piše: Marko Vešović
Jutros, 14. marta 2000. godine, probudio sam se u 76. godini svog života i odlučio da ga javno obilježim kratkom biografijom Radovana Zogovića, najvećeg crnogorskog pjesnika 20. stoljeća i jednog od najvećih jugoslavenskih pjesnika druge polovine 20. vijeka. Koga u Crnoj Gori niko ne pominje, ne citira, niko ne čita, jer Crnogorci su bogomdani nečitači i Gorski vijenac mnogi znaju napamet kako ga ne bi morali čitati. Moje je da na ovom portalu, dok me ima, povremeno podsjećam Nezavisnu na njenog velikana iz Mašnice. Toliko mogu.
Radovan Zogović, crnogorski pjesnik, pripovjedač, romansijer, hroničar, prevodilac, esejist, kritičar i polemičar, rođen je 19. avgusta 1907. godine u Gornjem Polimlju, u selu Mašnici koja je, do prvog balkanskog rata, bila na crnogorsko-turskoj granici. Prvi razred osnovne škole završio u Kraljevini Crnoj Gori, drugi pod Austrougarskom, a treći i četvrti u Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca, o čemu pjesnik kaže: “U razmaku od svega tri godine, morao sam da znam, da pjevam i primam kao zakon, tri himne tri različite države, pri čemu je himna Kraljevine SHS bila sastavljena od tri dugačke i sasvim različite himne”.
Nižu gimnaziju završio je u Beranama i, za četiri godine školovanja, svakih petnaest dana pješke je prelazio 32 kilometra do Mašnice da ga majka okrpi i opere i da ponese hranu za sljedeće dvije sedmice. U trećem razredu niže gimnazije pisao je kratke priče protiv alkohola, alkoholičara i trgovaca alkoholom, a u četvrtom objavljivao narodne pjesme, gatalice, pošalice i opise narodnih igara u Kići, beogradskom nedjeljniku za šalu, zabavu i prikupljanje narodnih umotvorina. Dva i po razreda više gimnazije učio u Peći, jer je njegova porodica preselila u Metohiju. U višim razredima gimnazije objavljivao je anonimne dopise u crnogorskom satiričkom listu Mali Radojica i u još nekim beogradskim šaljivim listovima, a prva đačka pjesma s temom iz srednjevjekovne prošlosti (Krunisanje Stevana Dečanskog), štampana mu je u časopisu Venac za 1926/27. godinu.
Polovinom sedmog razreda istjeran je iz Pećke gimnazije, jer je u pismenom zadatku napadao popove: vjerovao je da strada kao komunist, “i taj plazmatični, jednoćelični ‘komunist’ napisao je tada svoju prvu ‘buntovnu’ pjesmu koju je, da potrese svijet, nazvao Hljebu i objavio je u ondašnjem aleksinačkom listu Đačka iskra“, kaže Zogović u autobiografskom tekstu Postajanje i postojanje. U osmom razredu gimnazije, koji uči u Tetovu, prvi put dolazi do Šantićevih socijalnih pjesama i sam piše “pjesme o oračima i sijačima, o gradskoj sirotinji – čak pjesme s gradskim pejsažom, naroženim neizbježnim dimnjacima i gromobranima”, koje je objavljivao u zagrebačkoj Mladosti.
Po svršetku gimnazije, upisuje se na Filozofski fakultet u Skoplju, i to baš u prvoj godini diktature kralja Aleksandra, o kojoj docnije, s vremenskog razmaka, piše: ”Počelo je grozničavo sticanje i trošenje novca, osvajala je ‘teorija’ da je ‘život uživanje’; po sistemu lančane reakcije množile su se pronevjere, krađe, novinarske novčane ucjene, tužbe oko nasljeđa, falsifikovanja, podmićivanja; tzv. noćni život po gradovima dobio je neviđene razmjere; množile su se legalne i polulegalne javne kuće; po svim kafanama i krčmama, u centrima i u provinciji, pjevale su prostituisane ili poluprostituisane pjevačice, putujuće ili stacionirane; pijanstvo je postepeno postajalo moda, zaraza, gotovo podvig”.
To je i vrijeme sve strašnijeg produbljivanja svjetske privredne krize: gradovi su bili preplavljeni bijedom i nezaposlenošću, ulice su vrvjele od “ljudi koji prose hljeba ili posla, od dama koje prose za prosjake”; seljačka domaćinstva, ogrezla u dugove bankama i zelenašima, prodavana su na doboš, i stoga, u takvoj situaciji, “svi buržoaski ‘modernizmi’, ‘artizmi’, ‘avangardizmi’ u književnosti i umjetnosti, sva njihova vašarska samoreklama, i borba za monopol u javnom životu, sve drastičnije su djelovali kao perverzija, kao cinična bahanalija preko unesrećenih i smrtno zabrinutih. U toj situaciji sve što je među piscima i umjetnicima još imalo savjesti i veze sa narodom, što je još imalo sposobnosti da, sem svijeta ‘kakav je u njima’, vidi i svijet kakav jeste, počelo je, malo pomalo i nekako samo od sebe, da se okreće društvenim problemima, da ide politici – umjetnost, književnost prije svega, počela je da postaje socijalna, da se politizira. Ujedno s tim, kako se to više puta u istoriji dešavalo i kako je to zapazio još Bjelinski, politika i socijalna borba uopšte, stavljene van zakona, sve su se više literarizirale, pošto je literatura bila još jedina oblast gdje se, makar poluezopovskim, cenzurisanim jezikom mogla obrazlagati, nastavljati, započinjati kakva-takva društvena i politička borba, gdje su ljudi, svjesni potrebe i željni aktivnosti, mogli da, do boljih dana, čine štogod za te bolje dane”. Ovi odlomci iz teksta Postajanje i postojanje, nastalog šezdesetih godina 20. vijeka, bacaju oštro svjetlo na okruženje u kojem se profilirao Zogovićev bunt protiv društva, njegovo sudbinsko opredjeljenje za komunizam i strasno angažovanu književnost.
Na početku studija imao je stipendiju koju je izgubio zbog nepovoljne kritike jedne rđave pozorišne predstave, i od tada živi od davanja časova, stanujući sa još šestoricom u nezagrijanoj sobi studentskog doma. Na kraju prve školske godine izdaje, s jednim kolegom, četrdesetostranični almanah 1930 na jugu većinom priloga okrenut “društvenim problemima i potlačenom i izmučenom čovjeku kapitalističkog poretka”. Nekoliko mjeseci iza almanaha, pisao je pjesme u kojim je slikao razorno djejstvo društvenog poretka na čovjeka i persiflirao režimski nacionalizam, koje nije objavio, ali jeste “pripovijetku pod strahovitim naslovom Srca na kasapskim vješalicama”, čak i dobio za nju svoj prvi honorar. Na trećoj godini studija, napisao je pripovijetku Bijela kuća: po naredbi vlasti, Albanci u Metohiji morali su izvana okrečiti svoje kuće, koje su se “spolja lojalno bijeljele, ali unutra je sve bilo mračno i prljavo, sve se gušilo od siromaštva, nečistoće, strašne zaostalosti svake vrste, strašnih boleština i nameta”. Priča je objavljena u Stožeru, ali je cenzura taj broj zabranila.
U Skoplju se detaljnije upoznaje sa marksističkom literaturom: ”Utisak od čitanja bio je ravan utisku koji bi čovjek imao kad bi se sticanje svijesti u djetinjstvu, sticanje pojmova o sebi i svijetu oko sebe, moglo svesti u jedan jedini akt”. Po završetku studija (1933.), radi kao korektor, i umnožava sa Kočom Racinom ilegalni list Iskru, organ KPJ za Makedoniju, čiji je jedan svežanj uhvatila policija, zbog čega je otpušten s posla, kažnjen sa 30 dana zatvora i potjeran u svoje selo. U to vrijeme postao je član Sreskog komiteta KPJ u Peći. U jesen 1934. postavljen je za profesora gimnazije u Skoplju, odakle je po kazni premješten u zaječarsku gimnaziju, gdje je radio od februara do juna 1935. kad je otpušten zbog komunističke djelatnosti.
U septembru 1935. prelazi u Beograd, gdje se preko drugova iz ilegalne partijske organizacije zaposlio na mjestu vaspitača u internatu jedne privatne gimnazije. U internatu radi i po 16 sati, pa je morao da spava i da se hrani sa učenicima. Ulazi u agitaciono-propagandnu komisiju Saveza komunističke omladine, učestvuje u radu na okupljanju opocizione omladine za borbu protiv rata i fašizma, piše letke i proglase, učestvuje na književnim večerima u Fizičkoj sali beogradskog univerziteta gdje su održavana necenzurisana predavanja, književne i umjetničke priredbe, i gdje je naročit uspjeh imala njegova pjesma Svježi vijenci na grobovima njemačkih vojnika u Makedoniji – riječ je o vijencima koje su Hitler i Gering položili na renovirane grobove njemačkih vojnika poginulih u prvom svjetskom ratu.
Početkom 1936. otpušten je s posla, a krajem aprila odlazi u bolnicu gdje mu je ustanovljen otvoreni tuberkulozni proces na plućima. Meni je u borbi za preživljavanje, piše Zogović 35 godina docnije, “ma koliko to paradoksalno zvučalo, pomoglo i to što sam, oboljevši od tuberkuloze, za pet uočiratnih godina 27 mjeseci proveo po bolnicama i lječilištima, koje neobezbijeđeni bolesnici onda nijesu plaćali”. I pjesme je pisao mahom za vrijeme liječenja od tuberkuloze: u sanatorijumu na Fruškoj gori sprema za štampu svoju prvu knjigu pjesama Pesnica koju je, međutim, policija konfiskovala još u tabacima i uništila. U sanatorijumu Klenovik u Hrvatskom Zagorju napisao je poemu Došljaci i pjesmu Pokisli platan koju je objavio Srpski književni glasnik i honorisao je sa 160 dinara – jedini honorar koji je za književni rad dobio od dolaska u Beograd do početka rata – a u sanatorijumu Topolšica počeo je da prevodi Majakovskog: ”Knjiga Majakovskog bila je za mene poetsko otkriće, postala je moj nerazdvojni i najmiliji priručnik, pratila me i pomagala me čak i u partizanima, sve dok mi, jedne avgustovske noći 1943, nije ukradena zajedno s mojim konjem na čijem sam je sedlu, u bisagama od kože, nosio”.
Krajem 1937. izlazi mu u Zagrebu knjiga pjesama Plameni golubovi, koja je zabranjena, a kritičar Eli Finci biva kažnjen sa tri mjeseca zatvora, jer je policija kod njega uhvatila skriveni dio tiraža te knjige koji je prenosio iz Zagreba u Beograd. Sarađivao je, pod svojim imenom ili pod pseudonimima, u naprednim i liberalno demokratskim časopisima: Literaturi, Književnom savremeniku, Stožeru, Savremenom književnom glasniku, Savremenim pogledima, Našoj stvarnosti, Srpskom književnom glasniku, Pregledu, Životu i radu. Od 1937. do 1939. bio je član redakcije beogradskog časopisa Naša Stvarnost a 1939. pokreće i uređuje, sa Veliborom Gligorićem, časopis Umetnost i kritika.
Nakon 6-aprilskog bombardovanja Beograda odlazi u Crnu Goru. U početku ustanka je član ustaničke komande za andrijevički srez, potom sa Veselinom Maslešom i suprugom Verom izdaje na planini Konjsko hektografisani list Sloboda. U manastiru Morači radi u štabu komskog odreda, gdje je napisao pjesmu u čast sovjetskih pobjeda kod Moskve. Potom postaje član Agitpropa Pokrajinskog Komiteta, i član Propagandnog odjeljenja Glavnog štaba partizanskih odreda Crne Gore. U Bosni postaje član politodjela Četvrte narodnooslobodilačke brigade, odakle je premješten u politodjel Prve proleterske. Godine 1943. napisao je poemu Pjesma o biografiji druga Tita koja je u ratu doživjela šest izdanja. U jesen 1943. premješten u Propagandno odjeljenje Vrhovnog štaba. Bio je član uredništva, saradnik i redaktor rukopisa u časopisu Nova Jugoslavija. Iza desanta na Drvar, ide na Vis, a potom u oslobođeni Beograd.
“Od tada”, kaže pjesnik, “pa do pred kraj 1948. obavljao sam toliko mnogo i toliko raznih poslova da je, naročito u početku, dane trebalo razvlačiti bar do 30 časova. Za sve to vrijeme bio sam član Komisije za agitaciju i propagandu pri Centralnom komitetu KPJ; konkretno: pokrenuo sam list 20 oktobar (to je dan oslobođenja Beograda), učestvovao u organizovanju i pokretanju Borbe, učestvovao u organizovanju kulturnih i prosvjetnih ustanova, u organizovanju i radu kulturnih udruženja, izdavačkih preduzeća, prosvjetnih kurseva, u pokretanju i izdavanju časopisa, u postavljanju temelja jugoslovenskog filma, u organizovanju osnivačkog kongresa Saveza pisaca Jugoslavije; bio nekoliko mjeseci urednik kulturne rubrike Borbe, potpredsjednik društva za kulturnu saradnju Jugoslavije i SSSR, Jugoslavije i Bugarske, Jugoslavije i Albanije, član redakcije časopisa Jugoslavija-SSSR, potpredsjednik Saveza pisaca Jugoslavije, od jeseni 1945, poslanik u Skupštini FNRJ, pisao vojne i političke članke, književne i umjetničke kritike u Borbi, Književnim novinama i drugim listovima, objavljivao fragmente iz Lirske hronike, pisao pjesme, redigovao razna izdanja, držao predavanja, predizborne i druge govore, učestvovao u prevođenju biografije V. I. Lenjina, u redigovanju prevoda Istorije SKP(b), pripremio novo, prerađeno izdanje prevoda Matveja Kožemjakina i Fome Gordejeva, bio glavni referent na osnivačkom kongresu Saveza pisaca i na proslavi stogodišnjice Gorskog vijenca, putovao s vladinom delegacijom pisaca u SSSR (1946. i 1947.), s delegacijom boraca otpora u Pariz, putovao u delegaciji KPJ na kongres Komunističke partije Indije u Kalkutu (februar 1948), u delegaciji kulturnih radnika na otvaranje izložbe jugoslovenskog slikarstva i vajarstva u Prag…”.
U tom vremenu izašla je knjiga njegovih prevoda Majakovski (1945.), zbornik pjesama Prkosne strofe (1947.), zbirka književnih i političkih članaka Na poprištu (1947.), kao i više samostalnih brošura. Uzgredne bilješke iz SSSR i K licu čovjeka – esej o slikarstvu Đorđa Kuna, bili su posljednji tekstovi koje objavio (krajem 1948. i početkom 1949.), prije nego što je stavljen u sedamnaestogodišnju izolaciju. Povodom četrdeset godina Oktobarske revolucije beogradska Prosveta objavljuje njegov prevod poeme Dobro V. Majakovskog (1958.), a od para koje je dobio kao prevodilac štampa svoju dorađenu poemu Došljaci (1958.), i sa Desankom Maksimović “distribuira” je po beogradskim knjižarama, koje su knjigu primile, ali su je, nakon tri dana, povukle iz prodaje.
Prosveta mu objavljuje 1965. knjigu pjesama Artikulisana riječ, a 1968. zbirku pripovijedaka Pejsaži i nešto se dešava. Izbor iz njegove poezije pod naslovom Žilama za kamen izlazi u titogradskom Grafičkom zavodu 1969. Slijede knjige pjesama: Lično, savim lično (1971.), Knjažeska kancelarija (1976.), Povremeno zauvijek (1985.) i Supret za sjutra (1985.), knjiga pripovijedaka Noć i pola vijeka (1978.), izabrane pripovijetke (1985.), roman Kožuh s pola rukava (1985.), knjižica polemika Književna sudanija u vlastitom izdanju (1974.) i rasprave o našem usmenom pjesništvu Usputno o nezaobilaznom (1983). Umro je 5. 1. 1986. godine. Posthumno mu je izašla knjiga Prepjeva (1989.), gdje su sakupljeni njegovi prevodi poezije od kojih su mnogi, u vrijeme apsolutne izolacije, bili objavljeni pod imenom Desanke Maksimović, i knjiga autobiografskih, memoarskih, putopisnih i hroničarskih proza Postajanje i postojanje (1993).
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta