Piše: Azem Vlasi
Prije par dana navršila se 21 godina od oružane (vazdušne) intervencije NATO protiv Srbije kako bi se zaustavila vojno-policijska represija protiv albanskog stanovništva na Kosovu i spriječila prijeteća humanitarna katastrofa širokih razmjera. Prilika je da se još jednom podsjeti zašto se to desilo.
FAKTOR ZLA: MILOŠEVIĆ
Bez dublje analize, jasno je da je ključni razlog – Slobodan Milošević koji je neumorno prizivao nesreću i sijao zlo. Dogodio se on na ovim prostorima kao elementarna nepogoda i cijelu jednu dekadu činio toliko zla da je na kraju naprosto iznudio takvu akciju.
Neko je Miloševića morao zaustaviti u tome. Da to nije učinjeno, ko zna koliko bi on još harao. Poslije izgubljenih ratova u Hrvatskoj i Bosni u pokušaju ostvarenja ideje o ,,Velikoj Srbiji“, nastavio je sa pojačanom represijom na Kosovu prema Albancima. Htio je ukopati se tu po svaku cijenu. I zadržati se silom kako je i započeo 1989.godine. Nakon 14 godina njegove vladavine, ostavio je iza sebe pustoš. Nasilje nad drugima vratilo mu se kao bumerang. Što bi Njegoš rekao: ,,Kome zakon lezi u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom“. Albanci nijesu mogli niti htjeli podnijeti stanje nametnuto im silom i represijom poslije nasilnog rušenja ustavne autonomije Kosova 1989. Ali, željeli su i tražili političko rješenje. Važni međunarodni faktori bili su spremni pomoći u tome. Da je Srbija to prihvatila, do NATO intervencije ne bi došlo.
Srbija bi bila pošteđena bombardovanja kao tamne mrlje u njenoj istoriji. Jer, generacije koje dolaze tražiće objašnjenje za to. Izbjegla bi velike materijalne gubitke. Bilo bi pošteđeno više od hiljadu ljudskih života koliko ih je tokom bombardovanja stradalo. Pred svijetom bi Srbija brže i lakše sprala ljagu zbog razaranja Vukovara, zbog ratnih užasa i genocida u Bosni…
Kosovo bi bilo posteđeno razaranja, bilo bi oko 13.000 manje ubijenih Albanaca od srpskih snaga, više od million ljudi na Kosovu bilo bi pošteđeno patnji izazvanih progonom iz njihovih domova.
SRBIJA I KOSOVO
U konačnici, Kosovo bi moglo biti nezavisno od Srbije i mirnim putem, bez NATO bombi, kao sto je to i sada. Kosovo i Srbija bi nastavili život u normalnim susjedskim odnosima. Tako bi na Kosovu ostalo više Srba negoli nakon njihovog odlaska u kolonama u junu 1999. godine. Živjeli bi i dalje, kao i ranije, sa svojim sugrađanima Albancima.
Nažalost, najveća smetnja takvom razvoju događaja bio je Milošević. Zato je djelovanje NATO alijanse bilo iznuđeno i neizbjezno. Zemlje zapadne demokratije su se osramotile pasivno posmatrajući i ne spriječivši tragediju Bosne. Nisu mogle dopustili reprizu na Kosovu.
A ono je bilo u fokusu pažnje važnih zapadnoevropskih zemalja i SAD još od 1989. Državnici, od onih najvišeg nivoa pa do specijalnih emisara, upozoravali su Miloševića da prestane sa daljom represijom nad Albancima. Odbijao ih je pod izgovorom da je Kosovo ,,unutrašnje pitanje Srbije“ i da tu ,,nema mešanja sa strane“.
Jugoslavija se raspala; za 85 odsto Albanaca, Srbija nije mogla biti nikakva perspektiva. Nezavisnost Kosova ostala im je jedina opcija, kao i drugim jugoslovenskim federalnim jedinicama. Da je bilo političke pameti u Beogradu, shvatili bi. Albanci su željeli miran razlaz, političkim dogovorom. To jeste bilo moguće, kao što se desilo sa Makedonijom i Slovenijom. U Beogradu nijesu htjeli čuti za tako nešto.
DVA ZLOČINA
Albanci su strahovali da svijet, inače umoran od jugo-krize, može zaboraviti na njih. Nakon desetak godina stvorilo se uvjerenje da je oružani otpor neizbježan. Tokom 1998. dolazi do prvih akcija oružanog otpora. Stvaraju se oružane grupe i povezuju u formaciji pod nazivom Oslobodilačka vojska Kosova (UCK). Ni to za Miloševića nije bilo dovoljno upozorenje.
Stranci su zbog toga jos više insistirali da se svako nasilje prekine i da se da šansa političkom rješenju kroz dijalog. Ogromna većina ljudi na Kosovu, pa i oni koji su se latili oružja, i nadalje su bili za to.
No, Milošević je vjerovao da protivnici njegovog režima na Kosovu nemaju nikakve šanse i da će to sve riješiti silom. Dijalogom bi morao nešto promijeniti, dati neki ustupak, a on to nije htio.
Kap koja je prelila čašu u strpljenju Albanaca, a zapadnim zemljama bitno umanjila nadu u miran rasplet, bila su dva događaja. Prvi se desio u selu Prekaz u rejonu Drenice 5. marta 1998. kada su srpske snage pobile cijelu porodicu Jašari sa preko pedeset ukućana i bliznjih rođaka. EU i SAD su, zbog naglog pogoršanja stanja, izdejstvovale kod Miloševića prekid oružanih dejstava i na Kosovo je upućena Posmatračka misija OSCE-a za nadgledanje primirja. Opet sa namjerom da se nađe neko političko rješenje.
Zatim se, pred očima te Misije, desio drugi težak događaj, 15. januara 1999. Selo Račak kod Lipljana, toga su dana opkolile srpske snage te pokupile i odvele na proplanak iznad sela 46 mještana civila. I sve ih pobili. Navodno, zbog pružanja logističke podrške OVK.
Na teren je izašao i lično se uvjerio u taj težak zločin šef Misije OSCE Vilijam Voker, koji je o tome odmah obavijestio Brisel, Vašington i javnost.
Svjetska diplomatija odlučila je napokon ozbiljnije djelovati i Beogradu dati poslednju šansu za dogovor sa kosovskim Albancima.
RAMBUJE
Organizovana je Konferencija u Rambujeu kod Pariza koja je počela 6. februara 1999. Uz prisustvo ministara spoljnih poslova Francuske, SAD, Velike Britanije, Njemačke, Italije i izaslanika ruskog predsjednika Jeljcina, Viktora Černomirdina, albanska (kosovska) i srpska delegacija pregovarale su nekoliko dana.
Ponuda stranih posrednika je bila: da srpska vlast prestane sa represijom; da se naoružane policijske i vojne snage povuku sa Kosova; da se razmjesti kontigent NATO trupa kao mirovna misija u Srbiji koja će nadgledati i održavati mir na Kosovu. Za to vrijeme bi se radilo na stabilnom rješenju ustavnog statusa Kosova u okviru SRJ, uz pomoć i garancije zemalja koje su prisustvovale razgovorima. Albanci bi imali pravo da se poslije par godina na referendumu izjasne o konačnom ustavnom statusu Kosova.
Možda bi se to vremenski poklopilo sa referendumom u Crnoj Gori o obnovi državnosti 2006. godine. Ponuda je data u formi ,,uzmi ili ostavi“, uz ,,batinu i šargarepu“.
Srpskoj strani je rečeno da će, ukoliko ne prihvati ponuđeno rješenje, NATO vojnom akcijom zaustaviti represiju, te Kosovo i Albance uzeti u zaštitu, odnosno zaustaviti državnu represiju i njihov progon. Albanskoj strani je rečeno da, ako ne prihvati, nadalje neće imati podršku zapadnih zemalja, pa neka sami vide što će.
INTERVENCIJA
Srbija, tačnije rečeno, Milošević je to odbio. Nakon toga, 24. marta 1999. godine oko 20 sati, sa britanskog vojnog broda u Jadranskom moru, lansirane su prve bojeve rakete, a iz vazduhoplovne baze Aviano u Italiji, poletjeli su prvi borbeni avioni NATO ka odabranim ciljevima u Srbiji. Bila je to prva borbena akcija NATO – i to na 50. rođendan – od formiranja 1949. godine.
Srpske su vojne, policijske i paravojne formacije pojačale teror i protjerivanje albanskih civila iz njihovih domova, preko granice. Za mjesec protjerano ih je oko 900.000. Kolone su išle ka Makedoniji, Albaniji i Crnoj Gori. Tada je postalo očigledno da je krajnji cilj Miloševićevog režima ,,srpsko Kosovo“ bez Albanaca ili da se oni svedu na minornu zajednicu. To je zaustavila intervencija NATO. Milošević je, kao i druge, izgubio i ovaj, poslednji rat za ,,Veliku Srbiju“.
KAPITULACIJA
Crna Gora, iako formalno u zajedničkoj državi, u tim se okolnostima, držala politički mudro. Nije pravila društvo Srbiji u toj avanturi sa NATO. Nije slala policajce na Kosovo da pomognu u ubijanju i progonu albanskog stanovništva. Sačuvala je sebi ugled i dostojanstvo. Svoje prve susjede, kosovske Albance, zadužila je dugotrajnim prijateljstvom i poštovanjem otvarajući granicu hiljadama nevoljnika, te pružila im sigurnost u tim teškim danima progona.
Nakon 78 dana, Miloševićev režim je kapitulirao. Savjet Bezbjednosti UN usvojio je Rezoluciju 1244 kojom je kapitulacija potvrđena. ,,Kumanovskim sporazumom“ Srbija je povukla sve snage i segmente svoje vlasti sa Kosova temeljem te Rezolucije.
Milošević se obratio srpskoj javnosti preko TV ekrana i objavio ,,pobjedu“ nad NATO. Tako je stigla sloboda za Kosovo i Albance. Oktobra 2000. godine sami Srbi su ga zbacili sa vlasti, a ubrzo potom poslali u Hag pred sud za ratne zločine.
Mada, sada je već jasno, ne zato što je zaratio, već zato što je izgubio i ovaj, treći po redu od 1991. godine. Ni sa pola rečenice, sadašnja se vlast nije makar verbalno ogradila od Miloševićeve zlehude političke ostavštine.