Crnogorski ministar dr Pero Đurov Šoć o srpskoj okupaciji i aneksiji Crne Gore 1918.

za aktuelno.me 

Piše: Novak ADŽIĆ, pravnik i istoričar

Dr Pero Đurov Šoć (Ljubotinj, 28. VI 1884-Beograd, 1. II 1966), bio je doktor književnosti, državni činovnik, političar, pisac, novinar, publicista, bibliograf, naučni i kulturni radnik, ministar u više crnogorskih vlada u egzilu (1917-1922), potpredsjednik Crnogorske narodne stranke seljaka i radnika u egzilu u SAD (1924-1926). Osnovnu školu i gimnaziju završio je na Cetinju. Stekao je, na kraju školovanja, doktorat iz književnosti na Dižonskom univerzitetu u Francuskoj 1916. godine. Prije rata 1914., službovao je u Upravi pošta i telegrafa, te Ministarstvu finansija, Glavnoj državnoj kontroli i Ministarstvu inostranih djela Crne Gore.

Emigrirao je 1916. godine u Francusku i bio u službi Dvora Kralja Nikole i Vlada u egzilu. U emigraciji je obavljao dužnost načelnika Ministarstva finansija, člana Državne kontrole, a u Vladi Evgenija Popovića (1917-1919), bio je ministar prosvjete i crkvenih poslova i zastupnik načelnika Ministarstva finansija i građevina; u vladi Jovana S. Plamenca (1919-1921) obavljao je funkciju ministra pravde, da bi u vladi Milutina Vučinića (1921-1922) bio ministar spoljnih poslova. Bio je mason i  pripadao loži “Italija”. Borio se dugo i energično u egzilu za opstanak Crne Gore kao nezavisne države. Iz Francuske, odlazi marta 1921. godine u Italiju i živi i politički djeluje u Rimu i Švajcarskoj  do 17. januara 1926. godine, kada se vratio u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, prizavši novu državu i dobivši penziju kao ministar na raspoloženju. Po povratku iz egzila nastavio je da se bavi književnim, publicističkim i naučnim radom. Reaktiviran je 1929. u državnu službu i postavljen za direktora PTT službe u Kraljevini Jugoslaviji. Jedan je od osnivača “Durštva za proučavanje istorije Crne Gore” osnovanog u Beogradu 1933. Poslije drugog svjetskog rata 1945. godine, penzionisan je kao bivši poštanski činovnik. Umro je 1966. u Beogradu. Ostavio je iza sebe značajni intelektualni opus. Njegova zbirka nalazi se u Arhivu Jugoslavije u Beogradu, kao i veliki legat u Centralnoj narodnoj bioblioteci “Đurđe Crnojević” na Cetinju.

Ovom prilikom, donosim, zapravo, nakon mog naučnog istraživanja, prenosim, odnosno, javnosti prezentiram, jedan važan tekst dr Pera Đ. Šoća, koji govori o velikosrpskom imperijalizmu prema Crnoj Gori i crnogorkom narodu, tekst je iz februara 1919, koji je jako važno u savremenosti spoznati i znati percipirati kao istorijsku činjenicu. Tekst prenosim iz lista: „Glas Crnogorca“, službeni organ Kraljevine Crne Gore, Neji kod Pariza, broj 64, 6. februar 1919., str. 5.

Nije mi poznato da je ovaj tekst ministra dr Pera Šoća do sada integralno objavljivan u crnogorskoj istoriografiji. U vrijeme pisanja i publikovanja ovog članka, dr Pero Šoć bio je Ministar prosvjete i crkvenih poslova i zastupnik ministra spoljnih poslova Kraljevine Crne Gore u egzilu. „Glas Crnogorca“ navodi da je dr Pero Šoć navedeno izjavio za inostrane medije, štampu. Dr Pero Šoć dugo je, uz Jovana S. Plamenca i Vladimira Đ. Popovića, predstavljao najznačajnije ime crnogorske indipendentističke političke emigracije, te predstavljao ličnost od izuzetnog povjerenja kralja Nikole I Petrovića-Njegoša u egzilu (1916-1921).

Navedeni tekst crnogorskog ministra dr Pera Đurovog  Šoća, glasi, u cjelini, kako dalje slijedi i ekskluivno ga objavljum za portal Aktuelno.me:

 « Dr Pero ŠOĆ, POLITIKA PREMA CRNOJ GORI

Bizmark je rekao da su za ujedinjenje Njemačke potrebni bajoneti. I zaista, pomoću bajoneta, Prusija je ujedinila Njemačku, ali, zbog bajoneta, je posljednji Hoencolern i upropastio njemačko carstvo. I dok je to postigao, žrtvovao je više ljudi no što je to iko dosad učinio. Cio svijet, a naročito Jugosloveni, koji su živjeli u susjedstvu Njemačke i Austrije, treba iz toga da izvuku pouku. Ali, na žalost umjesto da se tijem poučimo, to je za nas mrtvo slovo.

            Tako je službena Srbija pokušala da igra ulogu Prusije na Balkanu i da od svoje dinastije stvori nove Hoencolerne. Razlika je u tome, što je Prusija respektovala autonomije i individualnost mnogobrojnih država njemačkoga saveza. Srbija pak traži proširenje svojih granica i ide za tim da prosto, jednostavno apsorbira sve jugoslovenske zemlje. Ona hoće Crnu Goru, zemlju koja je bila slobodna i nezavisna za šest vjekova, da smatra kao jedan okrug srbijanski.

            Vlada Crne Gore je 1916., a zatim u dva puta 1917., jula i avgusta, predlagala Srbiji da se sporazumiju, slože i da nađu zajedničku osnovu u politici narodnog ujedinjenja. Srbija nije nikad odgovorila. Zašto? Zato što nije htjela ujedinjenje na osnovu ravnopravnosti, nego prisajedinjenje Crne Gore. Mi smo obratili pažnju velikih sila na to što čini službena Srbija. Mi smo odavno znali da ona priprema čete koje će oružane upasti u Crnu Goru, zavesti teror i prisiliti narod da se pokori Srbiji. Milioni su uloženi u tu mrežu propagandu koja je pripremila teren. Čim su srbijanske trupe ušle u zemlju, počeo se izvršavati taj plan. Zemlja je vojnički okupirana. Srbijanske vlasti su oko cijele zemlje povukle „sanitarni“ kordon. Zemlja je potpuno blokirana. I druge pokrajine u bivšoj Austriji nalaze se u istoj situaciji. Jugosloveni su danas otcijepljeni od ostalog svijeta. Jugoslavija je danas ostrvo jedne dinastije. Tome se nijesmo iznenadili. Ali Crnogorci su odgovorili ustankom. Srbijanska komanda otvorila je topovsku paljbu i potukla na stotine Crnogoraca u njihovim rođenim domovima. Šest ćčanova iz jedne jedine porodice pogubljeni su u isti mah, zato što ne htjedoše uzeti oružje protivu svoje braće.

            Na prigovore naših neprijatelja imamo da odgovorimo to, da je Crna Gora izdana. Službena Srbija je sebi preuzela da izigra obećanje kojim Saveznici garantovaše restauraciju; ona hoće da spriječi da naša zemlja bude uspostavljena onako isto kao Srbija i Belgija. Međutim, Kralj Crne Gore pruža nam rijedak primjer: on ponavlja svoje pređašnje izjave da je voljan povinovati se volji svoga naroda, slobodno i pošteno izraženoj. Dok se Kralj Crne Gore stavlja na raspoloženje svom narodu, princ-regent Srbije ide za tim da se nametne istom narodu.

            Službena Srbija, tako isto, hoće da se nametne na osam miliona Jugoslovena bivše Austrougarske. Sjetimo se da, po Vilzonovim idejama, narodi treba da raspololažu svojom sudbinom i da vladari imaju biti služitelji narodu, a ne gospodari. Zemlje pripadaju narodima, ne krunama. Prema tome, kako može dinastija Srbije ići za tim da se nametne i onim Jugoslovenima, koji ne samo što se nijesu izjasnili za nju, nego koji nijesu još nikad imati priliku slobodno izraziti svoju volju o obliku nove države, o republici ili o monarhiji! Velika većina prepušta tu dužnost Konstituanti koja se ima sazvati po zaključenju mira. Kako dinastija Srbije može zahtijevati od velikih sila da bude postavljena nad cijelom Jugoslavijom? Po mom mišljenju, postupak službene Srbije spriječio je predstavnicima Nar. Vijeća u Zagrebu pristup Konferenciji mira. Srbija je predstavnike Vijeća primila u svoju Vladu, i na taj način je Narodno Vijeće u Zagrebu, indirektno stavljeno u odvisnost vladi Srbije. Intrige te vlade, kao i njeni zloglasni postupci u zaposjednutoj Crnoj Gori, spriječili su, tako isto, i Crnu Goru da danas nije zastupljena u Konferenciji. Srbijanski političari zaista mogu se ponositi uspjehom svojih podviga; u Crnoj Gori bratoubilački rat! Bratska Crna Gora, saveznik od prvog časa, koja je žrtvovala sve što je imala, još nije mogla podići svoj glav u Konferenciji, dok se danas u njoj čuje glas i onih koji nijesu ni učestvovali u ratu!

            Prema potonjim vijestima, Jugoslovenima bivše Austrije odupiru se…Službena Srbija šalje tamo svoje divizije, topove i aeroplane. Ona bi trebala da shvati da i ako je sa visine tih aeroplana moguće pratiti pokrete ustanika, nije moguće tim putem i načinom, niti nasiljem spriječiti razvoj i kretanje ideja.

            Ne dajmo da se stvara Prusija u času kad je Prusija Hoencolernova, osnovana na nasilju, propala za uvijek ».

Definitivno, ovaj tekst nećete pročitati u paskvilama i pamfletima opskuranata, domaćih i spoljinih, velikosrpskih neznalica i agitatora protiv Crne Gore, ali javnost Crne Gore treba da zna, ne samo naučna i stručna, već i laička, što je velikosrpska politika i ideologija zločinačni radila da uništi Crnu Goru i asimilira i posrbi Crnogorce poslije, mada i prije 1918. I DA SVJEDOČI O TOME KAKO SU VELIKOSPSKOM ZLU I DEMONSKOJ POLITICI U POKUŠAJU LIKVIDACIJE CRNE GORE I CRNOGORACA, PRAVI CRNOGORCI POKAZIVALI KURAŽNI, MORALNI I PATRIOTSKI OTPOR.