Odluka Crne Gore da od subote ukine letove sa Bolonjom i Milanom zbog epidemije korona virusa zatekla je jednog našeg državljanina na sjeveru Italije, sa povratnom avionskom za Podgoricu za ponedjeljak. U Crnu Goru uspio je da se vrati u utorak, preko Tirane.
Za Pobjedu je ispričao s kakvim se sve problemima suočio od petka do utorka. Njegovu ispovijest prenosimo integralno.
Ambasada
Ubrzano vrtim po internetu da vidim da li je ranije bila najava da će letovi biti ukinuti, proklinjući svoj običaj da se pretjerano ne unosim u vijesti koje me trenutno ne interesuju. Kako Google nije zabilježio bilo kakvu najavu o zabrani letova, zovem crnogorsku ambasadu u Rimu da ih pitam da li je bilo najave i šta sada da radim.
U Ambasadi se ne javljaju i taman da dignem ruke od njih, kad oni zovu mene. Kažu, imaju više propuštenih poziva sa ovog broja. Ni oni ne znaju ništa o najavi, ali ni ništa o tome kako ja sada da se vratim kući. Nijesu, vele, dobili uputstva.
E, to mi nikako nije bilo jasno. Moj cimer iz Jordana deset dana ranije je znao da će njegova država da ukine letove sa Italijom i na vrijeme je promijenio povratnu kartu i pozdravio se sa mnom i sa Italijom do aprila. U toj muci obraduju me iz Rajanera sa mejlom da će u ponedjeljak biti organizovan let za sve sa crnogorskim pasošem. Taman se opuštim, pun povjerenja u organizaciju koja je posljedica velike odluke da se ukinu letovi aviona koji su redovno bili dupke puni državljana Crne Gore, kad u nedjelju Rajaner javlja da obećanog leta neće biti. Ni nakon informacije sa aerodrome da taj let nije najavljen, a pun želje da ne vjerujem da sam ostavljen na cjedilu, kao ono „golootočani“ koji su mislili da je to još jedan test partije, mislim da je to pismo koje kompanija šalje svim putnicima, a da ćemo mi sa crnogorskim dokumentima ipak imati priliku za povratak kući. Što se toga tiče prošao sam kao „golootočani“.
Onda dolazi informacija kako mogu doma preko Rima, što će me koštati 110 eura za avio kartu i još 60 eura za voz do Rima. U međuvremenu su mi sa podgoričkog aerodroma kazali da će mi Rajaner vratiti pare za kartu – svih 20 eura, koliko sam platio kad sam na vrijeme rezervisao let kod ove niskobudžetne kompanije.
Uhvatim vezu među crnogorskim diplomatskim osobljem, koje mi u ponedjeljak javlja da se što prije dohvatim Rima, jer se i tamo pojavio korona virus, pa se očekuje da naša država ukine i tu liniju. Provjerim i region. Let do Dubrovnika iz Bolonje košta 200 eura, plus još 50 za taksi do Herceg Novog, ili da izmolim starce da dođu po mene. Idem dalje i otkrijem da se iz Bolonje do Tirane putuje za 75 eura i da ima let u utorak uveče. Starci obećavaju da će doći po mene i mislim sad je sve savršeno.
Pljusak
Za mene je i bilo, ali ne i za njih. U utorak je u regionu bio crveni meteo alarm, jer je kiša praćena jakim jugom prosto lijevala. Krenuli su u 17 sati i od Podgorice do Božaja putovali su duže od sata, a onda čekanje u redu na graničnom prijelazu u Crnoj Gori. Kad su konačno stigli do šaltera i ugasili auto po propisu – više nijesu mogli da ga upale. Auto blokirao, ne može se ni mrdnuti jer je ostao u brzini, a iza njih se otegao red, vozači trube… Policajci izlaze iz kućice, podižu haubu, gledaju i daju dijagnozu – olabavile kleme. Stegnu koliko se moglo prstima i auto – upali. „Sad nađite servis, ali mrka kapa“, kažu i pozdravljaju se sa mojim roditeljima. Po neviđenom pljusku voze se do Skadra i na samom ulazu u grad ugledaju tablu – autoservis. Zaustavljaju auto, ne smiju da ga ugase, ali servis zatvoren. Ispred njega čovjek bezuspješno pokušava da upali džip. Kucaju na prozor, on otvara i veli da ne govori engleski, već italijanski, ali da osoba s kojom priča telefonom odlično govori jezikom EU i daje im telefon. Čovjek sa druge strane linije veli da će teško naći servis, jer su zatvoreni (19 sati), ali da bi mogli imati sreće nekih hiljadu i po metara niže u istoj ulici. I stvarno, nešto niže dvojica momaka nešto rade u otvorenoj garaži. Zaustavljaju auto, oni priskaču u pomoć i zavrću šrafove, koji su se svi olabavili. Neće ni da čuju da im se plati i poslije nagovaranja jedva prihvataju pare za piće.
Roditelji nastavljaju put i sve je bilo super do silaska u Rinas, gdje je aerodrom „Majka Tereza“. Tu se gubi GPS signal i moji starci svakih par kilometara zastaju da se raspitaju jesu li na pravom putu. Kiša pljušti, a sagovornici su radnik na benzinskoj pumpi, policajac ušančen u vozilu uz cestu, prodavci u dućanima… Niko ne govori engleski, ali svi puni dobre volje gestikulacijom jasno pokazuju u kojem pravcu treba ići i poslije koliko kilometara treba kuda skrenuti.
Konačno u 22 sata stižu na aerodrom, pun putnika i onih koji ih dočekuju. Konobar donosi piće, ukucava šifru kafića u mobitele mojih roditelja i ostavlja im svoj telefon, da pojača signal kako bi mogli da kontaktiraju mene i ostalu zabrinutu rodbinu. Ni pola pića nijesu popili kad sam stigao u 22.30 sati, 15 minuta prije roka.
Organizacija
Na aerodromu nas je dočekala tamošnja sanitarna inspekcija, izmjerili su nam temperature, pitali za simptome, sve ekspresno. U međuvremenu su nam donijeli kofere (najbrže ikad otkad pamtim aerodrome).
Povratak je bio lakši i brži, jer se kiša smanjila.
Na našoj granici u pola dva ujutro nema nikoga. Policajac pregleda pasoše, udari pečate i pozdravlja. Nigdje sanitaraca, nema zdravstvene kontrole…
Ujutro odlučujem da se javim nadležnim da sam stigao iz Bolonje. Pokušavam da izguglam kome da se javim I vidim da svi pominju neki broj telefona, ali toga broja telefona nema nigdje. Zovem našeg izabranog doktora, koji kaže da vjerovatno treba da se javim sanitarnoj službi i da će pokušati da mi nabavi broj. Moji uhvate vezu sa medicinskim zvaničnikom koji im nabavi broj epidemiološke službe. Javljam se i objasnim ko sam i odakle sam došao. Oni kažu OK, javljaj nam se svaki dan narednih 14 dana, a možeš i ranije ako se razboliš. I još me pohvale što sam savjestan građanin, koji se prijavio. Kasnije su me zvali da me pitaju imam li rješenje sanitarne inspekcije?!
Jadranka Rabrenović