piše: Kosta Bošković
Nije teško biti realan – Crna Gora fudbalski (a ni u mnogim drugama sferama života) nije toliko moćna da bi mogla da prijeti Engleskoj, da očekuje plasman na velika takmičenja. Međutim, dugo je mogla da sanja nešto takvo. Mogla je uzdignute glave da se vrati sa “Vemblija”, da bude na korak od Evropskog prvenstva. Mogla je… Sada više ni to.
Snove su raspršile kvalifikacije koje su “sokolovi” završili debaklom na londonskom hramu fudbala (7:0). Nisu, međutim, samo greške iz ovih kvalifikacija poslale Crnu Goru u rang sa San Marinom, Maltom, Andorom… Griješi se od početka, a rezultati protiv Engleske, Češke i Kosova samo su njihova posljedica.
IzgubljenI u prevodu
Kada ekipi ide loše, prvi su na udaru selektori. Ili bi trebalo da budu oni koji su ih postavili. Predsjednik Fudbaskog saveza Crne Gore Dejan Savićević još od kad je krenula priča naše reprezentacije uporno tvrdi da crnogorske fudbalere ne može da vodi nijedan stručnjak koji ne govori jezikom sa ovih prostora. Pa je tako pravi izbor bio samo Zlatko Kračnjar, mada na kraju Savićević ni sa njim nije našao pravi jezik.
Ljubišu Tumbakovića vratio je u trenerski život, a dobro je poznato kako mu je srpski stručnjak vratio.
Sada je slično pokušao i sa Farukom Hadžibegićem koji je u karijeri vodio mnogo klubova, ali je slabo gdje ostavio trag. Epilog sa njim dobro znamo.
I dok strani stručnjaci “ne bi umjeli” sa našim fudbalerima, jedan Italijan nedavno je odveo Albaniju na Evropsko prvenstvo, Kosovo pod dirigentskom palicom Švajcarca lagano odrađuje Crnu Goru i sanja EURO, čak su se i Mađari sa njemačkim stručnjakom poslije mnogo godina vratili na veliku scenu (prošlo EP).
Neko će reći da je Albancima italijanski kao maternji, da su igrači Kosova uglavnom rođeni i odrasli u inostranstvu, ali i naši fudbaleri igraju u stranim klubovima i jasno je da jezička barijera teško može biti problem.
Možda će neko i postaviti pitanje da li bi FSCG imao dovoljno novca za “stranca”… Međutim, da li su i fudbalski savezi Kosova i Albanije u boljoj finansijskoj situaciji? Teško. Na kraju, teško da bi neki stručnjak iz Italije, kalibra albanskog heroja Đanija de Bjazija, odbio poziv čovjeka kojeg su na Apeninima prozvali Genije.
EdukacIja trenera
A da bi Crna Gora jednog dana mogla da ima selektora koji će vrhunski da je vodi, potrebno je da se na pravi način okrene svom mladom stručnom kadru. Da ga edukuje na pravi način, naravno ponovo uz pomoć stranih stručnjaka od kojih bi naši treneri mogli mnogo toga da nauče.
Kako se radi sa našim trenerima i koliko su uspješni najbolje govori i to da praktično svi oni samo kruže od jednog do drugog crnogorskog kluba, da za skoro 15 godina koliko postoji, naša liga praktično nije dala trenersko ime koje je uspjelo van granica Crne Gore – osim možda par njih poput Miodraga Božovića, njegovog imenjaka Radulovića i Nebojše Jovovića.
Rad sa mladIma, a ne “pojačanja”
Sa edukovanim trenerima Crna Gora bi imala i školovane mlade igrače, jer se ovako i talenti, kojih je uvijek bilo u našoj zemlji, gube i prije nego na pravi način pokažu sve što znaju. Uostalom, od Mirka Vučinića, Stevana Jovetića i Stefana Savića, koji su na neki način, ipak, produkti bivše države još se nije pojavio talenat koji će da zaludi Evropu. Nema sumnje da svim našim mladim selekcijama ništa ne nedostaje što se tiče uslova za treniranje, ali njima je prije svega potrebna prava strategija rada. Kad je već nemaju u svojim klubovima.
Kako se radilo do sada (i u reprezentacijama i klubovima) najbolje govori to što nijedna od mlađih selekcija nije bila ni blizu plasmana na Evropsko prvenstvo, što su naši mladi igrači fizički nedorasli vršnjacima iz Evrope, što su kasnije i prosječni fudbaleri iz Srbije prije njih dobijali šansu u seniorskoj selekciji. Upravo su i ta “pojačanja”, koja su na kraju izdala i saigrače i Savez koji je vjerovao u njih, primjer koliko je FSCG pogriješio što nije više vjerovao u svoju djecu.
Sa manje toliko očiglednih grešaka fudbalska Crna Gora bi ponovo mogla da sanja…