za aktuelno.me
piše Slobodan Jovanović
“Nevolja s ovim svijetom je ta što su glupi tako sigurni, a pametni puni sumnje”. (Bertrand Rasel)
Za razliku od mnogih koji su se, ili se tako predstavljaju, borili devedestih godina za nezavisnu, modernu, evropsku Crnu Goru i protiv tribalnog i dehumanizovanog, velikosrpskog nacionalizma, odavno sam prestao da o politici Crne Gore sudim kroz ličnosti i emocije prema njima, postavljajući političke rezultate i strateške domete u prvi plan. Svjestan da racionalizovanje nije svojstveno prostoru na kojem živim i da svaka živuljka koja hoda na dvije noge po njemu ima potrebu za mudrovanjem i samoisticanjem, makar to bilo i na najgluplji način, rizikovaću olake kvalifikacije koje prate bavljenje ovom temom.
Kad bih današnji trenutak Crne Gore definisao kao razočaravajući to bi značilo da, iako sam potekao iz naroda Crne Gore, kako god ga ko doživljavao, iako sam odrastao sa realnostima Crne Gore, njenim mentalitetom, karakterom, da nemam svijest o komplikovanosti društvenih, ekonomskih, etničkih odnosa i objektivnim mogućnostima jednog prostora koji se rijetko odlikovao po racionalnosti, samopoštovanju u odnosu na druge, marljivošću, modernošću i sposobnosti da odabere društvo najboljih.
„Mala, ekonomski slaba Crna Gora ne bi mogla ekonomski da opostane, da se odbrani od nasrtaja neprijatelja … „ pisali su brižnici iz Pokreta za Jugoslaviju 2005.godine, isti oni koji danas govore o neslućenim potencijalima Crne Gore i „nesposobnoj vlasti“ da ih valorizuje, jer su im prioriteti „pljačka tih istih resursa“. Ako ništa drugo, bar je dilema da li je ekonomski opravdano bilo osamostaljenje Crne Gore riješena. Veliki broj nezadovoljnika socijalnim položajem u Crnoj Gori makar, upoređujući se sa stanjem u Srbiji, ne mogu za to optuživati nezavisnost Crne Gore. Iako mislim da većina njih upravo svoje nezadovoljstvo ispoljava isključivo iz političkih i nacionalističkih razloga.
Lično ne mogu razumjeti one koji su kroz Liberalni savez i SDP branili obraz Crne Gore u smutnim vremenima skraja prošlog stoljeća, borili se za nezavisnu Crnu Goru, Crnu Goru kao dio demokratskih, zapadnih integracija, uključujući i bezbjednosne, da su im lični animoziteti nadjačali nekadašnje ambicije. Ukoliko su ih iskreno imali. Što reče Marko Vešović, „veća im je mržnja prema Milu od ljubavi prema Crnoj Gori“. Ako je po srijedi nezadovoljstvo nedovoljnom transformacijom društva, transparentnošću, određenim procesima ili anomalijama, teško da se to riješava udruživanjem sa dijametralnom suprotnošću. Višestruko su više neki svojim učešćem u vlasti u Budvi poništili sve ono za što su načelno, nego što je vlast svojim nečinjenjem otvorila prostor za zapah devedesetih. U Budvi su se nekada organizovale parade ponosa, sad samo parade ološa!
Elem, da ne ekspliciram previše i kružim oko sušrine, svako ko je sanjao Crnu Goru kao nezavisnu i kao dio evroatlanskih struktura mora imati poštovanja prema onima (ili onome) ko je sve to ostvario. Mora se priznati – na maestralan način. Da ne zaboravimo – sa biračkim tijelom kakvo ima Crna Gora i sami DPS. Kulturološki, obrazovno, po naopakom odnosu prema tradiciji, … kako god hoćete! Za mene to jeste podvig. Da mi je neko rekao prije 40 godina da će Srbija biti glavni oslonac Rusije na Balkanu, a Crna Gora dio NATO saveza, rekao bih mu da je na teškim halucinogenim materijama.
A sad malo o drugoj strani medalje. Vjerovao sam da će osamostaljenjem Crna Gora napraviti otklon od dotadašnjeg kulturološkog obrasca, ako se to uopšte može tako nazvati, i Kunderine teze da je „kič (je) estetski ideal svih političara, svih stranaka i pokreta“. U početku se stvarao utisak da postoji volja za stvaranjem moderne Crne Gore, koja će, uz mijenjanje države i društva u skladu sa evropskim standardima, prihvatiti i evropske kulturološke vrijednosti, tako stvarajući identitet Crnogoraca kao spoj onog najboljeg što nas je krasilo i onog najboljeg što Evropa može da nam da. Jedno vrijeme su gusle bile simbol za opskurantne slojeve crnogorskog društva, danas se gusla na sve strane. Da se ne shvatim bukvalno, u prenešenom smislu.
Nekako, ili se nije razumjelo, ili nije postojala volja da se shvati da je glavni stub otpora modernoj, evropejskoj Crnoj Gori, rival po moći ravan samoj državi, stanar najvažnijeg simbola crnogorske državnoisti – Cetinjskog manastira. Da li će postati podstanar ili će izgubiti status stanara dan-danas je neizvjesno. Niti je vlast bila u stanju da se nosi sa uticajem koji je imao i ima čelnik te institucije, niti je bila spremna da uđe u taj rat, plašeći se sopstvenog opstanka. Kao u SF filmovima SPC je držala otvorena vrata mračnog hodnika koji je Crnu Goru spajao sa mrakom iz najmračnije prošlosti. Sa SPC i Amfilohijem Radovićem, uticajem koji imaju, novcem kojim raspolažu, nema moderne, evropske Crne Gore! Crna Gora je na najboljem putu da postane zemlja sa najviše crkvenih objekata po glavi stanovnika u svijetu, ako već nije. U zemlji koja je na Mediteranu, u srcu Evrope, najcivilizovanijeg dijela svijeta, jedna institucija mjeri svoj uspjeh brojem podignutih bogomolja, sve dok svakih deset stanovnika ne budu imali svoju crkvu. Crna Gora ima sveštenika kao Srbija koja ima 12 puta više stanovnika. Neko je očito namjeračio da od Crne Gore napravi svetosavsku džamahiriju.
Takva institucija je infiltrirana u sve pore državnog i društvenog života. Nedodirljiva za organe prinude, za pravosuđe. Njen zadah ništa manje ne zapahnjuje sve te institucije nego što je devedesetih godina prošlog stoljeća. Više je nego očigledno da vlast nema instrumente da reformiše pravosuđe jer je nemoguće objasniti evropskim partnerima bilo kakvu intervenciju u toj grani vlasti koja ne bi bila shvaćena kao partijski uticaj na nju. Možda je vrijeme za takvo nešto bilo povoljnije prije desetak godina, danas je to enigma. Zemlja u kojoj su naučne institucije na dnu po povjerenju, a pop na vrhu, teško da ima perspektivnu budućnost. Sramotno je od svih onih kojima su usta puna pravne države, uređenog duštva, zapadnih vrijednosti da im poguban uticaj svetosavske družine nije u fokusu, već da politku izmještaju na deponiju i međusobno gađanje đubretom.
Postavlja se pitanje zašto “građanske opcije” nikada nijesu postavile pitanja vezana za nelegalno i čak kriminalno upisivanje sakralnih objekata, pašnjaka, šuma, na SPC, zašto nikada nijesu reagovali na ponašanje SPC i njenih velikodostojnika u kršenju ljudskih prava, civilizacijskih normi, govora mržnje, zašto nikada nijesu tražili da se procesuiraju zbog takvog ponašanja? Kako nikada ne prozvaše vlast za tu ogromnu pljačku državne imovine, nego zloupotrebljavaju „kovertu“ kao da svaki građanin Crne Gore ne zna da svi oni primaju „koverte“ od svojih sponzora.
Tvrdnja da je Crkva odvojena od države i da država ne treba da se bavi Crkvom je jedna od najortodoksnijih besmislica. Po dostignutim standardima u demokratskom svijetu država se ne bavi samo unutarcrkvenim stvarima. Ona sebe proglašava nenadležnom u pitanjima crkvene dogme, ali se itekako miješa u rad crkava kad je u pitanju odnos Crkve prema okruženju. Izbjegavanje „građanskih“ partija i nevladinih organizacija da se izjasne o djelovanju eparhija SPC u Crnoj Gori, njihovom nezakonitom ponašanju, ogromnom novcu kojim raspolaže, a nad kojim niko nema kontrolu, devastaciji kulturnog blaga, neplaćanju poreza, izgradnji stambenih zgrada, hotela,… nije ništa drugo do licemjerje. Kako se to neko zalaže za poštovanje prava, za njegovu neselektivnu primjenu, ako to rade neprincipjelno i izbjegavaju da apostrofiraju jednog od najvećih kršitelja zakona u Crnoj Gori? Ne postoji temelj crkava iz bilo kojeg perioda istorije Crne Gore, pa i onih iz predukljanskog perioda, a da Amfilohije Radović nije namjeran da tu posadi crkveni objekat. Uz aplauze onih koji kukaju na zdravstvo, školstvo, puteve …
Neka svako shvati moje riječi kako mu drago, a vjerujem da će mnogi pogrešno, ali ja ne znam za drugi adut da riješimo pitanja crkve i identiteta do Đukanovića. Ne znam hoćemo li uzeti štih na taj adut ali, bojim se, drugi nemamo. Daj bože da ih bude više!
Drski i uporni ljudi nikad se ne mogu popraviti u svojim manama i slabostima, jer oni, ne ośetivši nikad rđave posljedice svojih mana na sebi, i ne primjećuju da ih imaju. (Ivo Andrić)