za aktuelno.me

Piše: Marko Vešović

Dvije Amfijeve eparhije, budimljansko-nikšićka i mileševska, “primaju k znanju nove, pooštrene mjere Vlade Crne Gore u borbi protiv epidemije. Kako su oni rekli, tako će i biti, s obrazloženjem da se u Crkvi ne radi o ‘simboličnom konzumiranju hrane koristeći isti pribor za jelo’, već se pričešćuje Tijelom i Krvlju Gospoda i Boga i Spasa našeg Isusa Hrista za iscjeljenje od svih virusa, zdravlje i spasenje duše i tijela i zadobijanje vječnog života“.

Vjerovao sam da u srpskom jeziku, kao uostalom u bilo kojem drugom, postoje riječi sa doslovnim i riječi sa prenesenim značenjem, nazovimo ih metafore, i da je u svakom pričešću hljeb metafora Hristovog tijela, a vino metafora Hristove krvi, ali pop Amfilohije uopće tako ne misli i, preko svojih vjernih slugu, preporučuje nam da cijelu stvar uzimljemo bukvalno.

Ispostavilo se da sam cijeli život bio posve u krivu, a da je Rastko Petrović, srpski pjesnik koga volim još od mladosti, i sročio sam o njemu dobar esej, zapravo jedini skužio o čemu se tu uistinu radi, i napisao upravo kako je Amfilohije zahtijevao:

Božji sin je rekao: Jedi ovaj kruh jer je to moje telo! I ja postah rad njega ljudožder. I pij ovo vino, jer je moja krv! I ja i rad njega postah krvopija“.

Stoga me osobito ne čudi što je, u protekle tri decenije, srpski nacista Risto Radović ljudoždere i krvopije neumorno blagosiljao, veličao ih i kitio medaljama. Ni što je SPC proizvela u sveca ljudojeda i krvoloka popa Macu. Takve slučajeve mogao bih nabrajati do bogojavljenja, ali je dosta navesti još jedan.

Kad je Karadžića uhapsilo, ošišalo, obrijalo i poslalo đe se legu guje i akrepi, beogradski nacista Rajko Petrov Nogo je napisao pjesmu uz napomenu: “ovo ti je za popudbinu“, iz koje evo prve dvije kitice. Kažem kitice,jer svaka od pet strofa Nogine pjesme liči na go kurac:

Anđelima su podrezali krila

A Arhanđela strpali u žicu

A još se sveća nije ugasila

Ni prvo slovo spalo na ižicu

 

Posustali su timorni pejzaži

I usahnulo vrelo u Ostrogu

Kad lažna zvezda u nebeskoj kaži

Prokaza jagnje iza leđa Bogu

Nisu, dakle, u žicu strpali istrebljivača opće prakse i specijalistu za muslimane, već Arhanđela Mihaila, nebeskog ratnika koji je, kako je poznato, spriječio državni udar na nebu kad je Lucifer pokušao da obori Boga “koji je u ovom mandatu Srbin“, što je još poznatije.

I nije Karadžić jeo muslimančetinu ni pio krv nekrštene djece, jer to je Agnec Božji prokazan bogu iza leđa, što je u pejsažima Durmitora, punim timorine, izazvalo stanovitu posustalost. Mada nije bilo, znamo danas, nikakvoga prokazivanja: Karadžić je bio bijelo jagnje iz sevdalinke koje je srpska Udba, kad god krene na Bembašu, sa sobom vodila na uzici. Danas je i Amfi bijelo jagnje, a uzica mu je dugačka do Beograda.

Ili je posve prirodno što krv inovjeračku, koju je durmitorsko  “jagnje“ polokalo, taj “ uterivač dugova u krvi “, kako ga je Noga nazvao Miodrag Stanisavljević, vidi kao hristovsko iskupljenje Srba od petstoljetnog robovanja kojemu će Nogo, nažalost, robovati do smrti.

Kako god bilo, da se nije javio korona virus, možda nikad ne bismo doznali zašto  mitropolit crnogorsko-primorski bogougodnikom smatra Arkana, ni da je za vrijeme rata, u srpskoj vojsci, otkrivena posve nova vrsta okrugle bakterije koju je nauka nazvala arcanococus muslimanofagus. Potonja latinska riječ bukvalno znači gutač muslimana. Čak nije isključeno da je taj kök uzročnik Amfijevog apsolutnog imuniteta na COVID-19.

DRUGI PUT DA PITAŠ

Amfijevi popići, popovi, popine, popende, popeskare i populjine ljute se što Đukanović, kad je uvodio mjere zaštite od korona virusa, njih nije pitao. A ja se mislim: pitaće drugi put. Jer sam se sjetio predratnog vica iz Titovih Užica. Tačnije, čuo sam ga od čovjeka iz te varoši. Milojko ide selom i vidi:Stamena se naguzila dok pere veš. Priđe i turi joj ga.“Jesi li koga pito?“ “Nisam. Da ga vadim?“ “Nemo. Al drugi put da pitaš“. Đukanović je osoba koja zna šta je red, i sigurno će srpske popiće, popove, popine, popende, popeskare i populjine, pred sljedeće izbore, pitati: “Izvinte, smijem li ga turiti ocu Amfilohiju?“

Čak ako i zaboravi, opomenuće ga Marko i Šeki, koji su u Milovim očima stekli veliki ugled kad su, u Pobjedi, jedanaest mjeseci, dr Miodraga Perovića, poznatijeg kao Miško Prisrbica, prcali skupa s njegovim bizama. Prisrbica odavno ne krije ni da je četnik, ni da je guzna muha Amfilohijeva.

Sad vam je malo jasnije zašto mi je potreban sav srpskohrvatski jezik: milozvučnija je muha Amfilohijeva, a Marko Darin se trudi da ostane pjesnik čak i kad ga tura Ristu Antihristu.

 

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta

 

 

Komentari

avatar