Hipokrat i hipokrizija

Za aktuelno.me

Piše: Slobodan L. Jovanović

Koliko juče smo se mogli osloniti na civilizacijska i naučna dostignuća u mnogim oblastima kojima smo se bavili. Danas, sve je moguće i svako može o svemu raspravljati krećući se granicom trascedentnog, u filozofskom smislu, bilo da je riječ o vakcini, epidemiji, kriminalu, korupciji, svemogućim moštima, Crkvi, Bogu, istoriji … nekada je važilo – činjenice su svete, sve ostalo su naglabanja. Danas je to obratno, sve je postalo naglabanje, a ako činjenice govore suprotno, tim gore po činjenice.

I to je postalo pravilo u današnjoj Crnoj Gori, a, bogami, i u većem dijelu zemljinog šara. Odsustvo želje da se sazna istina ustuknulo je pred potrebom da se istina tumači i traže argumenti za „svoju istinu“. Ljudi ne dolaze do svojih uvjerenja na osnovu dokaza, nego uvijek na osnovu onoga što im se čini privlačnim, kaže Paskal.Tako nečije tumačenje postaje važnije od samog artefakta, istorijskog dokumenta prve kategorije.

Recimo, jedan kvazistoričar, doktor za r'n'r šesdesetih u SFRJ, mrtav ‘ladan u TV studiju reći će da su Rješenje Sv Sinoda kraljevine Crne Gore br. 1169 od 16.12.1918. o pristupanju CPC Ujednineoj SPC potpisali svi članovi Sinoda. Džaba ćete vi demantovati navodeći član 10. Ustava CPC, u kojem piše „Sveti Sinod Knjaževine Crne Gore sastavljaju: 1. Arhiepiskop cetinjski i mitropolit Crne Gore, 2. Episkop zahumsko-rasijski, 3. Arhimandrit cetinjski, 4. Arhimandrit ostroški, 5. Tri protoprezvitera, i 6. Sinodski sekretar”. Dakle, sedam, sa osmim sinodskim sekretarom bez prava glasa! Džaba ćete vi pisati da su navedeni dokument potpisali samo dva člana Sinoda, od kojih je jedan, Mitropoliti CPC, Mitrofan Ban, na samrti priznao izaslaniku Velike Britanije, grofu De Salisu, da je to uradio plašeći se život, moleći crnogorski narod i kralja za milost i oproštaj!

Slično je sa desetinama dokumenata, sintagmi, diptiha, enciklopedija, službenih novina KSHS, samog teksta tomosa Ujedinjene SPC, … ništa to ne vrijedi u sudaru sa takvom pravnom i teološkom veličinom kakav je Velibor Džomić i njemu sličnim. Stotinama puta ćete čuti izvrtanje riječe predśednika Crne Gore da „ćemo povratiti autokefalnost CPC“ , kao nonsens da „partija osniva crkve“, kako to nije niko radio, iako skoro nijedna crkva na svijetu nije osnovana a da je nije osnovao vladar.

Da stvari budu grotesktnije, postojeću SPC osnovao je srpski regent Aleksandar dekretom od 14.jula 1920. „U ime Njegovog Veličanstva Petra i po milosti Božjoj i volji Narodnoj Kralja Srba, Hrvata i Slovenaca Mi Aleksandar Naslednik Prestola – Na predlog Zastupnika Našeg Ministra Vera, Našeg Ministra Prosvete, a po saslušanju Ministarskog Saveta i saglasno sa odlukom zbora svih srpskih pravoslavnih arhireja iz Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca od 13/26. maja 1919. godine, rešili smo i proglašujemo: Ujedinjenje svih pravoslavnih crkvenih oblasti u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca, a naime: Arhiepiskopije beogradske i Mitropolije Srbije, Arhiepiskopije Karlovačke i Mitropolije srpske sa dalmatinskim episkopijama dalmatinsko-istrijskom i bokokotorskom, Arhiepiskopije Cetinjske i Mitropolije Crne Gore, Brda i Primorja… “Očito po onoj što je dozvoljeno Jupiteru…

I onda vam se pojave na litijama u Nikšiću ljekari, njih 101 su potpisnici jednog izuzetno glupog saopštenja u kojem su „svojim narodom“ proglasili litijaše, što, po logici stvari, pretpostavlja da oni koji koji ne idu na litije i gnušaju se njihove nehrišćanske zloupotrebe – nijesu „njihov narod“. Ako je tako, onda bi ministar zdravlja trebalo da preispita da li oni treba da se i dalje bave tom profesijum u državnim ustanovama ako dijele pacijente na „svoj“ i na tuđi narod? Da stvari budu još gore, ovoj blasfemiji su počeli da stižu telegrami podrške 107 ljekara iz Podgorice, drugih mjesta iz Crne Gore i, zamislite, „ljekara iz Crne Gore zaposlenih u Srbiji“, ka’ u doba kralja Nikole, koji su stetoskop zamjenili partijskim knjižicama, velikosrbljem i krstom.

U tom tupavom saopštenju nikšićkih ljekara, dostojno nadničara bez osnovne škole, navodi se da ih je „ujedinila ljubav prema Bogu, poštovanje tradicije i borba za pravdu“? Pa da krenemo jedno po jedno. Ljubav prema Bogu je pravo svakog čovjeka i pravi vjernik je ispoljava tako što je to njegov intimni odnos sa metafizičkom slikom Boga. Ne kaže zalud Lav Tolstoj: „Čim čovek poje, viče i pred svima govori: “O, Gospode, Gospode!”, znaj da nije našao Gospoda. Onaj ko ga je našao ćuti.“ Da u vama stanuje B od Boga ne biste kršili sve ono što hrišćanstvo naučava i učestvovali u zloupotrebi jedne par exelance religijske svetkovine u političke svrhe. Tim prije što Zakon o vjeroispovjesti nikoga ne favorizuje, nikome ne osporava pravo korišćenja vjerskih objekata i vršenja vjerskih obreda, ne uskraćuje nikome upražnjavanje vjerskih ośećanja u svim hramovima u Crnoj Gori uz sveštenike crkve kojoj pripadaju! Jasno je da ste vi politički motivisani i da iza vašeg litijašenja stoji golo partijsko metanisanje.

O „pravdi“ sam već ponešto iznio. Po kojoj to pravdi je moguće u jednoj zemlji u kojoj se nalaze četiri savezničke armije i armija jedne suśedne zemlje (Srbije) donositi odluku, sa potpisima dva člana Sinoda od sedam koliko ih ima, o gašenje jedne autokefalne crkve i pripajanju novostvorenoj Ujedinjenoj crkvi u KSHS? Po kojim to crkvenim zakonima o takvim stvarima odlučuju sinodi a ne crkevni sabori? Kako je moguće da ta odluka bude izvršna kad u Ustavu CPC, član 22. piše: „Odluke Svetog Sinoda u spoljašnjim poslovima da postanu izvršne i za svakog obavezne, potrebno im je vrhovno Knjaževsko odobrenje“? Je li to ta pravda kojom se protivno svim kanonima gasi jedna autokefalna crkva i dobija kanonsko priznanje tog kriminala kupoprodajom?

Malo je prostora za svu argumentaciju koja čini vašu priču o pravdi bijednom i prevarnom. Istinski vjernik, Dostojevski, vam je poručio da je najogavnije lagati i slušati sebe kako iznosiš laži, jer je to nepoštovanje i sebe i drugoga. A vi ne poštujete ni svoju profesiju, ni pacijente, ni obavezu da svojim primjerom na svakom mjestu poštujete državu za koju radite i njen sekularni karakter. Okačili ste ikone po bolnicama iako odluke suda u Strazburu imperativno nalažu državama da u državnim institucijama mora postojiti vjerska neutralnost, uz prednost ateizmu, jer su vjerujući ljudi podložniji zloupotrebi njihovih ośećanja. A upravo vi to svojim ponašanjem i javnim oglašavanjem radite.

Na kraju, o kakvoj vi to tradiciji pišete? O onoj crkvi u Baru, koja kao da je izašla iz Zadruge TV Pink? O freskama koje su trijumf kiča i prostote? O precrtavanju freski po crkvama i manastirima i crtanju đe ih nikada nije bilo? O lomljenju grobova iz dukljanskog perioda, uništavanju baštine, kriminalnim intervencijama na srednjovjekovnim crkvama i manastirima? O uličnim procesijama, ljubljenju ruku popovima, paljenju šterika po crkvama, koje su nekad bile svijetlo mnogih crnogorskih naučnika, umjetnika, ljekara, … uz koje su učili i dostizali vama nedostižno? Ako vjerujete u svemogućeg Boga, u njegovu dobrotu, u iscjeliteljske moći svetačkih mošti, hoćete li nam, umjesto ljekova, propivasati tri očenaša, pričest kod Amfilohija i sto eura Ostrogu? Kad su se to Crnogorci klanjali popovima, zvali ih očevima, išli bosi po više desetina kilometara, klečali i ljubili zemlju…?

Makar pročitajte Vuka Karadžića koji u doba Njegoševom (Crna Gora i Crnogorci, 1937.) piše da Crnogorci nijesu pobožni, kako on kaže iz svojih srbujušćih uvjerenja, kao „ostali“ Srbi. Samo da vam to „ostali“ ne bude važnije od suštine, jer je sve štokavce zvao Srbima. Uključujući i Hrvate. Ili, kako kaže, među Crnogorcima su rjeđi oni što se pričešćuju jednom godišnje, nego oni što se uopšte ne pričešćuju.

„U Crnoj Gori ima dosta crkava; svako pleme ima ih po nekoliko, a svako selo bar po jednu. I manastira ima u svakoj nahiji, ali nema u svakom kaluđera. Upravu nad njima i imanjem vode ili popovi (što je ponajviše slučaj po nahijskim manastirima), ili svjetovni ljudi, a popovi dolaze ovda onda da služe službu“ – piše dalje Karadžić. Biće da i ovđe riječ uprava znači vlasništvo Crkve, ili da je mislio na Ujedinjenu SPC, nastalu 1920.godine, kako to tumači pravni tim MCP.

Žalosno je što su današnji Crnogorci spali na to da im o pravu i tradiciji pričaju jedan Velibor Džomić, nekadašnji kraljevački ljotićevac, da ne pominjem po čemu ga pamte, gomila lica sumnjive prošlosti koja su izbjegla iz bivših jugoslovenskih republika, da ih hrišćanstvu uči Joil, čuveni globtroter do raja i pakla i nazad, ili onaj Backović, koji samo u svetosavlju može biti sveštenik sa okrvavljenim rukama i gomila drugih koji služe za sprdnju po youtubeu. Da se kojim slučajem probude čuveni preci, koje stalno priziva velikosrpska pustokupljevina po internetu, pitali bi se u koju su to zemlju zabasali. Toliko o vašem poštovanju tradicije!

Srbija je najbolji primjer što se dešava kad se iz političkih i populističkih razloga dozvole masovni skupovi, pa se onda skrivaju i lažiraju podaci, što na kraju rezultira mogućim scenarijom kao poslije utakmice Atalanta – Valensija u Italiji. Napokon, stručno znanje tih ljekara sa litija je na najmizernijem mogućem nivou. Kao laiku, prateći aktivno iskustva i znanja najpoznatijih epidemiologa, jasno mi je da na masovnim skupovima nema stopostotne zaštite, čak ni sa propisanom distancom. Korona virusi nijesu tolike mase da odmah padaju na zemlju, već lebde u vazduhu i do tri sata. Kad se pogledaju snimci litija i fotografije tih ljekara, jasno je da govore neistinu da su se pridržavali bilo čega. Postavlja se pitanje kako ti ljudi sa tako primitivnim nazorima, odsustvom stručnog znanja, ljekarske etike, mogu śutra da se bave ljudskim životima? Još protestuju što ih testiraju? Nego, jeste li se i pričestili, doktori medicinskih nauka?

„Najveća briga će mi biti zdravlje mog bolesnika…“, bješe li to zakletva koju ste položili kad ste postali ljekari? Ne znam da li je tačno da su tri nikšićka ljekara odbili da intervenišu zbog povreda tri policajca. To se mora utvrditi je li istina. Ako je istina, dužna je reguje ljekarska komore i da im se pod hitno oduzme licenca zbog kršenja Hipokritove zakletve. Tim postupkom su se sami ispisali iz ljekarske profesije. A i iz ljudi. Ljekari su u ratovima pomagali neprijateljskim vojnicima, ali što zna taj umno i civilizaciojski nedorasli svijet. Završeni fakultet ne može popraviti taj ontološki tribalizam kod mnogih koji su juče sjargali sa gusala i guslarske naobrazbe.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta