Kad velikosrpski propagandisti obmanjuju

Velikorpski klero-nacionalizam nikad se nije i neće odreći namjere da zauzme, osvoji Crnu Goru, denacionalizira Crnogorce i nametne im, velikodržavni i asimilacioni koncept srpsko-svetosavsko-pravoslavnog integralizma, kojemu je cilj poništavanje autentčne crnogorske kultuno-istorijske posebnosti, državnosti i identiteta

za aktuelno.me

Piše: Novak ADŽIĆ, pravnik i istoričar

Suočeni smo sa dugotrajnim fenomenom da je u anticrnogorskoj hajci velikosrpska beogradska politika imala i ima svoje brojne satelite i eksponente u samoj Crnoj Gori, koji napadno negiraju crnogorsko državno i nacionalno biće i krivotvore njenu prošlost. Brojne su političke i klerikalne strukture, koje djeluju u Crnoj Gori, i one bi htjele da Crnu Goru preusmjere od Zapada ka Istoku i učine je rusko-srpskom gubernijom.

Novak Adžić

Velikorpski klero-nacionalizam nikad se nije i neće odreći namjere da zauzme, osvoji Crnu Goru, denacionalizira Crnogorce i nametne im, velikodržavni i asimilacioni koncept srpsko-svetosavsko-pravoslavnog integralizma, kojemu je cilj poništavanje autentčne crnogorske kultuno-istorijske posebnosti, državnosti i identiteta.

U harangi protiv Crne Gore, dugo vremena, naročito, u potonje tri decenije, uključilo se sijaset domaćih renegata, koji svoju anticrnogorsku, antievropsku i antidemokratsku djelatnost vrše, pod egidom, patronatom, političkih i drugih krugova izvan Crne Gore. Njihovi aktivisti se posebno trude da falsifikatima pokušaju nametnuti lažnu sliku o Crnoj Gori i stalno podmeću da se Crna Gora “usrećila” 1918., kada je postala sastavni dio Srbije, a preko nje i Kraljevine SHS.

A kakav je bio teror nad Crnom Gorom i u Crnoj Gori 1918., kad je tada ona postala žrtva aneksije i okupacije, jasno govori i sljedeći dokument, a to je:

PISMO GENERALA MILUTINA M. VUČINIĆA IZ RIMA 11. II 1919. GODINE-VUDROU WILSONU, PREDSJEDNIKU S. A.D.

 „Gospodine Predsjedniče,

U vezi sa peticijom od 20. Jan. 1919. koju je imao čast predati vođa Crnogorskih ustaša gosp. Ministar Jovan S. Plamenac, Njegovoj Ekselenciji Ambasadoru Sjevero-Amerikanskih Sjedinjenih Država, a kako sam prije neki dan stigao iz krajeva moje nesrećne otadžbine, to mi je osobita čast u dopunu pomenute peticije našega vođe istaknuti: da se teror i nečuvena nasilja i dalje vrše nad zarobljenim Crnogorskim narodom od strane srbijanskih trupa i njenih plaćenika u prkos i najelementarnijih osjećaja morala i principa slobode lične i društvene:

Srbijanske su trupe pustile iz tamnica najveće zlikovce i od njih su stvorili čitave naoružane bande s naređenjem, da idu od sela do sela i od mjesta do mjesta u cilju zlostavljanja i pljačkanja čak i sviju onih ljudi i familija, koji su i najmanju duhovnu simpatiju pokazivali radi vaspostave Crne Gore i njenog državnog suvereniteta.

Ne bivaju u ovim slučajevima pošteđene ni žene ni đeca, nego ih svukuju i nose im sve haljinsko što nađu na njih; uzimaju im svu ishranu iz kuća, stoku i sve drugo što nađu, a zlostavljanja, bezčašćenja i zatvor to je obična stvar. Takvim zlikovcima se govori od strane terorističkih vlasti, da se od nikakvih okrutnosti i svojih zločinačkih postupaka ne plaše, jer ako se Crna Gora vaspostavi, da će oni dobiti drugu otadžbinu-SRBIJU-đe će biti za ta svoja zločinačka djela obilato nagrađeni službama i drugim. Taj bijes naročitim se ciljem provađa kako bi se narod zaplašio i uvjerio da nema ni od kuda nikakve druge nade, pa prema tome, da se prikloni krvavom režimu okupacije Crne Gore od strane Srbije. Sveštenici se apse i uzimaju na odgovornost ako ne bi u crkvama pri Božjoj leturgiji spominjali ime Kralja Petra Karađorđevića, a ima slučajeva đe je sveštenicima naređivato od strane Srbijan. terorističkih vlasti i prijetilo im se da ne smiju ukazati potonju poštu-izvršiti mrtvačko opijelo-mrcu koji je pokazivao simpatije prema svojoj otadžbini; a da nije ustanak spriječio, bila je donesena odluka od strane srbijanskog terorističkog odbora, da se mošti sviju svetitelja u granicama crnogorskim unište. Vrijeđaju se sve svetinje, javne i privatne, koje je narod svojom istorijom stvorio.

Srbijanske vlasti u Crnoj Gori spremaju sada krijući ali hitno otpor, da dadu svakome onome, koji bi pokušao vaspostavu Crne Gore pa ma to bilo i protiv samih Velikih Sila, a sve tobož kao da to narod sam spontano čini, t.j. da ni sami Crnogorci ne žele imati svoju otadžbinu, kako bi obmanuli strani politički svijet.

U tom cilju ne samo da imaju poslužiti čete, kojima oni daju razna imena, čas kod naroda nazivaju ih Šumadinskim trupama a pred stranim svijetom Jugoslovenskim i Crnogorskim, nego i ubacuju razne organizovane jedinice iz negdašnjeg Novopazarskog Sandžaka, da se nađu tun kao mještani sjeverne Crne Gore. Ubacuju preko Peći i negdašnjeg Novopazarskog Sandžaka silno oružje radi spremanja pomenutog otpora.

U tamnicama bez saslušanja leže prvi ljudi zemlje, koji su i moralne i duhovne vođe našega naroda. Ali baš su u tamnicama radi toga da ne bi mogli njihovu riječ čuti kulturni narodi. Pa nalazim, Gospodine Predsjedniče, da moralni interesi pravde zahtijevaju, da se njihova riječ kao političkih vođa našega naroda, ima čuti, a to bi moglo biti jedino kad bi se oni mogli pustiti na slobodu i kad bi mogli dobiti pravo da prođu kroz političku blokadu i da dođu u inostranstvo, gdje bi mogli slobodno, nezavisno i bez opasnosti po život istinu govoriti i zastupati pravednu stvar svoje zemlje.

Ako nije moguće iz čeljusti zvijerova da se puste sve nevine žrtve, to interesi humanosti, i pravdoljublja zahtijevaju da se pusti iz zatvora gospodin Vojvoda Božo Petrović, koji uživa opšte simpatije našega naroda, a povjerenje i njegova objektivnost poznata je i inostranstvu.

Moje su riječi, Gospodine Predsjedniče, nedovoljne a da bi mogle i u blijedoj boji prestaviti kobno stanje praćeno najgorim vandalizmom, koji se je zacario u mojoj otadžbini, od kad su, od nikoga neopunomoćene, ušle u istoj Srbijanske trupe, da izvrše grabež moje herojske zemlje. Moji sunarodnici sa suznim očima pogledivaju na Vašu uzvišenu osobu, kao na neumitnog pravednog sudiju, koji će zločince maći sa napaćenih grudi Crnogorskog Naroda.

Sav narod želi vaspostavu Crne Gore i održanje njenog državnog suvereniteta, a pri tome čast mi je napomenuti, gospodine Presjedniče, da naš Ustav počiva na najdemokratskijoj osnovi izbornoj, jer on ne prepoznaje nikakav izborni cenzus. Svaki punoljetni građanin crnogorski, bez obzira na njegovu imovinu, ima pravo glasa, međutim Srbijanski Ustav uslovljava za pravo glasa izvjesnu imovinsku bazu.

Pa narod, sjećajući se svoje negdašnje slobode, nije čudo što je prolio prije kratkog vremena svoju dragocjenu krv u borbi protiv Srbijanskih trupa.

U najvećoj poniznosti

 

Rim, 11. Feb. 1919.                General Milutin Vučinić

 

Njegovoj Ekslenciji V. Vilsonu

Predsjedniku Sjedinjenih Država“

  (Biblioteka Istorijskog instituta Crne Gore-Podgorica, Odabrani dokumenti Jovana S. Plamenca (kutija bez signature). Dokumenta izabrao i u posebnoj kutiji sabrao Jagoš Jovanović.

Komentari

avatar