoreno što se vozika u bijesnom autu, snokta je odvratio: “Pa neću valjda jahati na magaretu, kao Hrist“ i bio je stonasto u pravu: kad Hristu i Ristu ništa nije isto, ne smije biti ni magare.

Marko Darin je rastao u sirotinji kakvu vi ne možete zamisliti. U predratnoj svesci našao sam katren o Crnoj Gori: “ Više mi je mrzna nego mila: / Vazda sam osjećao Kurdom / U toj zemlji što me othranila / Kukuruzom, surutkom i urdom“. U sličnoj sirotinji završio sam fakultet, i kao student čitao Isidoru Sekulić, a njen prevod Molitve Svetog Franje, mada sam oduvijek ateista i kao takav ću se poderati, zauvijek naučio napamet: “O siromašni Isuse, tražim od tebe milost da stečem blago uzvišenog siromaštva. U stradanju svome, Hriste, siromaštvo te jedino nije ostavilo. Majka je išla sa tobom do podnožja krsta, i tamo stala, a siromaštvo se uspelo s tobom na krst, i u njegovom zagrljaju si umro.“ Ovo je moj Isus, moj mojcati, bio i zauvijek će ostati. Ako ne računam posljednjih deset godina svog rada na fakultetu, bio sam vječito prosvjetna polusirotinja.

Amfi i njegova tevabija bi na Franjine riječi rekli: “Nek to priča Ikoniji Špirovoj“. U jednoj pjesmi sam o popovima rekao: “Oni laduju u sjenci koju / Raspeti s krsta baca na svijet“. Što je pisano prema onoj Kjerkegorovoj: “Oni žive, i to dobro, od toga što je prije dvije hiljade godina jedan Jevrejin bio raspet“. O crkvi kao instituciji nisam ništa dublje čuo. Sve drugo popovsko, više ili manje, drkanje. Na našem jeziku, Rile je jedan od najvećih drkadžija svih vremena. Ako ne i najveći.

6. Jedan čoek, reklo bi se dobronamjeran, na telefonu mi veli da je Risto, kad je zakon o slobodi vjeroispovijesti nazvao antivaseljenskim, što sam u jednom od ranijih tekstova komentirao, mislio na vaseljensku patrijaršiju. Odgovorio sam: “Ma je li, majke ti? Ta bitanga trebalo je da prepusti vaseljenskom patrijarhu da sam to kaže. Pop čije je dupe uzurpiralo tron svetog Petra Cetinjskog, uzurpira i prava vaseljenskog patrijarha. Drugo. Vucibatina iz Donje Morače ne priznaje odluku kojom je vaseljenski patrijarh Ukrajinsku crkvu proglasio autokefalnom, ali antivaseljenski nije pop Rile nego Đukanovićev zakon. Treće. Risto je dosad priznavao samo ono što mu je kurcu ćef, ali toj priči je kraj. Otkako je krme rep iskrivilo, teško da je među svetosavskim popovima bilo većeg siledžije od Rista. Iza njega više nema sile, ali veruje da može drekom nadomjestiti projektile. Može moj kua. Mada to jest gromka popovska prdnjava. Ili, da se opet sjetim Dantea: “od guzice je trubu načinio“. Njegov strah za puno prkno jači je od svih “deset pravila kućnog reda zapisanih u Bibliji“.

Isus me često savjetuje: kad dobiješ po jednom obrazu, okreni i drugi. A ja ću: “Kad god ober-gad iz Bara Radovića ošamari Nezavisnu, isto ko da je ošamario i mene, i dobiće bakandžom u krsta, doduše tek na papiru, to jedino mogu. Ali, kad bi mi Rile pao u šake, ne činio bog od mene ono što bih ja od te kučke. Risto dobro zna šta hoće: srpsku Crnu Goru, i još bolje kako hoće: vrijeđanjem tebe, Spasitelju! A ti si, ponavljam šesnaesti put, vazda bio jedan od mojih nadređenih“.

Jednom sanjam da sam ga Ridžu ufatio. “Šta ćemo sad, popino?“ Šuti. “Nijesi dao ni vjetru vijati, da to nije previše?“ Šuti i znoji se. “Ali ljuto se varaš ako misliš da ću na tebi kaljati ruke. Ima ko će.Čapra ti neće valjati ni za opute“. Šuti, znoji se, zapravo se topi i topi, sve dok ga posve nesta, a na kaldrmi – ostade prljava bara, kao u jednoj priči Dina Bucatija. Ni pastijerskog šćapa, ni zlatne mitre, kao da ih bog nije ni davao. Prilazi starac s bijelom bradom do pasa, gleda u onaj gadluk i veli: “Eto što je ti sudbina viteška“.

7. Na kraju ovih zapisa dodajem: da milijardicu muslimana proglasite lažnim ljudima – koliko duše treba da nemate? – upitala se Nadežda Milenković, na Peščaniku, doduše povodom Vučićeve segregacije prema staracima koje je stavio pod ključ, a to ti je isti kurac. Obojica su duše, ako su ih imali, što je vrlo upitno, ćornuli za moć. Kad ih slušam, često se sjetim ruskog pjesnika Feta, čije riječi izgovaram kao vlastite : “Isuse Hriste Spasitelju i Sveta Majko Bogorodice, hvala vam što nisam hrišćanin!“

 

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
GRAĐANSKI
07.05.2020-09:04 09:04

Kakva je samo ogromna i nenadoknadiva šteta što ovijeh 19 tekstova-nastavaka g-dina Vešovića o Ristu Antihristu – nije preuzelo-objavilo barem još 3-4 ugledna i zanago čitana portala. Ka’ i pođekoji štampani medij! Isto važi i za tekstove g-dina Slobodana Jovanovića i g-dina Novaka Adžića! Vjerovatno je problem u njihovim urednicima i u uređivačkim “politikama”, zarad koje trpi crnogorska pučina, bivajući uskraćena za jednu jedinu istinu – koja je preča od svega!!!