Daleko je do murava…

Piše: Goran Popović

Srećko Crnogorac koji je još prije godinu i nešto proklamovao politički cilj da se zabrane „Dnevne novine“, što mu je, vjerovatno,  bila kvalifikacija da postane glavni savjetnik Amfilohijevog kandidata za premijersku funkciju u Crnoj Gori Zdravka Krivokapića,  juče se opet oglasio na svom twitter nalogu novom tezom da je naš list replika nacističkog Gebelsovog  „Der Stürmer“-a i da će nas neumitno stići proces denacifikacije. Tu poruku nam, bez imalo stida,  odašilje „glavni savjetnik“ četničke bratije u Crnoj Gori, koja, ako ćemo pravo, dosljedno baštini klerofašističke ideje, od Velimirovića, preko popa Mace, pa sve sa Ristom Radovićem  do danas.

I to nama, koji se godinama trudimo da  nekako denacifikujemo taj dio crnogorskog društva, što je, dokazano, bio za vrijeme Drugog svjetskog rata najbliži Hitlerov saradnik na ovim prostorima. A i u potonjim ratovima se pokazao kao dostojan nasljednik nacional-socijalizma.

Nama, sa nedvojbenom antifašističkom, proevropskom i evroatlantskom uređivačkom politikom. Nama, čije su strane bile otvorene za sve ugledne zdravomisleće ljude iz Crne Gore, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Makedonije, Kosova,  Albanije, a što je posebno zanimljivo, vjerovatno najviše za one iz Srbije.  E, pa nećeš nas ugasiti, Srećko, pa da si još toliki Crnogorac!

Ali, ko jebe Srećka, dešavaju se posljednjih dana neki mnogo važniji i ozbiljniji procesi od njegove prdnjave, koji bi možda mogli promijeniti crnogorski put u istorijski sunovrat nakon posljednjih izbora.

Na to je prvo nedavno ukazao njemački „Tageszaitung“, ocjenjujući kako je „u Crnoj Gori i regionu, radost zbog ‘demokratskoga preokreta’ u Crnoj Gori pomješana je sa zabrinutošću zbog nepovjerenja nastupajućih snaga. Uz to, Đukanović je daleko od zbacivanja. Njegov predsjednički mandat traje još tri godine, zemlja je podijeljena i teško je demontirati autokratski sistem koji je građen decenijama. Ako buduća vlada, koja je posvećena demokratiji, napravi jedan korak u pogrešnome smjeru, oblikovan srpskim pogledom na region i svijet, Zapad će ponovo stati iza Đukanovića. Šta znači autokrata ako je ‘naš’ autokrata? I ako šteta može da se kontroliše”.

Ugledni američki  „Foreign Policy“ sasvim je tu eksplicitan: „Nedavni parlamentarni izbori u Crnoj Gori možda su privukli malo pažnje van zemlje, ali će imati velike posljedice po međunarodni poredak. Jaki predsjednik Milo Đukanović na vlasti je skoro 30 godina, vođa svoje prozapadne Demokratske partije socijalista, koja je izgubila kandidaturu za reizbor na izborima 30. avgusta. Đukanović će ostati predsjednik do 2023. godine. Umjesto DPS-a, zemlju preuzima proruska, ali i prosrpski vođena koalicija, koja je Moskvi dala saveznika, ne samo unutar NATO-a, već potencijalno i unutar Evropske unije.

Krajnje je vrijeme da se EU probudi i učini nešto da zaustavi puzajući uticaj ruskoga predsjednika Vladimira Putina na Balkanu”.

Budi li se to, konačno, Zapad? Jesu li, konačno, shvatili da je sasvim pogrešna bila agenda ovdašnjih savezničkih diplomatskih činovnika koji su se, u saradnji sa obilato grantiranim nevladinim organizacijama, medijima bez profesionalnog morala i  frustriranim, mladim političarima, više trudili da sruše Đukanovića, nego da obezbijede konzistentnost savezničke politike i stabilnost ovog dijela Evrope. Svojim predizbornim  inženjeringom uspjeli su da preko Bečića i Abazovića  “otkinu” dovoljan broj independističkih glasova Đukanoviću i daruju ih srpskim nacionalistima, vrlo privrženim Kremlju. Sad, kad su vidjeli da su se zajebali, kao ne bi takve u novoj vladi…

PS: Ergo, priča o novoj “oslobodilačkoj”, “ekspertskoj” ili kakvoj već vladi, mogla bi uskoro, da postane noćna mora Krivokapića, Bečića i Abazovića. Bez obzira na  njihove infantilne “istorijske sporazume”. Zećani bi rekli: Daleko je do murava, moj Dritane!