Petak, 29 Marta, 2024
Rubrika:

Marko Vešović NI DANA BEZ RETKA O RISTU ANTIHRISTU (17): Umjesto čestitke za Vaskrs

Ali ubiti boga, koga u Ristu ionako nema, ne bi valjalo: na sve što je u procrnogorskim medijima objavljeno o Amfiju, njegovi jurišnici s ripadama uzvratili su stihovima: “Što se više kleveće i laže, /Amfi nam je draži i od Draže“

za aktuelno.me

Piše: Marko Vešović

1.Pop Risto kaže: “Ateisti Milo Đukanović, Duško Marković i Ivan Brajović nastoje da ubiju boga u narodu”. Našto sam pomislio: Crna Gora je zaista “idealna država za ne živeti u njoj“, kako je o Jugoslaviji, prije četrdesetak godina, govorio sarajevski anglista Svetozar Koljević. Jer, kad bih živio u Nezavisnoj, vjerojatno bih prežao priliku da ubijem Boga u Ristu, najlepšem uresu crkve koja je koljača popa Macu i kvislinga mitropolita Joanikija proglasila za svece, što treba shvatiti kao dvije velike infuzije čistog boga, Darkinka bi reka ćićerog, u vene Srbalja.

Ali ubiti boga, koga u Ristu ionako nema, ne bi valjalo: na sve što je u procrnogorskim medijima objavljeno o Amfiju, njegovi jurišnici s ripadama uzvratili su stihovima: “Što se više kleveće i laže, /Amfi nam je draži i od Draže“. Ovi stihovi će se pamtiti i kad bude zaboravljeno sve što su Marko Darinikin i njemu slični škrabali o donjomoračkom pripravniku za sveca. Šta – pripravniku? Doživotnom vršiocu dužnosti! Taj zaborav će stići sve nas kad Crna Gora opet postane srpska provincija. Što će biti kad miš kukurikne, kako bi rekli braća Rusi.

Crnogorci su osamdeset pet, možda i devedeset posto bili Srbi u dane kad su spjevali čuvene stihove: “Crna Gora sad se pita / kad će Slobo mjesto Tita“ i kad su svi oni, skupa s Emirom Kusturicom, vjerovali: “Sve će njih Slobo srediti!“ Ali, kad je izgubio sve ujediniteljske ratove,jer se radilo o “kilavom Pijemontezu“,  mnogi sezonski Srbi, da ih nazovem tako, nisu bili blesavi da iz rata iziđu kao gubitnici, pa su se – njh 43 posto, mašalah! – prekvalifikovali u Crnogorce. Da je Milošević pobijedio, Marko Darin bi napisao spjev Naša autoistraga.

2. Mitropolit Risto je slavitelj i veličatelj mitropolita Joanikija Lipovca, pored ostalog, i zato što istoriju čita na paračeske: odave dovde mora pamtiti, a odavle dovle ne smije se sjećati. Ne, nego odavle dovle ne smije pamtiti, a odavde dovde mora se sjećati. Jer istorija je dužna da svjedoči u Ristovu korist, a njoj je bio jedini cilj da se Risto nađe na tronu svetog Petra Cetinjskog, ko brabonjak na ćedilo, kako bi rekla Darinka. S tog trona Risto laže kad zine, a trideset godina ne zatvara usta, da se poslužim dosjetkom iz teksta Viktora Ivančića.

Pop Rile ne smije ne pamtiti fotos Joanikija Lipovca u pratnji dva partizanska stražara, a mora zaboraviti Lipovčevu novogodišnju čestitku vojnicima njemačkog Vermahta, štampanu u okupacionom Crnogorskom vjesniku: ”Vojnicima velikog njemačkog Rajha: Naročitu mi čast čini da mogu najslavnijoj vojsci svijeta iz svih vremena čestitati Novu godinu u ime svoje vlade i svoga naroda. Sretna vam Nova 1944. godina“.

Danas istorija veli da je, četiri mjeseca i sedam dana prije ove kvislinške čestitke “u ime svoje vlade i svoga naroda“, u bici kod Kurska, od 5. 7. do 23. 8. 1943. godine, “najslavnija vojska svijeta iz svih vremena“ dobila po ćuši za sva vremena, i svakome arijevcu koji je, nakon te bitke, bježao pred sovjetskom armijom, svaki njen vojnik je uz gusle pojao: “Čekaj mi se, kurvo sa svastikom! Da si meni juče utekao, danas bih te, mlađan, sustigao“.

Risto mora pamtiti Joanikija Lipovca koga su partizani ubili bez suđenja, a ne smije se sjećati da je 1942. u jeku najžešćeg okupatorskog i kvislinškog terora nad Crnom Gorom taj mitropolit u manastiru Ostrog, pred Pircijem Birolijem, održao zdravicu, objavljenu u okupacionom Glasu Crnogorca, gdje je rekao i ovo:

”I dogodi se čudo neviđeno i nečuveno pod okupacijom. Gospodari i robovi, Italijani i Crnogorci nacionalisti, postadoše saradnici protiv strašnoga zla, i za kratko vrijeme zajednički oslobodiše Crnu Goru .Radostan je danas sav naš narod sa područja guvernata Crne Gore što je Vaša Ekselencija, sa Vašom cijenjenom gospođom i Vašim eminentnim saradnicima, kao sin pobožnog italijanskog naroda, došao u sveti Ostrog da se pokloni moštima Sv. Vasilija Ostroškoga Čudotvorca. Vaša pobožna i herojska duša osjetila je da je pravo da se ovdje u ovoj našoj najvećoj svetinji zajednički pomolimo Gospodu Bogu za vječni pokoj i rajsko veselje u borbama protiv partizana zajednički poginulih italijanskih i naših boraca i da se pomolimo da i dalje vlada među nama međusobno poštovanje i sloga“.

Prvo ću pitati: je li ovo mitropolit ili sljepimiš koji o stropu visi sa glavom naopačke i izvrnuti svijet jedini mu je pravi? I koje li je marke bio vazelin što ga je budući srpski svetac koristio da ovako glatko uklizi u prkno Musolinijevu generalu? Pri tom, bio je previše subjektivan: radosnom što je fašistu doveo u najveće crnogorsko svetište, činilo mu se da je radostan “sav naš narod sa područja guvernata Crne Gore“, pogotovo partizanske porodice koje je Biroli internirao u logore. Kao što se previše subjektivnom popu Ristu, dok je predvodio litije, činilo da je na čelu većine crnogorskih građana sa područja njegovoga akobogda guvernata. Ristov mozak je ostao u 1992. godini kad su većina crnogorskih pravoslavaca vikali izdroba da su Srbi.U njegovoj glavi “prošlost suviše dugo traje“, rekao bi srpski pjesnik Dušan Matić.

Ali je veliko pitanje je li Pircio Biroli bio fašista: “U drugom svjetskom ratu, Italijana je bilo 40 miliona. Od toga, 40 miliona fašista, a 40 miliona antifašista“, kaže mi jednom Federiko Bunjo, moj prijatelj iz Rima. Generala je njegova pobožna duša dovela u Ostrog ne bi li od Boga iskamčio isti raj za fašiste i za đikane koji su poginuli u borbi sa partizanima.

Dok je držao govor, mitropolit Joanikije se oslanjao na svoj pastijerski štap kao na batinu za ućerivanje poslušnosti pokorenoj Gori, ili, popovski rečeno: “i da se pomolimo da i dalje vlada među nama međusobno poštovanje i sloga“. Ni u jednome tekstu, meni poznatom, na našem jeziku, niko nije, u čast okupatora, pojeo ovoliko govana. Nije, svetoga mi Jovana. Nije lako biti svetac Svetosavske crkve: moraš dobro poduvrijeti.

Godinu potom, Benito Musolini, na jednom trgu u Rimu, visio je okrenut naglavačke, kao šimiš, pa je razumljivo da bi Amfiju bio mnogo prihvatljiviji spomenik Musoliniju u Crnoj Gori, nego spomenik Titu u Podgorici. Jer se opet ne smije sjećati šta je Benito, na našem jeziku Dobrica, radio u Crnoj Gori, a mora pamtiti šta je Broz đikanskim velikomučenicima uradio kod Zidanog Mosta.

Za popa Rista, istorija je samousluga: ovo hoću, ovo neću! I iz Biblije birka, ko međed gnjile kruške, jedino ono što mu paše. Namrtvo je zaboravio temeljnu božju zapovijest:“Ne ubij“. Jeste, strašno je ubiti ljude, ali je gore biti živ musliman, poručio je Risto, a da mu se ni oko nije namrdilo, povodom “istrage poturica“.

Zato umjesto cijele Gole Maje, čuvenoga Gojinog djela, pop Risto preferira Maju golu do pojasa kojoj je turio grudnjak, a makazama otfikario donji dio slike đe se u originalu vidi Lipovčeva pička koju je taj kvisling stavio na raspolaganje dvojici jebača: Musoliniju i Hitleru. Trebalo je da partizani, prije nego što su ga ubili, tu okupatorsku kurvu ošišaju na nulu. Jazuk je ako se toga nisu sjetili.

Ovdje mi pada na um i Vlado Dapčević. Uoči rata, intervjuisao ga je na sarajevskoj tv Ilija Guzina, docniji Karadžićev izmećar koji se proslavio izjavom: “Objektivni su na našoj strani“. Ilija je pitao Vlada je li tačno da je u Kninu pobio 700 četnika? “Ne znam je li ih bilo baš sedam stotina, ali sam strijeljao svakoga koji mi je pao u šake. Jer, kad sam s vojskom ušao u Knin, dočekalo me mojih12 bolničarki koje su četnici uhvatili i objesili ih na drveće“. Predratni Guzina se držao Amfijeve matematike: obješene bolničarke brišem, pobijene četnike pamtim.

Zamišljam kako Joanikije, ošišan do glave i s bradom do pupka, staje pred Boga. Onog iz pjesme koju je jedan srbijanski pop sročio u pretprošlom stoljeću: “I nebo plavo srpske je boje, / U njem stoluje srpski Bog, / Oko njeg anđeli srpski stoje / I dvore Srbina, Boga svog“. Onog Boga koji je nedavno pobjegao iz te pjesme i doletio Ristu Antihristu na mobu kanoti srpski domaćin srpskome domaćinu. Mandat, koji mu počeo je od Simeona Mirotočivog, srpskom Bogu će trajati hiljadu godina. Izdrži, Crna Goro, do 2113. godine, a potlje ćemo lako.

“Šta je to, čeče?“ – pita Bog Joanikija. Mitropolit roni suze: “Ošišali bezbožnici“. “Ne plači, ujakovo“, veli Bog i meće ga u krilo. “Jednom ćete, akobogda, ti i pop Mäca biti dva anđela koji me dvore. A bezbožnici nek laju šta hoće, konj prdi!“

Na koncu konca, ateista sam i jebe mi se za sve Joanikije, meni je taj pop tek zgodan povod za drenove šale, ne više od toga, ali jeste crna lakrdija kad Amfilohije i SPC kvislinškim kurcem lipovcem vitlaju kao topuzinom protiv Tita.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta

 

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
GRAĐANSKI
24.04.2020-12:14 12:14

VAZDA VAM HVALA, G-DINE VEŠOVIĆU, I – OD BOGA VAM DOBRO ZDRAVLJE!