Petak, 29 Marta, 2024
Rubrika:

Kad je laž srela budalu!

Gotovo svakodnevno bi čovjek morao da reaguje i dekonstruiše obmane koje se plasiraju iz tog carstva laži, falsifikata, eskapizma i izmišljanja nepostojećih stvari i događaja. Samo se nižu suze bogorodice, krilato dijete, kosti Rastkove, Nemanjin grad, ukazanje Amfilohijevo, osam stoljeća nečega što je bilo pola milenijuma dio osmanskog carstva i obnovilo se ispočetka tridesetih godina XIX stoljeća, ... Kao na fabričkoj traci. Manjak istorije i trajanja nadoknađuje se krađom i bezgraničnom maštom, piše Jovanović

Za aktuelno.me

Piše: Slobodan Jovanović

Teško je bolje opisati djelovanje SPC i njenih eparhija u Crnoj Gori od sentence Mark Tvena kako je religija nastala kad je prvi lažov sreo prvu budalu! Ili, kako moj jedan prijatelj reče, ponekad se gospodi iz SPC omakne istina! Ne obavezuje njih što se u devetoj zapovjesti božijoj zabranjuje laganje, smatrajući da laž ponižava čovjeka i rađa druge grijehe. I u Danteovom paklu bi se našlo mjesta u osmom krugu, u četvrtom, šestom i u desetom rovu, za licemjerje u okvirima SPC, krivotvorenje svega i svačega, vračanje i slanje kletvi kao da se ne radi o hrišćanskoj crkvi, nego o haićanskoj vudu magiji.

Gotovo svakodnevno bi čovjek morao da reaguje i dekonstruiše obmane koje se plasiraju iz tog carstva laži, falsifikata, eskapizma i izmišljanja nepostojećih stvari i događaja. Samo se nižu suze bogorodice, krilato dijete, kosti Rastkove, Nemanjin grad, ukazanje Amfilohijevo, osam stoljeća nečega što je bilo pola milenijuma dio osmanskog carstva i obnovilo se ispočetka tridesetih godina XIX stoljeća, … Kao na fabričkoj traci. Manjak istorije i trajanja nadoknađuje se krađom i bezgraničnom maštom.

Prije desetak dana moja sestra iz Londona je boravila na Žabljaku neđelju dana sa porodicom. Šetajući po žabljačkim stazama u predvečerje ugledali su ogroman zapaljeni krst u daljini. Njen sin, tinejdžer, uzviknuo je, vidjevši zapaljeni krst,  „Kju-kjuks-klan“! Rekoh sestri, nije mnogo pogriješio. Slična nas je pošast snašla, i duhovno i civilizacijski.

Diptih Ruske crkve iz 1850.

Posljednja u nizu laži, mada dok se tekst objavi vjerovatno neće biti posljednja, je po ko zna koji put bjesomučno zaobilaženje istine o statusu Crnogorske pravoslavne crkve prije njenog kriminalnog ukinuća. U vrijeme postojanja autokefalne Crnogorske crkve njena autokefalnost pominje se u stotinama dokumenata i da niko, ama baš niko, ne ospori njenu autokefalnost, niti zabilježi jedno slovo koje je opovrgava! Našli su se ovi današnji fraudanti i filistri, proizvođači deluzija, da nakon jednog stoljeća oni negiraju njenu autokefalnost, kao da su svi u vrijeme prije jednog stoljeća bili budale, uključujući i samu SPC, njenog mitropolita Dimitrija, kasnije prvog patrijarha Beogradske patrijaršije.

Gojko Perović, kojeg nazivaju rektorom srednje bogoslovske škole, i to ima kod SPC da se čelnici srednjih škola nazivaju rektorima, prije neki dan obznani kako je Crnogorska pravoslavna crkva bila autokefalna samo u Ustavu knjaževine/kraljevine Crne Gore. Šćaše bit’ duhovit, mada mu bolje idu obmane. Naime, Gojko Perović, izvinjavam se što ga ne zovem padre jer je bliži godinama mog sina nego mog pokojnog oca, a i mi Crnogorci nikad popove nijesmo tako zvali, izvuče tezu o tome kako Crnogorska crkva nije imala autokefaliju jer njene vladike nijesu hirotonisane u okviru nje!? Ili, kako on reče: „Ono što čini autokefalnost jedne Crkve je da ona sama sebi bira poglavara, što nikad nije bio slučaj s Crkvom u Crnoj Gori. Ona je bila autokefalna samo u Ustavu kraljevine Crne Gore. Ni jedan vladika nije hirotonisan na tlu Crne Gore.“

Pa neće da bidne, padre Gojci, što bi rekla njegova pastva iz Leskovca, niko nije postavljao pitanje hirotonije kao fundamentalno za autokefaliju, zato niko nije ni sporio autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve, sve dok se nije pojavio Sergej Troicki svojim tekstom iz 1933.godine. Da, ako se neko pita, Sergej Troicki je odbjegli istoričar crkve iz Rusije nakon Oktobarske revolucije i prađed je poznatog srpskog tenisera, Viktora Troickog.

Nomokanon Vaseljenske patrijaršije iz 1855

Troicki u svom tekstu najprije konstatuje da je Crnogorska mitropolija dobila autokefaliju 1766. godine, da bi zatim ustanovio da postoji problem crkvene suverenosti i da pojam autokefalija pravoslavnim kanonistima nije jasan: „Uzalud bismo tražili u kanonskim radovima tačnu definiciju toga najvažnijeg pojma, naći ćemo samo istorijske podatke  o pojedinim autokefalnim crkvama“. Pa dodaje da u kanonskoj literaturi nije utvrđena razlika između crkvene autokefalije i autonomije i da zbog toga nema saglasnosti koje su pravoslavne crkve autokefalne, a koje su autonomne. Tako on odbacuje istorijski pristup i uvodi tezu  da je autokefalna ona crkva koja ima svoj episkopat, koji sam može da rukopolaže.

Pismo Amfilohija Ruskom patrijarhu

Potvrdu za to je našao u XII stoljeću, kod manje poznatog kanoniste T. Valsamona. Đe ga iskopa, što bi rekli. Pored toga što je na četvrtoj strani svoga rada ubrojio Crnogorsku mitropoliju među autokefalne crkve, Troicki je, nakon potezanja teze Valsamona o nužnosti postojanja sopstvenog episkopata, naveo crnogorsku mitropoliju kao primjer, zaključivši da „čak apsolutna nezavisnost jedne crkve u svojoj unutrašnjoj upravi i svojim odnosima sa drugim crkvama, kakve su imale na pr. crkve Crne Gore i Sinajska, ne daje im pravo na naslov avtokefalnih, nego samo avtonomnih“.  Eto to je nekako dobro palo SPC da razriješi unutrašnje probleme zbog nekanonskog  i nasilnog prisajedinjenja pojedinih autokefalnih crkava i mogućnost raskola unutar nje (śetimo se samo Amfilohijevog pisma ruskom patrijarhu od 10. juna 1992. godine, u kojem piše: „…da donesete rješenje o nekanonskom i pogrešnom unošenju Crnogorske mitropolije kao autokefalne crkve u Diptih Ruske pravoslavne crkve 1850. godine i da tu odluku u Diptihu opovrgnete, jer su u našoj svetoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi takve prilike da postoji tendencija raskola u Crnoj Gori.”), pa je, brže-bolje, prigrabila tu tezu, iako ona nije kanonski utvrđena nijednim saborskim dokumentom. Ali, SPC je poznata po tome što bira samo ono što joj se sviđa i zaobilazi ono što joj ne ide u korist. Poput 17. kanona IV Vaseljenskog sabora i 38. pravila Tulskog sabora, o tome da crkveno razređenjenje mora pratiti državno razređenje. Što će reći, nezavisna država, nezavisna crkva!

Samostalne crkve po VP 1855. (Dr. N. MIlaš)

Pitanje je, padre, što ne uvažiste stavove Dr. Nikodima Milaša, najvećeg kanonskog autoriteta u vrijeme postojanja autokefalne Crnogorske crkve, nego se latiste post festum mudrovanja koje služi da se zametnu prljavi tragovi? Što se, padre, ne pozabavite koliko je kanonski i etički gašenje autokefalne Crnogorske crkve 1918-te, po kojim propisima, čijom voljom i je li kanonski gasiti autokefalnu crkvu? Mogu li o tome odlučivati dvojica ucjenjenih članova Sinoda, od sedam koliko je Sinod imao, i od kad i po kojim crkvenim zakonima sinodi odlučuju o takvim stvarima?

Gojko Perović je svoje etičke domete pokazao u emisije „Utisak nedelje“, na TV N S(rbija), kada je, očito u nedostatku bilo čega suvislog, na opasku sagovornika da o onome što priča nema ni riječi u Zakonu o slobodi vjeroispovjesti, već da su to njegove projekcije, odgovorio lažju da je jedan poslanik DPS-a izrekao na jednoj beogradskoj televiziji da je SPC relikt prošlosti i da će biti ugašena u Crnoj Gori. Kako mu je to bilo malo, dodao je da je to isto rekao „jedan visoki funkcioner DPS-a“. Dekanu sredmje škole, da je bilo ko iz vlasti takvo nešto izrekao drečali biste da bi se to čulo do vasione. Ne bi se moglo od vas živjeti. Samim tim što ste, ne trepnuvši, pribjegli laži Vi ste sebe diskretovali za bilo koju ozbiljnu raspravu. Sa onima kojima je laž oružje nije moguće voditi suvisli dijalog.  Upravo tako i shvatam Vaše obmane oko autokefalnost Crnogorske crkve do 1918.

Službene novine KSHS 03.06.1922._001

Na śednici zakonodavnog odbora Sv. Arhijerejskog Sabora Srpske Patrijaršije, održane u Beogradu 3. (16) septembra 1920, pod predśedavanjem Dimitrija, Arhiepiskopa beogradskog i mitropolita Srbije, na kojoj se raspravljalo o prisajedinjenu Crnogorske crkve, mitropolit Dimitrije kaže, pozivajući se na 17. kanon IV Vaseljenskog sabora i 38. pravilo Tulskog, sljedeće: “… Slično tome se postupalo i kod osnivanja nacionalnih avtokefalnih oblasti u svim pravoslavnim državama. Tako su uzdignute  katedre na stupanj avtokefalne Arhiepiskopije u prestonim gradovima Atini za crkvu u Kraljevini Grčkoj, u Beogradu, za crkvu u Kraljevini Srbiji, na Cetinju za Crkvu u Crnoj Gori, u Bukureštu, za Rumunsku, u Sofiji za Bugarsku, …”

Tomos SPC 1922

Pa dalje navodi: „Kao uzrok tome da se poglavar Crkve postavlja na katedru prestonice pominje 28. pravilo Halkiditskog Sabora rečima, da gde je car i senat, treba da se nalazi i poglavar Crkve, kao i pravilo 17. istog Sabora da razređenje crkvenih oblasti treba da biva prema razređenju oblasti državnih“. Dobro ste znali kanone kad su vam trebali prije jednog stoljeća, pa ste ih naprasno zaboravili kad vam ne odgovaraju.

U dokumentu Ministarstva vjera AJ69, iz 1929.godine, piše:  „Jedinstvena Srpska pravoslavna crkva u Kraljevini SHS stvorena je maja 1919. ujedinjenjem pravoslavnih crkava na teritoriji nove državne zajednice. Ujedinjenje pokrajinskih pravoslavnih crkava i vaspostavljanje Srpske patrijaršije, 1919, omogućeno je neposredno posle Prvog svetskog rata. Do tada, ove pokrajinske crkve imale su različit položaj: Beogradska i Karlovačka arhiepiskopija i Crnogorsko primorska mitropolija bile su samostalne (autokefalne). Isti status imale su i dve eparhije, Dalmatinsko istrijska i Bokokotorsko dubrovačka, koje su dotada podpadale (tako piše u originalu, prim. SJ) pod upravu Bukovinsko dalmatinske mitropolije. Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini imala je status samoupravne (autonomne) crkve pod upravom Vaseljenske patrijaršije u Carigradu. I pravoslavna crkva u Staroj Srbiji i Makedoniji, do 1912, zavisila je od carigradskog patrijarha.

Dio od mnogobrojnih dokumenata prikazaću na pratećim fotografijama, uključujući  tomos Ujedinjene SPC u KSHS iz 1922. i Službene novine Kraljevine SHS, od 3.juna 1922.godine, u kojima piše: „…b) prisajedinjenje avtokefalnih crkava: Karlovačke; Crnogorsko-Primorske; i dvaju dalmatinskih eparhija: Bokokotrosko-Dubrovačke, i Dalmatinsko-Istrijske sa pravoslavnom crkvom Kraljevine Srbije u jednu: “Avtokefalnu Ujedinjenu Srpsku Pravoslavnu Crkvu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca“. (v. Najviši Ukaz od 17. juna 1920, g.)“.

U tekstu sveštenoga diptiha pomjesnih autokefalnih crkava Nomokanona „Σύνταγμα” Svete i Velike Hristove Crkve – Vaseljenske patrijaršije, iz 1855, navodi se pod brojem 9:

„9. – Autokefalna Mitropolija Crnogorska. Mitropolit Skenderijski i Primorski, arhiepiskop Cetinjski, egzarh svetoga prijestola Peći, Despotis (Vladika) Crnogorski i Brdski, g. Petar Petrović”.

U originalu: „Θ. – Αυτοκέφαλος Μητρόπολις Μαυροβουνίου. Ό Μητροπολίτης Σκανδερίας και Παραθαλασσίας, Αρχιεπίσκοπος Τσετνίας, Έξαρχος τού ιερού θρόνου Πεκίου, Δεσπότης (Βλαδίκας) Μαυροβουνίου και Βέρδης, κ. Πέτρος Πέτροβιτζ”.

Pametnome dosta!

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta.  

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
Stanje stvari
12.10.2020-09:38 09:38

Gospodine Jovanoviću, današnjim Crnogorcima pružate najbolje lekcije iz njima najmanje poznate oblasti – što su, ko su i što je njihovo blago. No, treba čitati.
Dobro rečeno : Crnogorci misle glavama svojih gospodara, pa, ko se nametne.