za aktuelno.me
Piše: Slobodan L. Jovanović
„Dolazi vrijeme kada će ljudi poluđeti, i kada vide nekoga ko nije poludio napašće ga govoreći: „Ti si lud, ti nijesi kao mi”.” – Ava Antonije Egipatski
Uzaludni je to posao raznoraznim ludacima objašnjavati da je danas vrijeme kad treba da govori isključivo znanje, nauka, struka,…. Izgleda nema te razmjere ljudske nesreće koja će u njima pokrenuti mrvice ljudskosti i preispitivanja svrhe i posljedica onoga što govore, čine, dok se svijet koji smo poznavali trenutno raspada u nemoći. Razmjere ludila i širenja teorije zavjere, raznih fobija često prelaze granice i najluđe mašte. Orvel bi se postidio. Od antivaksera, ugrađivanja čipova, lažne pandemije, bacanjem sarina iz NATO aviona, zavjere Kine ili protiv Kine, kontrole uma i sličnih uobrazilja i bulažnjenja. Posebno bih izdvojio onu da je Milo Đukanović izmislio virus da bi prekinuo čuvene litije!
Crna Gora će se neminovno, kao manje-više i sve zemlje svijeta, naći u stanju recesije, smanjenja privredne aktivnosti, posebno turizma kao glavnog izvora prihoda, potrebe za dodatnim novcem i zaduživanjem, tako da će mnogi koji su priželjkivali ekonomski slom i ekonomske probleme u Crnoj Gori, kako bi u takvoj situaciji ušićarili, a ima ih dosta, moći zadovoljno da trljaju bradu i bez dodatnih besmislenih predloga da se svakom građaninu Crne Gore isplati 222 eura. Nevolja je što se nakon onog najglupljeg zakona u istoriji finansija o isplati penzija za majke troje đece, ni ovaj glupi predlog neće shvatiti kao svjesni i namjerni pokušaj da se naudi finansijskoj stabilnosti države Crne Gore, potpuno zanemarujući što bi to oslabilo i sposobnost države da se suoči sa planetarnim zlom – koronavirusom!
U situaciji kada život treba biti iznad svih političkih, vjerskih i drugih interesa doživljavamo da baš oni kojima su usta puna riječi ljubavi, boljitka, sreće građana, najviše se rugaju životu iz najsebičnijih ciljeva. Posebno što u srži svih religija mora biti vjera u život, jer živimo zato što vjerujemo u život, jer se životu veselimo. Usprkos smrti i patnji. Neprikosnovenost života i dostojanstvo čovjeka jesu vrijednosti koje su odavno postale bezuvjetne. One to moraju biti i danas kad se svijet suočava sa zarazom pandemijskih razmjera, o kojoj se malo zna i koja zato nanosi ogromne žrtve i štetu čovječanstvu.
Iako sam ranije napisao da sa Gojkom Perovićem, parohom cetinjskim SPC i „rektorom“ srednje bogoslovske škole, ne može biti ozbiljne rasprave zbog njegove dvije netrepnuvši laži, izgovorene u emisiji „Utisak nedelje“, na jednoj beogradskoj televiziji, ipak ću se pozabaviti njegovim najnovijim prodavanjem magle u podgoričkom dnevnom listu, koji vjerno nastavlja svoju tradiciju opstrukcije svega što preduzima država i njena vlast. Bez obzira da li imaju svijest o tome, davanjem prostora Gojku Peroviću da zavodi ljude na pogrešno ponašanje, oni to i dalje čine. Naime, radi se o pričešću, njegovom značaju za Crkvu i posljedicama koje može prouzrokovati u vrijeme pandemije koronavirusom. Iako ga vjera uči da je jedini koji zna potpunu istinu Svevišnji, Gojko je uzeo na sebe da jedan crkveni, ceremonijalni čin abolira od svih mogućih neželjenih posljedica tokom čitave istorije Crkve, kao da pośeduje božanske moći preko kojih je to utvrdio. Nije poznato, bar meni, da je bilo ko kroz istoriju stavljao u karantin i izolovao nakon pričešća vjernike, kako bi utvrdio da li su se pričešćem prenosile zarazne bolesti! Skoro je umro episkop valjevski Milutin, koji je obavlajao bogosluženja i pričešća ne obazirući se na upozorenja ljekara i države, a da ga Crkva ni njeni vjernici ne smatraju žrtvom tih činova, već zaraze od DRUGIH LJUDI NA SASVIM DRUGOM MJESTU. Kao i sve, kad je u pitanju Crkva, i uzrok njegove smrti je relativan: ko vjeruje, taj će vjerovati u „njihovu istinu“, ko ne vjeruje gledaće na stvari racionalnim očima.
Isto je i sa grandioznom tvrdnjom pomenutog Gojka: „Pričešćivanjem se na nadrazuman način sjedinjujemo sa Gospodom i budućim Carstvom nebeskim.“ Zaista treba biti duboko posvećen vjeri pa vjerovati da komad hljeba i vino predstavljaju Hristovo tijelo i krv. „Naučeni smo od Svetih otaca da se čovek ne može razboleti, ako ima vere da telo i krv Hristova mogu pobediti svaku bolest. Pričešće nas i danas može štiti i spasavati…“, riječi su pokojnog episkopa valjevskog, Milutina. I to funkcioniše jedino u metafizičkom svijetu i abnormalno naduvanoj simbolici. Uostalom sve religije i masovne opśene funkcionišu na principu ponavljanja ceremonijalnog i simulaciji poistovjećenja sa simbolom vjerovanja. Naravno, prije toga se oduzima objektu svako pravo na sumnju. Što kaže Nikolaj Velimirović: „Ne treba pitati šta je istina, no ko je istina?“
„Sveto pričešće nije od ovoga svijeta – pa samim tim ne može biti sredstvo širenja zaraze“ – kaže pompezno pomenuti Gojko, iako se ono, ipak, dešava na „ovome svijetu“. Dijalektički proces dobro poznat u istoriji religija – epifanija svetog u nekom profanom prostoru, jer ono što je sveto nije očigledno za svakog koji pristupi objektu u kojem se sveto objavljuje. Carstvo Božje se zato objavljuje u ograničenoj ljudskoj zajednici – Crkvi. Umjesto parusije kao konkretnog ispoljavanja „Božjeg trijumfa“, potvrđenog „uništenjem Zla i okončanjem Istorije“ (eshatološka svijest – svijest o kraju povijesti), propagira se uvjerenje da se duhovni život može unaprijediti na ovome svijetu i tako dostići blaženstvo carstva Božijeg. I to samo za one koji vjeruju. Na taj način se sračunato pribjeglo identifikaciji Carstva i Crkve, banalizovalo liturgije i stvorilo od Crkve simulaciju mitološkog, mistifikujujući ih sa profanim ljudskim pobudama. Otuda se i pričešću daju prerogativi i simbolika da je dio Carstva nebeskog, iako se radi o najobičnijem, ovozemaljskom religioznom činu.
Metafizika, učenje o onome što je iznad prirode i što je zbog toga nadčulno, jeste ontoteologija. Bog kao causa sui, kao neko ko je stvoritelj i ko omogućava opstanak svih drugih, proglašava se Svemoćnim. Ipak, jevanđelje se kao radosna vijest o životu dešava van metafizičkih okvira i propisa. U suštini Isus se uopšte ne razlikuje od ostalih ljudskih bića, jedino je uskrsnuće potvrda njegovog božanskog porijekla. Jevanđelja se bave uglavnom ovozemaljskim životom. I zato je veoma važno da se hrišćanstvo jevanđelizuje, da se, u što je više mogućoj mjeri, oslobodi metafizičkih predstava o Bogu i vrati, prije svega, životu.
Hristijanizacija paganskog i dehristijanizacija hrišćanskog, osnovne su karakteristike istočnohrišćanskih crkava. Posebno se u SPC jevanđelja ne čitaju u njihovom poučnom, životnom značenju, mistifikuju se, u svakoj noti se traži moć Svevišnjeg, njemu se klanja, njega se umilostvuje, od njegove moći se zazire, … „Iz Tvoje ruke, Gospode, sveti, primićemo opet i pelen i žuč. Ali ne daj nas u ruke ljudske“ klikće Sv. Nikolaj! Bez te moći, bez paganskih bogova spojenih u jednog Svemoćnog, Srpska crkva bi se lišila moći i uticaja koji pośeduje. Jevanđelja se citiraju ne da se slavi čovjek, njegov život, već se ućeruje strah od Boga, slavi pokornost, služenje i molitva u ime poštede. „Bože poštedi nas ovog ili onog…“.
Gojkove priče o moći pričešća na samrtnoj postelji su običan palijativ. I nije problem kada se samrtniku nudi „spasenje“, kada mu se nudi Carstvo umjesto bolova i bolesti, problem je kada se iz te Crkve nudi to obećano, metafizičko Carstvo onima kojima život na zemlji nije oteo sva zadovoljstva i kojima nije vakat da ga napuste. Gojko može svoju vjeru iskušavati tako što će ON sebe pričestiti nakon što pričesti osobe na respiratorima istom kašikom, može iskušati i sve episkope i arhiepiskopa svoje Crkve, samo nek’ se mane vjerujućeg i nevjerujućeg vancrkvenog svijeta. I kad se tako pričestite, što sam siguran da nećete, ostanite u svojim crkvama u samoizolaciji. Koliko god vi sebe smatrali izabranim, virusi neće time biti impresionirani.
Kad smo već kod crkvenih velikodostojnika i njihovog odnosa prema Carstvu nebeskom, stalno hoću da pitam čemu onoliki lelek Amfilohija Radovića povodom smrti blagopočivšeg patrijarha srpskog Pavla, ako je ubijeđen u postojanje „onog svijeta“ i boljeg života u njemu? Valjda treba da se raduje što će uživati po cvjetnim livadama i u blagostanju?
Vrlo je izvjesno da naši problemi sa koronavirusom neće prestati sa ljetnjim vrućinama i da je mogućnost povrata pandemije na jesen vrlo izvjesna. Spas od budućih pandemija neće doći sa Neba, vjerujte mi, on može samo doći iz naučnih labaratorija, bilo pronalaskom lijeka koji sprečava fibroze pluća, bilo vakcine protiv ove pošasti. Ne, neću vas odvraćati od jevanđelja i vjere, posvećene jevanđelja mogu mnogo toga dobrog naučiti, prije svega ljubavi i radosti životu, ali ne leži budućnost svijeta na klanjanju metafizičkim silama i molbi za spas od njihove sve više zle volje. Budućnost svijeta leži u proučavanju sila koje još uvijek ne razumijemo i slavljenju nauke u suprostavljanju svim lošim scenarijima. Kao što reče Stiven Hoking, kad ga upitaše zašto nauka nema odgovore na neka pitanja, „nemamo, ali radimo na tome“.
Nauku treba popularisati, približiti je svima, uključujući i one koji se njome nikada neće baviti. U suprotnom, gledaćemo još strašnije manifestacije onoga čemu trenutno prisustvujemo. Osporavanje od strane religijskih fundamentalista svega što miriše na nauku i racionalno mišljenje, vodi užasnom zaokretu čitavog društva u prošlost, đe su na cijeni misticizam i praznoverje, a ne razum.
Završiću Danilom Kišom i njegovim citatom iz Enciklopedije mrtvih: „Jer nikad se ništa ne ponavlja u istoriji ljudskih bića, sve što se na prvi pogled čini da je isto jedva da je slično; svaki je čovjek zvijezda za sebe, sve se događa uvijek i nikad, sve se ponavlja beskrajno i neponovljivo. Stoga sastavljači Encikopedije mrtvih, tog veličanstvenog spomenika različitosti, insistiraju na pojedinačnom, zato im je svako ljudsko stvorenje svetinja”.
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta