Rasprava koja se već izvjesno vrijeme vodi o vojnom poligonu na Sinjajevini koji će crnogorski vojnici koristiti samo za taktičku obuku i vježbe gađanja, za Andriju Mandića, lidera Demokratskog fronta, bila je prilika da uputi teške uvrede na račun Vojske Crne Gore i mladih ljudi koji žele da budu vojnici, pišu Dnevne novine.
Dio tog “repertoara” imali smo prilike da vidimo u crnogorskom parlamentu, a dio i u nedavnom gostovanju Mandića na TV A1 gdje je javno saopštio da današnja vojska u Crnoj Gori “nije dostojna podviga crnogorskih vojnika u ratovima od 1912. do 1918. godine niti vojskovođa poput Janka Vukotića”.
“Crnogorska vojska neće biti moja sve dok se ne vrati tradicijama stare Crne Gore i vremena Janka Vukotića. Ovakva vojska više je prijatelj Kolumbiji ili nekim drugim državama koje se bave švercom narkotika, ali nikako nije nalik onoj sa početka ovoga vijeka, koja je bila srpska vojska. Zbog toga sam bio vrlo ponosan na nedavnu paradu Vojske Srbije u Nišu kojoj sam prisustvovao”, kazao je Mandić.
Komentarišući za Dnevne novine Mandićevu ocjenu, politički analitičar Ranko Đonović, naglašava da ga takve izjave ne čude, te da je Mandić objelodanio ono što misli, ali da ga ipak donekle iznenađuje što vrijeđa mlade crnogorske vojnike koji biraju ovaj časni poziv zato što vole svoju državu i što bi je sjutra, da zatreba, branili.
“Mandić ne poznaje ni ovu ni prethodnu Crnu Goru, ona za njega i ne postoji, a kad ne postoji što će joj i vojska. On vrijeđa mlade ljude koji se prijavljuju u VCG, vrijeđa većinsku Crnu Goru, a računa na onu prevarenu Crnu Goru, koju on i njegovi određeni mentori iz Beograda žele da vide ponovo na koljenima kao 1918. godine. To im se neće ostvarit, ali hoće da do žive potpuni kolaps svoje politike i njen kraj vrlo brzo”, kaže Đonović za DN.
S lične ocjene imali smo prilike da vidimo krajem prošle nedjelje u crnogorskom parlamentu tokom rasprave o Sinjajevini, kada je ministar odbrane Predrag Bošković poslanicima Demokratskog fronta odgovorio da njih ne interesuje planina niti navodna njena devastacija, da je problem što Crna Gora hoće modernu, osposobljenu vojsku, a da je “njihova vojska u Beogradu a ne u Crnoj Gori”.
Istoričar Milan Šćekić podsjeća na istorijska fakta o crnogorskoj vojsci iz vremena na koja se poziva Andrija Mandić. Kaže da je novost da su lideri ovog političkog saveza naprasno počeli da uvažavaju podvige crnogorske vojske s početka XX vijeka.
“I to je dobro. Prošle godine to nije bio slučaj. Naprotiv, osim kritika na njen račun, a posebno na račun njenog vrhovnog komandanta, mogle su se čuti samo neistine i neutemeljene kritike. Tako je kralj Nikola, koji je bez razmišljanja prvi stao uz napadnutu Srbiju, na stogodišnjicu završetka Prvog svjetskog rata postao izdajnik i niko riječ da kaže o tome. A činjenicu da je crnogorska vojska od avgusta 1914. do januara 1916. godine držala u svojim rukama Budvu, rijetko ste gdje mogli pročitati. Na koncu svega, i da su 1918. cijelu Crnu Goru, dobar dio Bosne, Hercegovine i Dalmacije, oslobodili crnogorski komiti sa narodom, takođe nigdje nijeste mogli pročitati. A to je fakat i u crnogorskim naučnim institucijama o tome postoji bogata građa”, naglašava Šćekić.
Mladi istoričar takođe ističe da crnogorska vojska koja je učestvovala u oslobodilačkim ratovima 1912-1918 u etničkom i vjerskom smislu nije bila homogena.
“Naprotiv, ali je istina da su se crnogorski vojnici pravoslavne vjeroispovijesti, uz manji broj katolika i muslimana iz predbalkanske Crne Gore nalazili u prvim borbenim redovima. Podsjetio bih javnost da vojsku ne čini samo borbeni kadar, već i njena pozadinska jedinica, u kojoj su u ovim ratovima pored Crnogoraca itekako bili zastupljeni i muslimani i katolici sa područja Sandžaka i Metohije, koje je crnogorska vojska zauzela u Balkanskim ratovima. To stručna i laička javnost često previđa, pa o crnogorskoj vojsci toga perioda govori kao isključivo pravoslavnoj vojsci, što nije tačno. Što se tiče serdara Vukotića, za razliku od nekih svojih rođaka, bio je vrlo lojalan Crnoj Gori i dinastiji Petrović-Njegoš”,poručuje Šćekić.