DONJOMORAČKI PRDONJA (44) Završna pjesma

za aktuelno.me

piše: Marko Vešović

Pokašto kažem pjesničkome Bogu:

Sad mnogi milovac

Drži se kao ljucka rita.

A tajna je ova:

Nezavisnoj mogu vrat slomiti

Ti što loču s punog Milovog korita

A Amfijevci  postanu komiti,

I nemoj dvaput reći da ne mogu,

To zapisano nekim je u rogu:

Ti Đukanoviću mogu dati nogu.

Ristovu laž svaku đikani kusaju

Kao istinu u pokušaju

Koji se, nažalost, izjalovio

Kraj pašinog dvora kada je lovio.

Stog pop Risto neće lovačke priče

Do smrti prestati da kukuriče.

Laži su ipaljka na kojoj se nija

Ova malo je reći divanija*.

I sred gospodnje divne vinarije

Huškač u kog Srbi ko u sveca tatre

Trideset ljeta pravi svinjarije

I čekale bi ga džehenemske vatre,

Ali ne vjeruje u njih, kao ni ja.

Razlika: nevjernik ja sam, a u kožni

Omot Ristov je zašiven bezbožnik.

Stog iz mržnje ovaj Savaotov sluga

Ne izbiva ko iz Sarajeva kuga.

O takvim Brodski poruku nam šalje:

“Ne vide život od đavola dalje“.

Risto je i Šešelj s Radovića Bara.

Šešelj kalan

Autofekalan.

Ovaj flit je za rušenje oltara.

Onaj  rušio Jugoslaviju.

Ali dva paščeta ova isto viju.

Jednako su zadužili svpku istoviju.

Takvih nemaju čak ni Čin i Mačin.

Oba njeguju, svaki na svoj način,

Laštvo

I divljaštvo.

A jednoga dana, s lupom u daire,

Pjevušiće ljudi: “Uistinu, da l to

Moguće je da je napravio salto

Ristaga Radović na ahiret

Đe Bog će od njega napraviti pire?”

*Kad Andrićev Plevljak poludi, Abidaga kaže: “Vodite divaniju u Plevlje, i neka ga vežu u kući da ne budaljaka naokolo. Nije za ovoga posla ni bio”.

***

Gotovo je djelce u kojem je papljanski kosmpolita uzeo u postupak montenegrinjskog mitropolita. Posebno mi je drago što su u njemu, skupa, pjesnik i prozaista, kecali ko kozu Radovića Rista.  Ali to ne znači da neće, u mojoj rubrici Svaštara, ponekad Ridža dobiti šamar, ali nogom,  i ne u lice, kako bi rekao A. G. Matoš.Taj zlikovac je slikovit pojav pa će mi doživotni mitropolit vjerovatno ostati doživotna tema.

Uz ovu pjesmu, kad sam je  mejlom poslao Šekiju Radončiću, kazao sam: „Odahnuo sam. Sve ovo skupa, sad mogu da ti priznam kad sam posao odradio,  teroriziralo je moju svijest. Jer sam znadeš: živo mi  se jebe i za Rista i za Crnu Goru. O kojoj je Darinka ko zna koliko puta rekla: ‘Dabogda se ambisala u stotinu sežanja’. Ali morao sam ovo sročiti, pored ostalog i zato Andrićev Alidede veli: ‘Čovjek je  dužan zavičaju'“.

Najzad, prisjetio sam se kako je, u ratu i dugo iza Dejtona, moja deviza bio stih Josifa Brodskog: “Zlo postoji da sa njim se biješ“. Kao da je spis o moračkom bezbožniku – koji, kad za Srpstvom lije suze,  čini to da bi napravio blato, kako bi rekao Bodler –  bio posljednji plamsaj onog Marka koji je o zločincima, zlikovcima, fašistima, nitkovima, lažovima i lopovima napisao jedanaest, nekad vrlo opširnih knjiga, od kojih jednu, meni najdražu, sa Šekijem Radončićem. Mada sam znao da su sve zaludne. Najzaludnija je knjiga mojih ratnih tekstova Smrt je majstor iz Srbije, ali nek sam je napisao. Nek sam spjevao čak i sonet Šekspir Vasiliju Kačavendi:

Da uporedim tebe sa prolećem  –

To se ne slaže s činjeničnim stanjem,

Pomišljao sam čak, dok ti ga mećem:

To ćeš platiti penzionisanjem.

Da uporedim tebe s  danom leta,

To bi, bezbeli, vonjalo na frazu,

Jer , kad na mome kao ruža cvetaš,

Pričinja mi se da sam u Širazu.

Da te poredim sa zlatom jeseni,

Svi bi, bojim se, graknuli da lažem,

No kad  si na mom, pričinja se meni

Alibabino blago njim da važem.

I znam da rajske od zlata si ključe

Video kada god ti ga zavučem.

Danas ne znam okle sam vadio snagu za sve to. Zapravo, znam dobro. „Zaludnost je dom čovjekov na zemlji“, rekao sam u jednoj od tih knjiga. Meni daj da radim zaludne poslove i ja ti se neću žaliti da je život besmislen. Napravio sam 6 000 strana  prevoda poezije koji nikom  ne trebaju i napisao 2 000 strana pjesama koje niko ne čita.To je pravi Marko Darin. Mada me donekle tješi pomisao da sam, skupa sa ostalima koji nisu ćutali, nadvojvodi od Mojkovca, koji je glup kao otmjena ulična  kurva, kako bi opet  rekao Bodler, možda smanjio procenat glasača. I to je za uhar.

I da se na kraju opet vratim  stihovima: Risto mi liči, i to ne ponekad, Televiziji za Nove Godine: Skijašica je koja svoj red čeka Da zadivi svojim letom, sve do Kine.  Ali u valjanost toga što o  Risti  Marko Darinkin sročio je, nikad Nije uvjeren,jerbo nije isti Mi u jednom Društvu književnika. / I što god reče o tom popu kalnom Ne može biti posvema legalno.  Ja sam običan amater Vrlo mršavog dara A Rileta bi Anatemate  Nazvala moja Dara. Svaki pjesnik, kao čitalac vlastitih stihova, ima pravo da predlaže njihova značenja.  Risto je kao skijašica koji bi „da zadivi svojim letom, sve do Kine“; što može značiti da opšte divljenje seže do Kine,i da je letio čak do tamo,jer za njega ne postoji nemoguće. Ta dva značenja ovdje su pomiješana, što je jedan od dokaza koliko sam se trudio da o ovoj montenegrinjskoj laži pišem istinske stihove.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta