za aktuelno.me

piše: Andrej Nikolaidis

Čitam o novom ekonomskom planu EU za Balkan koji, prećutno no posve obavezno, podrazumijeva da Crna Gora uđe u „mini Šengen“. I sve mi je nekako poznato: masivan déjà vu.

Na stranu „mali Šengen“… Tu je stvar brutalno jasna. O tome sam pisao u novembru 2019.

U jednoj stvari vezanoj za “Mali Šengen” Vučić i Rama govore istinu: to doista nije nova Jugoslavija – ona u kojoj će se, umjesto Slovenije i Hrvatske naći Albanija. “To” je nešto mnogo gore od toga. “To” je replika Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca. Preciznije: ono što prave je, u suštini, Kraljevina Srba i Albanaca.

Neće to, dakako, i formalno biti kraljevina. Ali neće biti ni demokratija – naprotiv, biće tu gomila autoritarnih lidera, od kojih će svaki, u praksi, biti kralj na teritoriji koju bude kontrolisao. Biće tu, dakako, i gomila nacionalizama, i još više korupcije nego što je do sada bilo…

Neće, dakako, ta država/savez odmah biti proglašena – koliko “da se Vlasi ne dosjete”… Počeće sa slobodnom trgovinom i protokom ljudi, jer to je, znate, ekonomski a ne politički sporazum, kao što je i EU počela sa ugljem i čelikom. Završiće sa zajedničkim parlamentom i kontrolom granica.

Vijek nakon što su velike sile stvorile Kraljevinu SHS, one (ili barem neke od njih) pokušavaju na Balkanu “implementirati” eksperiment zapanjujuće sličnosti. Poslije Prvog svjetskog rata, Francuska i ostale pobjednice htjele su Malu Antantu na Balkanu: pa su napravili Jugoslaviju Karađorđevića. Druga je priča što je to bila najgora država koju može napraviti bilo čovjek, bilo životinja – ona je, ta država, uostalom, uz zvjerstva okončala svoj vijek. Da nije bilo Tita i partizana, koji su na ruševinama te države stvorili nešto posve drugo, njenu aksiološku suprotnost takoreći, ideja južnoslovenskog zajedništva bi nakon tiranije Karađorđevića ostala upisana slovima crnjim od sipinog mastila, crnjim od Crne ruke, u imaginarnoj knjizi zajedničke istorije.

Vučićev i Ramin „Mali Šengen“ je model koji bi obezbijedio da, umjesto da budu poraženi, poniženi i odbačeni, dva velikodržavna projekta koja su najveća prijetnja bezbjednosti ovog regiona – budu namirena i realizovana. Ime tih projekata je Velika Srbija i Prirodna Albanija. U državnoj skalameriji koju prave Vučić i Rama doista bi bilo ostvarenio ono: „svi Srbi/svi Albanci u jednoj državi“.

Kao i 1918., to je upakovano kao navodno „progresivna“ ideja zajedništva i saradnje. Pa ti odbij ono što je „napredno“ i u „duhu integracija“… Proevropska priča će se, po inerciji, još neko vrijeme nastaviti, ali eventualno formiranje Kraljevina SA značilo bi, zadugo, „doviđenja“, a možda i „zbogom“ evropskim integracijama regiona. Ulaskom u „mali Šengen“, koji je završena stvar, Crna Gora prestaje biti „lider u EU integracijama“. U EU će, ako će, ne Crna Gora, nego čitav „mini Šengen“ zajedno. Što znači da tempo više neće određivati najbrži, nego najsporiji: Kosovo i Bosna i Hercegovina.

Nešto se pitam… A ko vam je do sada branio da sarađujete? Šta je bila prepreka saradnji i normalizaciji odnosa, ako ne vaši nacionalizmi, koji sada trebaju biti nahranjeni Bosnom, Crnom Gorom i Makedonijom?

“Mali Šengen” podrazumijeva i, citiram autore ideje, “jačanje prekogranične saradnje u oblasti bezbjednosti”.

“Oblast bezbjednosti” je isto, je li, ekonomija?

Podrazumijeva i uklanjanje granica i slobodno kretanje ljudi.

Reklo bi se kako su navedeni ciljevi „Malog Šengena“ bili ostvareni još 1992. Tada je, naime, realizovana potpuna „prekogranična saradnja u oblasti bezbjednosti“ između Srbije i dijela Bosne i Hercegovine – danas mu je ime entitet Republika Srpska.

Kako izgleda ta saradnja imao se prilike uvjeriti i sam Aleksandar Vučić, kada je onomad obišao srpske artiljerijske položaje iznad Sarajeva. Od Beograda do Sarajeva je putovao bez pasoša i bez bilo kakve granično-carinske kontrole, što znači da je još tada bilo obezbijeđeno „slobodno kretanje“ (naročito naoružanih) ljudi. Kao i slobodno kretanje roba (naročito oružja).

Ideja da će „ekonomska saradnja“ pacifikovati balkanske nacionalizme je ujedno smrtno opasna i urnebesna u svom idiotizmu. Predstavnici „škole mišljenja“ po kojoj su ekonomija i slobodno tržište lijek za nacionalizam vele kako sukobi nastaju iz siromaštva, dok razvoj ekonomije podstiče stabilnost.

Da vas podsjetim: Titova Jugoslavija se raspala, a klanica otpočela, ne onda kada smo bili siromašni, nego baš onda kad smo bili najbogatiji u čitavoj svojoj istoriji. Onda kada je Marković digao jugoslovensku ekonomiju, kada se činilo kako se dešava ekonomsko čudo. Da bi Velika Srbija bila ostvarena, srpski je nacionalizam bio spreman istrpjeti uništenje srpske (i crnogorske) ekonomije.

Savez koji prave Vučić i Rama, uz učešće Zaeva kao “korisnog idiota” tog projekta, zapravo je markiranje i policiranje teritorije postavljene ispred Šengena, svojevrsne tampon zone – koja ovoga puta, za razliku od one „Male Antante“, ne štiti od ratne prijetnje, nego od migracija.

Stanovništvo te teritorije raseljavaće se u Evropu, gdje god ima bauštele i suđa da se pere. Kraljevina Srba i Albanaca će, između ostalog, biti i džinovski migrantski logor, svojevrsno Čistiliše, mjesto gdje će se vršiti selekcija ko može a ko ne može na rajske livade zapada.

Poseban problem predstavlja to što se sve bitno vezano za projekat „Mali Šengen“ krije od javnosti. Uprkos svetom „pravu javnosti da zna“ i „transparentnosti“ kao neupitne vrijednosti, teško je zamisliti nešto manje transparentno od „malog Šengena“, u koji ovdašnje države ulaze a da njihove javnosti o onome što vlasti u njihovo ime prihvataju, suštinski, ne znaju ništa.

No ono što je nevidljivom tintom napisano između redova čitljivo je.

Kao, na primjer, male tajne velikog ekonomskog plana EU za „mini Šengen“.

O suštini tog plana pisao sam, pišući o drugom planu za drugi teritorij. Bila je godina 2009. Tekst se zvao „Afrika, to je moj trip“. Svaka sličnost ekonomskog plana o kojem je u tom tekstu riječ i ekonomskog plana koji je EU smislila za Balkan je namjerna.

Dakle: „Afrika, to je moj trip“:

„Alain Badiou tvrdi kako bi samo novac koji Evropljani godišnje potroše na parfeme bio dovoljan da se na godišnjem nivou spriječi glad u Africi. Generički ljekovi koje bi zapadne kompanije mogle distribuirati mnoge bi Afrikance spasili bolesti od kojih u Evropi danas malo ko umire. Afrika, koja nestaje pod udarima gladi i bolesti, za Badioua je jedna od najstrašnijih demonstracija razorne moći uvjerenja da je tržište prirodni, stoga i najbolji regulator društvenih odnosa.

Jeffrey Sachs, ekonomski superstar, profesor na Columbia-i i specijalni savjetnik Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija, čovjek sa Time-ove liste 100 najuticajnijih ljudi na svijetu, za Afriku ima drugi plan. Po njemu, Afrika je najveća (ako ne i posljednja) razvojna šansa Zapada.

U nedavno objavljenom autorskom tekstu, naslovljenom „Održivi oporavak“ Sachs kaže: „siromašni djelovi svijeta će se morati prihvatiti kao šanse za investiranje a ne kao prijetnje ili mjesta koja treba izbjeći”. Sachs, dakako, o Africi ne govori kao o šansi za investiranje ljubavi i milosrđa: “U dobu u kom će najveće američke, evropske, japanske…. kompanije za izgradnju infrastrukture imati značajan višak kapaciteta, Svjetska Banka, Evropska Investiciona Banka, Uvozno-Izvozna Banka Sjedinjenih Država i drugi javni investicioni fondovi trebali bi finansirati velike infrastrukturne investicije u Africi, s ciljem da se izgrade putevi, elektrane, luke i telekomunikacioni sistemi”.

Već sam naslov Sachsovog teksta, “Održivi oporavak”, tjera na oprez kakav se osjeti pred liticom – onda kada je pred nama samo praznina. Do juče su pričali o “održivom razvoju”: već danas govore o “održivom oporavku” od tog razvoja. Kako primjećuje Frank Furedi, komplikovana, isprazna  retorika koju su usvojile zapadne političke elite ne skriva neku tajnu, veliku ideju koju ta elita slijedi. Naprotiv: jedina “velika ideja je u tome da nema velike ideje”. Osim toga, ta retorika se koristi da prikrije “ne samo da elita nema veliku ideju, nego im nedostaje čak i onih malih”. Furedi navodi primjer Tessae Jowell, državnog sekretara za kulturu u britanskoj vladi, koje je 2004. izjavila kako na sastancima “apsurdni jezik koji koristimo bilježi u svoju malu svesku koja je prepuna takvih budalaština”. Pored besmrtne “održivi razvoj”, mjesto u njenoj svesci našle su i sljedeće fraze: “održivi obroci u školama”, “povratni izvještaj o podacima u regionalnoj kulturi”, “strateški ciljevi evaluacije”, razne vrste raznolikosti, transparentnosti, uključivanja, najbolje prakse, društvene kohezije i inkluzije…

Samo takav jezik u stanju je da izrazi Sachsovu veliku ideju. Badiou i Sachs kao da ne govore o istom kontinentu. Ako Sachsovi veliki putevi doista budu sagrađeni, na njima očito neće biti velikih saobraćajnih gužvi: najprije zato što su ljudi koji umiru od gladi u principu loši kupci automobila.

Ali da još jednom pažljivo i održivo osmotrimo Sachsov plan. Zašto je važno ulagati u Afriku? Zato što je Americi potrebno veliko gradilište na kojem će zaposliti firme i radnike. Osim toga, piše Sachs, “Amerika ne može nastaviti pozajmljivati od ostatka svijeta kao što je to činila u prethodnih osam godina. Američki izvoz mora se povećati, što znači da će se neto izvoz Kine, Japana i drugih zemalja koje proizvode višak, morati smanjiti”. Sachsova retorika je znakovita: Amerika mora povećati, drugi moraju smanjiti. Iz toga se prosto podrazumijeva i ostalo:  globalne finansijske institucije trebale bi odobriti kredite za radove infrastrukturne investicije u Africi; afričke vlade moraju prihvatiti kredite, a američke firme moraju dobiti najveće poslove.

Ulaganje u Afriku, to je jasno, poduzima se da bi se pomoglo Americi. Ali možda će pomoći i Africi. Sachs, na primjer, predviđa: “Sve dok se radi o dugoročnim kreditima koji imaju umjerene kamatne stope (recimo, na 25 godina sa godišnjom kamatom od 5%), države primaoci bi te kredite mogli otplatiti od značajnog rasta prihoda i to za vrijeme jedne generacije. Koristi od ovakvog razvoja mogle bi biti nevjerovatne, kako za Afriku tako i za bogate zemlje koje bi ponovo zaposlile svoje kompanije i radnike”.

Ali ovdje je već riječ  o moglo bi pomoći. Nema: mora pomoći Africi. A moglo bi Afriku gurnuti i u još veće dugove i bijedu, jer je izvjesno da afričke zemlje neće moći vratiti kredite koje – podrazumijeva se – uredno moraju vraćati.

Shvatili smo bit plana: siromašne afričke zemlje treba da finansiraju oporavak posrnulih zapadnih ekonomija. I to sa kamatom od samo 5%. Za uzvrat će dobiti moderne puteve koji će omogućiti savremeni transport umrlih od AIDS-a i gladi, kao i humanije uslove za pješačenje za kolone izbjeglica.

U činjenici da je Obama postao predsjednik Amerike, Jeffrey Sachs vidi zalog budućeg  američko-afričkog partnerstva. “Srećom po sve, izborom Obame za predsjednika, Sjedinjene Države su napravile ogroman korak naprijed. Sada je vrijeme za akciju”, kaže on. Zvanična verzija glasi: pobjedom Baracka Obame, Amerika je rasčistila sa svojom rasističkom prošlošću.

Na talasu liberalne histerije, u kojoj uvijek možemo prepoznati liberalnu hipokriziju: sada je vrijeme za akciju. Ako je doista tako, nije li sada pravi trenutak za veliku stvar: da prva demokratija svijeta, koju vodi veliki lider, onaj koji je “čovječanstvu vratio nadu”, a kojega slijedi javnost bez premca kada je u pitanju demokratska kondicija i vizija, kao vid nadoknade za rad svih onih Afrikanaca koji su besplatno gradili Ameriku, besplatno izgradi sve one “puteve, luke, elektrane i telekomunikacione sisteme” o kojima govori Sachs? Nešto nam, ipak, govori da bi ta ideja bila odbačena kao “neprirodna” i “neizvodljiva”.

Ironija, cinizam i sarkazam se, kao duga nad ćupom sa blagom, nadvijaju nad Sachsovim istorijskim rješenjem za Afriku. Nekada su crne ljude vezane u lance brodovima odvozili u Ameriku, da tamo grade novu zemlju. Sada se bijeli ljudi vraćaju u Afriku: ne da bi lovili crne ljude, nego da  bi za njih gradili luke i puteve. Time će Afrikanci punovo pasti u ropstvo: ovoga puta dužničko. Kada Afrika bude premrežena putevima, u to se možete kladiti, na snimku iz svemira ti će putevi imati oblik lanaca”.

I Sachsov plan za Afriku i EU plan za “mali Šengen” su, između ostalog, i zapadni odgovor na kineske investicije na tim teritorijama.

Sachs je predvidio da bi zapad trebao “finansirati velike infrastrukturne investicije u Africi, s ciljem da se izgrade putevi, elektrane, luke i telekomunikacioni sistemi”. Manje više isto, sa malim “zelenim” izmjenama, finansiraće EU na Balkanu.

Sachs je te investicije planirao da bi velike poslove izgradnje infrastrukture u Africi dobile američke kompanije: EU na Balkan ulaže da bi takve poslove dobile evropske kompanije. Mislim, probajte za novac koji ćete od njih dobiti, kao najpovoljnijeg ponuđača, angažovati kinesku firmu. Ili kupite Huawei 5G mrežu. Balkanska vlada koja bi se to usudila pala bi brzinom većom od one koju postiže projetil ispaljen na “legitimni vojni cilj”.

EU plan za “mali Šengen”, kao i osnivanje tog nesretnog saveza, klasična je imperijalna svinjarija. Ako vam se ne ide do Afrike, skrenite desno i malo dublje u prošlost i tamo ćete naći britanske pruge u Indiji. Za koje The Guardian u članku iz marta 2017. piše:

“Apologete imperije vole da tvrde kako su Britanci u Indiju donijeli demokratiju, vladavinu prava i vozove”. Gle čuda: i EU nama, gotovo dva vijeka kasnije, donosi “demokratiju, vladavinu prava, puteve i širokopojasni internet”. No, kako piše The Guardian, “the Indian railways were a colonial scam” – indijska željeznica bila je kolonijalna prevara.

Znam, znam… Analogija nije logički dokaz, no itekako može biti od koristi u pokušaju da se nešto razumije. Tim prije što imperije sporo umiru, a posljedice njihovog djelovanja traju još dugo – vjekovima – nakon što je imperija formalno mrtva.

A iznad svega: zato što je imperijalni model vladanja besmrtan. On će biti drugačije ideološki opravdan i uzeće prividno drugačije forme, no uvijek će biti ciničan, eksploatatorski i slavljen kao sredstvo progresa.

 

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta

 

guest
2 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
Dedinje cetinje
Dedinje cetinje
16.10.2020-11:23 11:23

Ne razumeš se u politiku.

Stanje stvari
Stanje stvari
16.10.2020-13:36 13:36

Opet deja vu istorija u začaranom krugu crnih rupa. Kao da smo stvoreni usudom da sami sebi uništavamo budućnost