za aktuelno.me
piše: Marko Vešović
Otišao ja na litiju, svijećnjak mi u ruci, ripida za pasom ka levor, a nazuo bradu da me litijaši ne poznadu. Emitirali su one zvuke koje, na hipodromu, pred pad startne barijere, ispušta trkaće grlo koje će pobijediti, kako bi rekao jedan Englez.
I ugledam Gojka Perovića, Seku Aleksić svetosavske estrade. Izveo vjernike na litiju kao kaplar regrute na poligon, a držanje mu plemićki uglađeno, odmah se vidi potomak vlastele sa nemanjićkog dvora, ka da nije mantijaš već ljubičica.
Gośa veli: “U petak 28. februara, u posjetu Crnoj Gori dolazi poglavar Ukrajinske Pravoslavne Crkve Blaženjejši Mitropolit Kijevski i cijele Ukrajine g.Onufrije”.
Nisam Gośi smio reći: ”Što lažeš, pope? Kakav Mitropolit Kijevski i cijele Ukrajine i kakav matrak? Znaš li da ne valja lagati? Ko te naučio da lažeš? Miško Kesedžija čiji si kolumnista? Ili Sveti Otac Amfilohije? Neki te zovu Mali Amfi, a ja Amfilojče“. Bojao sam se da Gośa litijašima ne drekne: “Dršte ga!” i da od mene neće ima šta da se ukopa.
Pa sam mu umočio nos u njegovu laž, ko našem mađarskom puliju u govno kad se uneredi u kući: “Jedini vladika Autokefalne Ukrajinske pravoslavne crkve, mitropolit Kijevski i čitave Ukrajine, koji ima potpuno kanonsko zajedništvo sa Njegovom svetošću, ekumenskim patrijarhom Bartolomejem na čelu mitropolitske crkve, jeste Blaženi mitropolit Epifanij koji ne namjerava da posjeti Crnu Goru. Mitropolit Ruske pravoslavne crkve u Kijevu, vladika Onufrije i ostali episkopi Moskovske patrijaršije, koji su, kako se može razumjeti, bili pozvani u Crnu Goru, ne predstavljaju autokefalnu Ukrajinsku pravoslavnu crkvu, priznatu od strane Ekumenske patrijaršije“.
„Ali dobro“, kažem Gośi,“Milošević je imao ruske dobrovoljce i đe piše da ih ne može imati Risto Sotona? Utoliko prije što se iz kalašnjikova može pucati, a iz ripide ne može. Blaženjejšeg Onufrija, koga podržava Moskva, dočekaću stihovima Izeta Sarajlića: ‘Samo da nam ne dođeš u tenku – sve drugo je gut'“.
Gośa Perović pravi se nečuo, kako bi rekli u Goraždu, i nastavlja: “On će, sjutradan, u pratnji nekoliko ukrajinskih arhijereja, zajedno sa vjernim narodom, sveštenstvom i monaštvom SPC u Crnoj Gori predvoditi Svetosimeonovsku litiju podgoričkim ulicama, od Hrama Vaskrsenja do Nemanjinog grada”.
A ja ću Gośi: ”Sveti Simeon?To ime mi zvuči poznato. Je li to onaj što je bogumile spaljivao na lomačama, sjekao im jezike, žigosao im lica? Onaj što je razorio sve gradove u Duklji, osim Kotora? Ukoliko jest, jebimioca ako nije zaslužio titulu sveca. Zar pop Mäca može biti srpski svetitelj, a župan Nemanja ne mere?”
“Ne jedi govna” kaže mi Gośa i nastavlja: “Litija se već decenijama unazad, vrši u spomen na Svetog Simeona Mirotočivog,jednog od rijetkih ljudi rođenih na obalama Ribnice”.
“Bajku da je rođen na obalama Ribnice pričaj ne meni već Nailovoj majci, kako bi rekli u Sarajevu.Nemanja je kršten u crkvi Sv. Marije u kraju zvanom Ribnica”.
“Koji je kanonizovan” – Gośa se nije dao zbunuti – “kao svetac u Pravoslavnoj Crkvi i kao takav poštovan u svim pomjesnim crkvama”.
Htjedoh opet citirati Rotkovića: ”Svi su Nemanjići vodili računa o svom položaju na onome svijetu, nakon što bi iskoristili sve što se može na ovome”, ali sam se bojao da ću Gośu, ako mi opet kaže da ne jedem govna, svijećnjakom ošajdariti preko plemenite njuške, što ne bi valjalo nikoliko.
“Kao takav, poštovan u Crnoj Gori, još od srednjovjekovne Zete i osnivanja Cetinjskog manastira, pa bez prekida – do dana današnjeg”, tako je Gośa završio litaniju o Mirotočivom.
“Lako je tebi”, rekoh Gośi. “Ti si očevidac istorije. Neki kažu da si gledao direktan prenos istorije od srednjevjekovne Zete naovamo. Napoleon veli da je istorija ‘zbir dogovorenih laži’, a on je pravio istoriju. Zato razumijem Srbe: pet stoljeća ih nije bilo u istoriji, i šta bi drugo nego da duplo lažunjaju?”
“Šta kažeš”, riknu Gośa, kao bik pogođen zrnom posred čela, kako bi rekao Rakić. A ja se probudim od straha: ubi ga prejaka reč.
P.S. Ono što Gośa zove Nemanjin grad u stvari je turska tvrđava Tepedeken iz 1417. godine, o čemu postoje arhivski dokumenti. Andrić-grad, djelo Nemanje Kusturice, teški je kič, a sagradio ga je bivši Emir.