za aktuelno.me
piše: Marko Vešović
Ako ikad umre, jer dugo je zadovijek, Rista Radovića smrt će da uzvisi: od ništa, postaće prah. Tako je po Lesingu. Nakon tog epigrama, navriješe stihovi koje sam naslovio Strašila:
Lako li je Risti, cijeli moj Srbine:
Tri desteljeća morački pop sa bine
Kad je od sveg nesrpskog pravio rbine
Sve je od sebe davao,
I takov biće sve dokle ne krepa.
A šaptač mu je pod pod binom skrit đavao
Do Haga repat.
Ono bjesnilo s lica
Toga četničkog vođe
Kog zovu svjedokom božje ljubavi
Ne traži stih ubavi
Već oštar i potreban kao čačkalica,
Što doznah od Volođe.
Glas mu je, kad s razbrblja o vjeri,
Nemio kao škrip tamničkih dveri.
I kada se baci pogled u sav
Prdonjinin opus
Dalek od boga kao Kanopus
Od Sirijusa,
Kao da se čuje iz Vitlejema,
Posebno kada pomalo si dreman,
Telefonsko zvonce:
Živi Risto je spomenik od bronce
Pomahnitalom popu
Koji sve nesrpsko neštedice lema.
Zalud ćeš ovaj zemni šar
Pretražiti kao pazar,
Neće se naći ništa poput
Njega:
Jeftinijega ni trajnijega
Spomenika naprosto nema.
Jer ova prva popovska čuna
Zna napamet tefter zagrobnih računa.
Zato Hristu usta zakračuna.
I pitam se, kad me besan mori:
Zašto li promeće taj pop dobre u zle?
Je li mu to s nebesa poslanje
Da od bogoslužja njegovih si gori
I da je na zemlji pravih ljudi manje?
No ko Jehovine da razveže uzle?
Ne smetnimo ni sudačku togu
Koju je Risto vozdigao Bogu
Da u njoj jače smrdi,
Što ne može da me ne rasrdi,
Jer u njoj proklinje, kudi i smudi
Kao Nemanja bogumile,
Taj pop Radović Rile,
Malo je reći ludi.
No Milenijama će tučni Risto
Ruku pod ruku sa Isusom Hristom
Šetati u parku
I oči nam parat:
Potop ga izbaci kao na Ararat
Nojevu arku.
I vidio sam u snu kako Risto
Dok srpske ovce vabi, po stablima,
Urezuje isto:
BOG I JA.
Ovih riječi ima,
Tako vjeruješ bar ti,
U svakoj od budućih antologija
U srpskoj Sparti.
No možda sada blejim gore
Od Lude Irme,
Gore negoli sve ovce
Ristine iz Crne Gore
Koje su firmē
Besmrtnost dionici,
A Marko u toj štedionici,
Nema novce.
Stoga se mora dodati o Marku:
Taj o Risti, i o suncu jarku
U njemu, viče kao u Hajd-parku.
I evo jedna istina sveta
Za sve što popovsku mudost loču:
Kad Risto umre, naša će planeta
Pretvoriti se u ravnu ploču.
Taj mitropolit je čovječija slama
Od koje prave strašila se sama.
NAPOMENA
Poremećaj u redu riječi sugeriše dvosmislicu: da se od te slame mogu praviti isključivo strašila, i da se ta strašila prave sama od sebe. Ovdje jezik kao da sam radi za pjesnika. Homer kaže: „Srdžbu mi boginjo, pjevaj, Ahileja, Peleju sina“,a Josif Brodski dodaje: danas, umjesto muze, za pjesnika rade imperativi jezika. Risto je, kao đak, iz imperativa vazda imao peticu.
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta
3,14