Petak, 29 Marta, 2024
Rubrika:

Delikatno partnerstvo: Haradinaj finansirao obnovu manastira SPC

Obnova i funkcionalna zaštita crkava, manastira i ostalog veoma raznovrsnog materijalnog i duhovnog blaga Srpske pravoslavne crkve, jedna je od najslojevitijih i najdelikatnijih mirnodopskih operacija, koje su se ikada odvijala na gotovo cijeloj teritoriji Kosova.

Počela je konstituisanjem svih planiranih nadzornih i regulatornih mehanizama Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, u formi UNMIK misije, posebnim zalaganjem njenog šefa Bernara Kušnera, tokom prve polovine 2000. godine. Prolazila je kroz različite, čak i bezbjednosno rizične faze, ali je, uprkos svemu, proizvela mnoštvo racionalno objašnjivih i ohrabrujućih posljedica.

Prema Pobjedinim istraživanjima, naročito je bio plodonosan period od sredine 2008. do kraja 2011. godine, tokom kojeg su glavni stratezi operacije i ovlašćeni zastupnici najviših hijerarhijskih nivoa Srpske pravoslavne crkve, učinili do tada nezamislivo:

Tiho i suptilno, daleko izvan vidokruga šire javnosti, faktički su “isposlovali” partnerstvo sa djelovima centralnih vlasti Republike Kosovo, u Prištini. Što je, kako će se ubrzo pokazati, bilo od izuzetnog bezbjednosnog, ali i finansijskog značaja. Vladika raško-prizrenski Artemije, inače neprikosnoveni, ne samo duhovni gospodar zastupništva srpskih interesa i južno i sjeverno od Ibra, demonstrirao je tokom te vrlo osjetljive faze operacije pragmatizam čiji nivo nije mogao doseći nijedan političar u Srbiji, od kojih je ogromna većina svoje tobože državničke karijere gradila isključivo na nepodnošljivo licemjernoj kuknjavi za Kosovom.

No, u tom delikatnom poslu, uz paletu sposobnosti realnog procjenjivanja svih, nerijetko i protivrječnih okolnosti, odlučnosti i lične hrabrosti, vladika je morao imati i nešto sreće. I, zbilja ga je, u jednom trenutku, okrznula. U, doduše, kod Srba i tada i sada, neomiljenom likuRamuša Haradinaja.

Čovjeka sa neupitnim autoritetom među većinom Albanaca, a potom i predsjednika (ondašnje) Vlade, što je garantovalo dodatno osiguranu čvrstinu “bese” da će misija obnove i zaštite pravoslavnog sakralnog blaga biti nastavljena u znatno povoljnijim uslovima. Kako bezbjednosnim, tako i materijalnim, odnosno finansijskim.

Za početak, dobronamjerni posrednici između dva autoriteta odrađivali su svoj dio posla sasvim korektno. Ali, od početka je bilo jasno da je neposredna komunikacija Artemija i Haradinaja nezamjenljiva, posebno ako se ocijeni da bi cijeli proces institucionalizacije partnerstva trebalo ubrzati…

Kao posljedica takvih ocjena, uslijedilo je i prvo viđenje. Ako je vjerovati sjećanju jednog od naših sagovornika, inače ondašnjem monahu, susret je upriličen početkom novembra 2008. godine, u Gračanici. Razgovori su, prema njegovom svjedočenju, počeli nešto poslije 21, a završili oko 23 sata. Prema iskustvenom tumačenju izraza Artemijevog lica, monah je iščitavao izvjesno zadovoljstvo.

Da li su baš na tom sastanku precizirane strateške osnove i taktički detalji partnerstva Srpske crkve i kosovske države teško je pouzdano utvrditi. Ali, sva kasnija dešavanja u vezi s obnovom i zaštitom pravoslavnih sakralnih objekata, potvrđivala su da se većina stvari kreće u dobrom pravcu. Posebno kada su u pitanju problemi vezani za opštu i pojedinačnu bezbjednost, ne samo crkava i manastira, nego i pravoslavnog sveštenstva.

Uspostavljeni su inovirani sugurnosni sistemi unutar kojih su svoje mjesto, ulogu i odgovornost dobile policija i druge nadležne službe Kosova, ali u koordinaciji i pod nadzorom KFOR-a i Euleksa. Do sada, sve funkcioniše na zadovoljavajući način, o čemu svjedoči i činjenica da je broj pokušaja napada nacionalističkih i vjerskih ekstremista na imovinu SPC drastično manji u odnosu na period od prije 2008. Da li je na tom, ili na sastanku upriličenom početkom naredne 2009. godine, dogovoren i sadržaj paketa finansijske podrške obnovi i zaštiti manastirskih kompleksa poput Gračanice, Banjske ili Dečana, nije od naročitog značaja, ali je prema izvorima Pobjede od izuzetne važnosti što je Haradinaj prihvatio Artemijevu “specifikaciju troškovnika” i obećao urgentnih nešto manje od 1,6 miliona dolara, koje je trebalo isplaćivati sukcesivno, u tri rate. Ali, kako to obaviti, a da se dodatno ne iziritiraju uticajni populistički i nacionalšovinistički krugovi, unutar oba naroda, i upropaste sve dobre strane tek uspostavljenog partnerstva, dilema je koju je trebalo razriješiti racionalno. I što prije.

izvor: Pobjeda / autor: Radomir Tomić

 

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve