(za aktuelno.me)
Piše: Slobodan Jovanović
Postoji period u mom životu kojim se uglavnom ne ponosim, iako sam tada živio više nego lagodno. Bilo je to vrijeme kad sam napustio nikšićki Montex i otišao u privatne vode. Živio sam u poslovnom svijetu i okruženju sa kojim danas ne bih ni kafu popio. U tom periodu sam ugostio jednog od tih poslovnih partnera sa suprugom, inače rođenom u Sarajevu. Tokom večeri gledali smo satelitski program na nekom od kanala koji daju stalno vijesti. Mislim da je bio Euronews. Gledajući scene iz Sarajeva u kojima, na jednoj od ulica kojom su prolazili tramvaji, snajperi pucaju na ljude dok pretrčavaju ulicu, među kojima je bilo male đece, supruga narečenog poslovnog partnera je, na moje zgražanje, izrekla riječi koje su mi podigle pritisak : „Hteli su Izetbegovića, ko ih jebe!“ Poslije toga sam morao slušati predavanje supruge da se „tako ne ponaša prema gostima“.
Vjerujem da su u tom miljeu prečesto korišćene iste riječi, mijenjajući samo imena u Franjo Tuđman i HDZ, Rugova i OVK … Suština je da je zločin prema određenim nacionalnim grupama zaslužen i da nema mjestu kajanju. Ko ih jebe! Nakon što je Šešelj „rasturio Haški sud“, osuđeni ratni zločinci su postali heroji, jer su, zaboga, ubijali one koji su to zaslužili. Tako je srpsko vojno ministarstvo, nakon pompeznih dočeka srpskih eks generala (kažu da se u Srbiji gubi čin kad si osuđen na godinu i više zatvora) iz Haga, objavilo njihove biografske knjige. Umjesto da se građanima Srbije prikaže film koji je snimljen dok su patolozi Vojno – medicinske akademije iz Beograda, na čelu sa budućim ministrom zdravlja Srbije, Zoranom Stankovićem, u Batajnici, pod prozore Beograda, iskopavali leševe beba, đece, žena i muškaraca razne dobi, sa žicom vezanim rukama na leđima, iz sekundarne, ili, ko zna, možda tercijalne masovne grobnice, štampaju se knjige onih na čijoj teritoriji odgovornosti su živi ljudi pretvarani u te leševe. Ko ih jebe, Kosovo je srce Srbije i najskuplja srpska riječ.
Uzalud se mi upinjemo da dopremo do institucija u Srbiji, do njenih građana, sa istinom o vremenima prije jednog stoljeća. O zločinima koji su vršeni nad svima u Crnoj Gori koji su se mrštili na pomen Karađorđevića i brisanje imena Crna Gora. „Pod srpskom okupacijom Crna Gora danas predstavlja mjesto najkrvavijeg pokolja u Evropi, izjavio je zvaničnik koji se vratio (iz Crne Gore)“ – piše Chicago Tribune 4. septembra 1919. Više volim da navodim originalna dokumenta iz tog perioda, nego da nabrajam sva zvjerstva, od ubijanja, silovanja, paljenja kuća, paljenja ljetine i uskraćivanja međunarodne pomoći („Amerikance posebno interesuju izveštaji koje su donijeli ti neutralni posmatrači prema kojima je cio kontigent američke hrane koju je Huverova administracija uputila u Crnu Goru dospio u ruke Srba. Crnogorci se moraju prvo odreći sopstvene zemlje i zakleti na vjernost srpskom kralju Petru, da bi dobili bilo što od tih zaliha. Ukoliko to ne učine, bacaju ih u zatvor“, – isti izvor).
Srpska „nauka“, politika, žurnalistika, apsolutno ostaje gluva na sve činjenice koje remete željenu sliku. Kao mantra se ponavljaju trivijalne matrice o srpskoj Crnoj Gori, o Crnogorcima kao Srbima koji su svi bili za „ujedinjenje“, kako nazivaju aneksiju Crne Gore. Eto, oni znaju kako su i što su mislili Crnogorci prije 100 godina? Džaba posmatrači, delegirani u Crnu Goru, izjavljuju nakon povratka u Pariz: „Crnogorci su možda spremni na promjenu starog oblika svoje patrijarhalne vlade, ali trenutno svi Crnogorci žele povratak njihovog kralja, da bi ih spasio srpskog jarma“. Za Beograd je 5.000 ustanika „šačica odmetnika“, a 5.000 demonstranata DF-a na ulicama Podgorice „isto što i 100.000 u Beogradu“, kako su pisale beogradske novine za proteste u Crnoj Gori prije tri godine. Ako bih slijedio tu logiku, u Crnoj Gori je zapaljeno oko 5.800 kuća, što je isto kao da je u Beogradu zapaljeno više od 100.000. Dalje pravite paralele sami o broju ubijenih, silovanih, itd.
Politka noja sa glavom u pijesku dovodi do toga da se slavljenje događaja koji je bio povod tim svim zločinima, pretvara u slobodu mišljenja i govora? Mada, već nijesam siguran da li se radi o zabijanju glave u pijesak, ili se žrtve terora, koje nijesu htjele da nestane Crna Gora, podvode pod – ko ih jebe?! Ima li većeg oksimorona do da se te žrtve nazivaju separatistima, iako je Crna Gora bila i tada nezavisna država, sa milenijumskom državotvornom tradicijom. Sloboda mišljenja i govora o zločinima postaje polako tradicija. Recimo, u svim parlamentima su donijete rezolucije o genocidu u Srebrnici, osim u parlamentu u kojem sjedi ratni zločinac, Vojislav Šešelj. Šljivančanin, vitez sa Ovčare, drži predavanja po Srbiji, dok se momci i đevojke koji su svojim transparentom upozorili da je sramno da vladajuća partija bude organizator, ekspresno sudski kažnjavaju za ometanje – slobode govora. Skoro istom brzinom kojom su Petru Lukoviću novac, preko suda, oduzimali razni Kusturice, Čupići, Tadićke … dok se najprljavija štampa na svijetu šepuri svojim tiražima, zasnovanim na trešu i lažima. Sloboda mišljenja i govora, izgleda, nije za svakoga.
Ukoliko Crna Gora ne želi da postane dio onih država u kojima se ne poštuju žrtve, pod hitno se mora donijeti rezolucija u parlamentu kojom će se dati ime i prezimne tzv. Podgoričkoj skupštini i zločinima od prije jedno stoljeće. Sa tim imenom i prezimenom i zakonom koji spriječava slavljenje zločina i zločinaca, kvinslinga i događaja koji su upereni protiv države Crne Gore, uvešće se pravni red i građanski mir u Crnoj Gori. Sve ostalo je ad hok voluntarizam i malo – malo dizanje tenzija. A i nećemo pričati gluposti kako je slavljenje zločina pravo na slobodno mišljenje i slobodu govora.