Evidentan je bio dogovor crkvene hijerarhije I vlasti u Srbiji kojim su tokom protesta pred Božić i u vrijeme Božića nastojali iscrtati političke granice unutar Crne Gore, pa čak i definisati djelove države, na kojima njena suverena vlast ne bi smjela djelovati. Ta praksa silno liči na način na koji su devedesetih u Hrvatskoj i BiH bile iscrtane granice paradržava pod kontrolom Miloševićeva režima, a jedina je razlika ona koju nam je prostodušno objasnio predsjednik Srbije – više nisu ona „dobra stara vremena“, kad je bilo moguće upotrebljavati vojne trupe za definitivno uspostavljanje granica koje su ovako definisane. Radi se o tipičnom „hibridnom ratu“ protiv Crne Gore, koji treba nadomjestiti konvencionalni sukob, a treba primijetiti da je Crna Gora danas u donekle nepovoljnijoj poziciji od Hrvatske i BiH. Na globalnoj razini Miloševićev je režim bio osamljen, a Srbija danas ima globalnog zaštitnika i nekoga ko podstiče ovakve politike. EU je sa zakašnjenjem prepoznavala karakter konvencionalnog rata, a u uslovima isprepletenih interesnih odnosa, aktuelni nekonvencionalni izazovi ostaju bez adekvatne evropske reakcije – kaže u intervjuu Pobjedi hrvatski analitičar Davor Đenero.
Ističe da se radi o tipičnom „hibridnom ratu“ protiv Crne Gore, koji treba da nadomjesti konvencionalni sukob.
Što Crna Gora može očekivati od hrvatskog presjedavanja Unijom?
– Očito je da će hrvatsko predsjedanje Evropskom unijom biti u čvrstoj koordinaciji s Njemačkom, koja 1. jula ove godine preuzima predsjedanje Evropskim vijećem od Hrvatske. Ključna ambicija hrvatske Vlade je približavanje stavova država „prijatelja kohezije“, dakle onih koje se zalažu za održavanje sadašnje politike ujednačenoga društvenog razvoja i za održanje kohezijskih fondova (Baltičke republike, Višegradska grupa, Slovenija, Hrvatska i Italija, te država koje se zalažu za budžetsku štednju, poput Njemačke, Austrije i država sjeverozapada EU. Budući da će od ovog kompromisa zavisiti višegodišnji fiskalni okvir EU, a on će biti na snazi narednih sedam godina, to je pitanje koje se itekako tiče Crne Gore, jer bi u tom razdoblju ona morala postati punopravnom članicom.
Hrvatska će u svom predsjedanju fokus staviti i na Zapadni Balkan, insistirati na tome da obaveze iz konferencije u Porto Karasu iz 2002. obvezuju i danas Evropsku uniju, jer je tada cijelom Zapadnom Balkanu najavljena evropska perspektiva. Hrvatska je više nego ostale članice EU zainteresovana za proširenje Unije, jer time smanjuje pritisak na sebe kao rubnu zemlju Unije.
Ključni hrvatski interes je da se deblokira pristupni proces, i da se Makedoniji i Albaniji omogući otvaranje pristupnih pregovora, a što se Crne Gore tiče, Hrvatska je zainteresovana da sada, kad je Crna Gora otvorila sva pregovaračka poglavlja, uslijedi i brži proces zatvaranja tih poglavlja. Predsjedavajuća Savjetom pritom ima bitno manji manevarski prostor. Jedino što može raditi je stvarati povoljniju klimu za pregovore, a sve ostalo zavisi od zemalja u pristupnom procesu, u kojoj mjeri sprovode pristupne reforme, i o mehanizmima koje kontroliše Evropska komisija, a koji zavise od zemalja članica, u kojoj su mjeri one spremne podsticati brži pristupni proces.
Hrvatska će u svom predsjedavanju Evropskim savjetom sasvim sigurno nastojati okupiti blok država koje podupiru brzo proširenje i vrednovati dosadašnji rad crnogorske administracije. Sasvim sigurno, Hrvatska će insistirati na tome da pristupanje Uniji ostane vođeno prema načelu regate, a ne konvoja, kako je to definisao bivši predsjednik Stipe Mesić. Naime, da se podrže najuspješnije, a to je sada Crna Gora, da što brže doplove do svoga cilja, a ne da ih tjeramo da čekaju sporije od sebe i zato gube evropski momentum.
Novoizabrani predsjednik Hrvatske Zoran Milanović je prije izbora komentarisao direktno uplitanje Beograda u untrašnja pitanja Crne Gore nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, podržao je Crnu Goru da uredi ovo pitanje. Možemo li očekivati bolje odnose dvije zemlje?
– U političkom polju koje nazivamo „ustavnim lukom“, u Hrvatskoj postoji temeljna saglasnost o politikama prema Crnoj Gori, ali i prema drugim susjedima. Kad je riječ o politici prema nekim drugim državama u regiji, onda se politike donekle razlikuju prema količini emocija upletenih u nju, ali su temeljne pozicije jednake, a kad je o Crnoj Gori riječ, nema niti te afektivne razlike.
Zoran Milanović ocjenjuje da svom predsjedništvu može dati dobar sadržaj razvijanjem odnosa sa susjedima, dok je prethodna predsjednica insistirala na povezivanju Hrvatske sa Srednjom Evropom i na dezangažmanu u „regiji“. Budući da predsjednik Milanović ne može računati na neki proboj u odnosima sa Srbijom, Crna Gora bi, uz Sloveniju, mogla imati značajno mjesto među njegovim prioritetima. Međutim, temeljnu vanjsku politiku vodi Vlada, a na razini dviju vlada odnosi su i do sada bili vrlo korektni.
Kako komentarišete nezapamćenu kampanju Srbije prema Podgorici nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti?
– Najgore što se ovih dana moglo čuti, izjava je predsjednika Srbije izrečena u njegovom tipičnom maniru pasivne agresije. On kaže kako on, eto zagovornik mira u regiji, neće u Crnu Goru poslati vojne trupe, da bi riješile problem, i onda s žalom za „dobrim starim vremenima“ pridodaje da bi se to nekad sigurno tako napravilo. Predsjednik susjedne države eklatantno relativizuje suverenitet Crne Gore, upravo kao što to čini vrh Srpske pravoslavne crkve, koji želi da njihova vjerska organizacija djeluje na području susjedne države, ali ne želi priznati niti suvereno pravo da ta država donosi zakone na svojoj teritoriji, niti je spremna poštovati te zakone. Elementarna obaveza registracije organizacije koja djeluje u državi želi se izbjeći, tvrdnjom da je ta država produkt te Crkve, pa da onda valjda ta crkvena organizacija ne bi smjela biti ograničena niti jednim zakonom. Crna Gora je donijela zakon koji određuje pravila ravnopravna za sve vjerske zajednice, a uređuje pitanje crkvene imovine. Taj zakon nije presedan, dapače imaju ga u nekom obliku sve savremene države, a njegova temeljna načela ne kose se s demokratskim principima. Paradoksalno je da Srpska pravoslavna crkva na teritoriji Crne Gore nije spremna poštovati neka od pravila koja poštuje kad djeluje u matičnoj državi, Srbiji.
(autor intervjua Marija Jovićević)